Topola

Svuda slovi naše ime ; Nema nigdje takvog mlina, Nema nigdje takvog sina; Sto srdaca željkuje te, Sto djevica sčekuje te, Dobre kuće, lica liepa: Pamet ti je, sinko, sliepa! Što ti duša sama tuži Gaseć silom srca plamen? Što se srcem ne udruži? Sinko, sinko, ti si kamen ! Sinko, sinko moj, ne veni ! Sinko dragi daj se ženi ! » «Majko!» klikne sinak mili, 0 vrat majci ruke krili U pol plača, u pol smieha; «Nemoj dalje da me koriš ; Da od toga, majko, zboriš! Kad se ljubi, nema grieha. Nisam, majko, nisam kamen, Srce mi je cigli plamen ; A pri poslu revne ruke Zatomljuju srca muke. Ljubim, majko, kunem ti se, Više neg’ li zlatna zviezda Ljubi neba vedre vîse, Neg’ li ptice svoja gniezda ; Od sveg toga ljubim više, Sva mi duša ljubav diše. Čuj me ! tamo lice kreni, Pa se, majko, ne rumeni. Šutio sam dugo dugo, Sada zbori moja tugo : Bilo ljeto, mutna noć, Meni bilo u grad poc. Tiho ! Niti lišća šum Muti svieta sveg počinak, A tvoj, majo, dragi sinak

Gazi mirno gorski drum. Kad najednom na okretu, Gdje se grada malo niže Mala crkva k Bogu diže, Kan da vidim sliku svetu. Stanem mutne tarem oči, Tu s oblaka mjesec skoči ; I divotni sjaj razlieva Do propela, Gdje je biela Liepa, mlada klekla dieva. Ja ni daha! pa se sgurim. Kao zmija kroz grm žurim. Šutim, slušam : ona plače, Jeca, stenje sve to jače, Zdvojno drvo spasa grli Vapeć: «Bože neumrli! Umire mi sliepi ćako ; Nisam silna ni bogata, Ovaj mali krst od zlata Dobro mi je moje svako: Oj primi ga, Bože, primi! Duše s otca mog ne snimi!» Niem kô kamen tada stajali, Ko da vidim, kako s raja Ruka božja prestavila Angjelića čudomila. Smutila se moja pamet —■ To je moga milka zamet. Sve sam dosad pritajivô ; Al sve noću, al sve danju Ovu sliku vidim živo : «Majko! ja ti ljubim Janju!» ««Janju ljubiš, nesretnice?»» Gnjevna majka gnjevno viče : « «Janju ljubiš, prosjakinju, Zabogarku, golotinju, Biednu curu sliepca Tome ! Ti jedinac doma stara,

191