Topola

164

Srce im se odmah oslobodi ; Nego nije njima do dangube, Tišinom se treba koristiti I učinit ikoliko jedra, Da krmilo može da upravlja. Gle trinket se bani po sprednjaku, Flog je spušten bumpres okitio, Svoju stazu brod je preuzeo, Misliš, svaki jad zaboravio .... Ma je kratka radost na pučini! Skoro, skoro, ni podpunu uru, Jest ga se je brižan dosjetio : Vihar božji poleti nad morem, Uragan ga od iztoka stiže .... Mili Bože, kada ga dostigne, Kada u bok razuzdan ga lupne, Kad mu biesan u jedra se smrsi. Skoči drievo kano pomamljeno, U komade jedra poletješe, Ljepirice po mraku se viju, A o štape lapaci se biju, Grom zagrmi, zabljesnula munja, Munjevica oči zasliepila Pa jedan mah brod se strašno nagne, Prelomi se sprednje mu jedrilo, Zariljalo u more duboko ; Jedva m’ uže sjekirom presieku, Da se barem oslobode vraga .... Noć je tamna kô hajdučka spilja . . . . A sa prove šta to viče straža? «Orca, orca! u kraj udarismo!» Alabanda krmar tu zaorca I brod srećom silni prevrat poču : Ili su ga vile odrinule, U pogibli sam se uplašio. Nekako se od kraja otisne .... Ama tada jada iznenada ! Kako bokom iztoku se vrne, Strašni vao na njega naskoči