Topola

204

Perditio tua, Israël, ex te!» I sgrabi pero, sgrabi pismo, Podpisa zator zavičaju sâm Zavrisnuv: «Jao! Svoji nismo». Na tvrdi srušio se kam. Daleko mukli valovi se ore : Venecji grobnu pjesmu pjeva more. V. Venecja pade kruna morske vlasti Bez povratka u zabit minu gluhu ; Venecja pade morala je pasti, Na piesku temelj stajao tek suhu; Sva vlast joj bila šaka velikana, Sva sila samo krvnik, trepet, strah, Iz orijaškog divnog mermer-stana Vjekovitoga robstva disô dah, Svu slavu gradila je tudjom krvi ; A vlastit puk joj slavni, biedni crvi. Vjekovit jedan tek je temelj vladi: Na puka srcu kad si slavu gradi. Ko sjajna školjka prazna, bez života, Što bura baci na brieg suhi mora, Stajaše tvoja čarobna ljepota, I veličanstvo mrtvo zlatnih dvora, Spomenik ljudske slave ti si vječit, Vjekovite si pravde svjedok rječit, Sred blistavila morskog sbiljski san. A1 svanu zora, dosô ti je dan, Iz valovja ti zvone divni glasi ; oVenecijo, i opet slobodna si! Ne krvna zviezda povrh burne vode, Ne puku tvome užas, trepet, strah; Već zlatan trak u suncu si slobode,. Što roda silnog složni užga mah ! » August Seiioa.