Topola

64

Pilad. Poznaješ li ti nas, i tu svetu šumu, i tu svjetlost, koja ne svijetli mrtvim? Osjećaš li ruku svog druga i sestre, koje te još čvrsto i još živo drže? Daj primi nas jako, n’jesmo tašte sjene. Pazi na r’ječ moju, čuj ju, pak se prèni. Svaki je trenutak od velike c’jene, jer nam povrat visi o tananoj niti, a tu kô da prede milostiva Parka. Orest (k Ifigeniji). Daj prvi krat sada da s radostnim srcem okusim miline čiste u tvom krilu ! 0 bogovi, koji idete rastvarat plaraenitom silom oblačine teške, te kišicu, radi koje se od davna dižu molbe smjerne, ozbiljni i blagi s lomljavom gromova i s hukom oluja pljuštećijem pljuskom stresate po sv’jetu, ali u blagoslov obraćate brzo to čekanje grozno zapanjena sv’jeta, a divljenje plaho u žamore hvale 1 u pogled punan radosti i sreće, kad u kapljam svježa oživljela lišća tisućvrstnim sjajem grane novo sunce, a milo-šarena duga lakom rukom sivi pramen zadnjeg raščene oblaška, oh dajte, da sestre u naručju svoje i na prsim milog prijatelja svoga ono, šta mi daste, sa potpunim barom užijem lijepo i uzdržim za se! Već mi srce kaže, da se skida kletva, čujem, gdje i srde odoše u Tartar,