Topola

U »Grofu Nulinu« nalazimo parodiju Shakespeareova »Tarkviuija i Lukrecije«. »Prizor iz Fausta« može se držati dankom, koji je platio Puškin velikomu Goetheu. »Poltava« nas podsjeća Bjronova »Mazeppe«, a taj je utjecaj bio još jači u u predjašnjim pjesmama, (Kaukazki zarobljenik, Bahčisarajski fontan, Brača razbojnici i Cigani). Glavno je njegovo djelo »Onegin«, roman u stihovima, u kojem se kao i u Goetheovu »Faustu« ogledaju razni momenti pjesnikova života. Roman pokazuje donekle utjecaj Byronova »Child-Harolda« i »Don Juana«, ali ima pored toga svu silu autobiograhjskih crta i detalja, jer je postao navikom pjesnikovom, da upleće u roman razne svoje zgode i doživljaje, ponajviše u šaljivom tonu. Ipak se Onegin ne smije držati podpunom siikom samoga Puškina, premda je u njemu mnoge značajne crte mladih ruskih plemića iznio na vidjelo, pa i takove, koje se svojom tipnošču mogu u neke ticati i njega samoga. Onjegin je bjronovski značaj podredjene vrste, površan, tašt, blaziran. To je priestolnički dandy, koji više mari za njegu svojih nokata i odiela nego za duh, koji se vozi iz gostionice u glumište, a odavle na ples, dapače na tri plesa. Nasitio se već svega, ali nije dosta jak, da se dade na veču, uzvišeniju zadaću. Njegovo je na'ličje romantični mladič Vladimir Lenskij. Jedan je prema drugomu kao Faust prema Mefistofelu. Lenskij dovede Onjegina u kuču svoga znanca Larina, u koga imadu dvie krasne kčeri. Mladju kćer Olgu Ijubi od mladih dana Lenskij. Ona je namiguša, koja se bez premišljanja podaje prvomu najboljemu čuvstvu držeči ga Ijubavlju. Sasvim je drukčijega kova starija joj sestra Tatjana. Ona je mnogo dubljega čuvstva i donekle napunjena romantičnim idealizmom. Lektira su joj Rousseau, Richardson, pa vjeruje, da su srca unapried odredjena jedno drugomu. Svoju mladost prosanjari maštajuči o svojem idealu, koji je dosada uzalud tražila u zbilji. U to se javi Onjegin i ona misli, da je on taj žudjeni ideal. Sa svom prostotom odanoga čuvstva piše mu usrdno pismo, u

101

Aleksandar Puškin.