Topola

Stara svatom ručak redi, Tako mlinar zapovjedi, Stari mlinar ne zna šale Plam i gnjev joj lica pale, Nadimlju se s biesa prsi. Zove zvonce u hram sveti, Sad će svati doći k svrsi. Na prag kući stara leti, Gnjevnom rukom srce tisnu, Gnjevnim grlom ljuto vrisnu : «Übila me striela mahom, Ak’ mi Janja bude snahom! Kleta družbo, na toj stieni Kamenom se okameni!» Zahujila olujina, Razvali se nebesina, Puče striela Usred sela ; Bieli zidi liepog mlina Crna sad su razvalina. Svati, otac, muž i žena Tvrd su kamen do kamena, Stara svietom kud vrluda, Kažu ljudi, da je luda.

Projurilo mnogo ljeta Preko liepog božjeg svieta, A zidine Susjedgrada Prah, pepeo već su sada. Jošte stoje kamen-svati, Lako ćeš ih prepoznati, Mladu, mladog, kuma vitog I djevera kamenitog. Pa kad usred burne noći Munja crni oblak sieca, Usred noći o po noći Neki mukli glas zajeca ■ —• Zvonce li je, što tu bije? Nije, brate, zvonce nije : Uz rumeni neba plamen Biela žena plače, stenje, Grli kamen, ljubi kamen, Da sve drhće kruto stienje ; Ruke joj se k nebu šire, Burom zdvojni glas prodire U pol plača, u pol smieha : «Kad se ljubi, nema grieha.» Pitaj narod pri toj gori : «Sta će ona rosna stiena?» Pa ti narod odgovori : «To su svati od kamena». August Senoa.

Fratarska oporuka.

Sa truna reče Josip car; «Svim redovnikom nek je kraj; Tolikih zdravih ljudi kvar, I bez njih ćemo steći raj. Dokle god siže carstva hatar, Po mojoj volji tako budi, Nek svoju halju svuče fratar, Nek žive kao drugi ljudi.

U njinih dvorili odsele će Stanovat bolni ljudi, djaci, Pisari, sužnji ii vojaci ; A pune zlata, srebra vreće Na zadnji grošić nek se sbroje U blagajnice carske moje : Tim novcem digoh učilišta, Ja za se od tog ne ću ništa.»

193

Hrvatska Antologija.