Topola

183

Jer takmac mu je još iz klupa djačkih; Nu možnog druga ne bi rad da gubi, Pa zato mu se klanja, moli, laska. Tek stari major od srca ga voli, I sav je blažen s njegova dolazka; Pa ipak jedno i majora boli; Grleći Bruna potiho mu tuži : «Ah, vidjet vas ne mogu!» A1 produži Veselim glasom: «Anko, svjetlo moje, Očinji vide moj, der kaži, tko je? Zar ne, gospodin Bruno ? Mnogo li je Narastô viši, ljepši? Još, ko prije, Prekrasne ima 1’ sjajne, mile oči? Već jaka li ga naušnica gari? Zar ne, da j’ tako? Ded’ mi posvjedoči! Hej, Anko! Šutiš? Lice ti se žari To i ja sliepac vidim. No, ne mari Za šalu, diete ; a ti, Bože, prosti ! Tri godine vas nije bilo doma ! Ah, to je dugo, dugo, za me dosti, Da i osliepljet imah kad siromah ! No, dobro došli, sjed’te, k meni sjed’te!» I za čas živ se razgovor razplete ; Ministra Baha i njegove gr ehe, Kovače Niemstva i domaće im miehe, Veliki svijet i Hrvatsku malu, Vremena zla, i što koliko košta, I okuliste, i još drugo što šta U kašu smiešaše, a mnogu šalu Prisolio bi starac govorljivi, Sad ozbiljan, sad prokšen kano diete, A uviek iskren, ma da kadšto izkrivi Nehotê istinu; i premda mete Pred tudjim pragom rado, zloban nije ; Prem kadšto sebe hvali, al’ hvaldžije Ni za liek u njem nema; jer, što kaže 0 sebi dobra, sve se s tvorom slaže ; Bar Bruno zna, od osam ljeta veće Do sto put major pripovieda isto