Topola

166

U kraj se je očima uprla. Gleda, gleda, prievare se boji .... AU kô da negdje uglednuo, Da se plamen na Gorici kreše, Spas bi bio, da obmana nije .... Nada hoće s nova da proldica, A ne smije vojsku da pomami . . . . Prekrsti se, kapu s glave skide, Srcem moli, ustima ne kreće : «Ne daj, Bože, da se sad prevarim, «Daj mi vojsku vratit doma živu, «Pa makar mi sva se radost smrkla. «Svojom srećom odkupio braću! (Kosa mu se na glavi uzdigne, Groznica ga plamenom razpali) «Primi, Bože, tajni srca zavjet.» Kakav zavjet? ništa ne izreče, Prem o sebi za svedj odlučio, Nego svrne pogled na Goricu, A tamo se plamen razžario, Nije himba, svak ga ugledao ; Barem znadu smrtnom u skončanju, Gdje je kraj im, gdje je postojbina, A znanje je utjeha čovjeku . . . Kad Bog htjede, iztok se zarudi, Zrak sunčani oblake probije, Strašni prizor družini odkrije; Bojak biju more i valovi, Bojak biju zemlja i pučina ; More mutno kano kaljuži na Slapom grdi zemlju i bregove, Svako bilje hoće da izprži . . . A u borbi vasione prirode Upanula nesrećna «Slovinka», Premda joj je jedrilo slomljeno, Katarata prem joj razlupana, Prem joj voda osvud navalila, Nalila je, ingalunala je,