Topola

82

ovili se stolci 0 stolove zlatne. Digne li se kavga, a gosti se svale u prozjeve crne, 1 čekaju mani, spućeni u mraku, na pravedna suca. A1 se bozim svidja u vječitim dvorim za stolima zlatnim. Sa jednoga br’jega na drugi se spuste ; iz bezdanih zjala para ih zaliće slomljenih Titana, kao miris žrtve i lagan oblačak. I bogovi krenu od rodova c'jelih svoje oči blage, te da vide ne će u unuku živo i njekad im drago praočevo lice. Tako pješe Parke, a prognanik trudni sluša pjesmu strašnu u pećinam mračnim, i sjeća se, drevnik, djece i unukâ, i potresa glavom.