Topola

Ostavismo povezanih ruku, Pak se s plienom otisnusmo bjegat. Iza nas se digla vika, graja, Za čas tinji sroktali se Turci, Na konjima za nama potekli. Bježali smo i nabijali smo Naše diljke te se obrćući S konja Turke tud odabrali smo, Majke gore dok .se ne hvatismo ! Ni tuj niesam klonuo pregnućem, Niesam na tom priekom mučnom biegu Zadrhtao ni prestravio se ! Sam se jednom s medjedom sukobih Na zlu mjestu u tiesnome klancu, Ja se penjem, a on slazi niz brieg, Vratim li se, pobjeć’ mu ne mogu, Niti u kraj kuda se zaklonit, S toga stanem, te se ljudski smjestim, Obidjem si, nategnem šešhnu. Naperim ju medjedu u čelo I kad bliže primače se medo, Opalim ju i vrgnem ju u kraj ; Ranih zviere, al ga ne oborih, Osovi se, pak će biesno na me, Mumljajući, šireć prednje šape, Kako no će ogrlit me njima, A ja trgoh nož i dočekah ga, Ugnah nož mu ravno u kotàlac. Da ga nožem ne pogodih tako, Bog i duša, nije bilo šale, Bio bi me sdrobio i razdro ! Ni tad mi se ne naježi kosa, Ni tad strah mi ne obuze srca ! Jednom pako nije bilo tako, Jednom samo izdalo me srce! A to bilo, kadno pognaše nas

Oni biesni Turci Šturlićani, Mi pak mali, žedjani i gladni Moradosmo uhvatit utrenik I zastranit timomom planinom, Gdje nas Turkom nestade u listu. Skupimo se i tuj prenoćimo Majci gori u skrovištu nekom, Zaklonjenoj pećini u mraku. Sjutradan se, jedva svanu zora, Podignemo i podjemo napried. Po visoko na čistini nekoj A daleko od kuća i sela Naidjemo na pastiera mlada, Na bielo mu krdašce ovaca, Ovce pasle, pastier prebirao Na tankoj si sviralici maloj, Prebirao utišano, sjetno Sam u hladu, a kosovica mu Zviždukom bi kadšto ozvala se ! Bio sam ti ljut na Sturlićane, Mislio sam, da je i taj pastier Sturlićanin valjda, pak mu mahnem, Pa ga zovnem, pogledam ga mrko, Harambaški tobož razmećem se, I lakoum opsujem mu majku Zatiem oštrom besjedom ga sletim, Neka brže ulovi nam janje, Neka namah zakolje ga, odre, Dotle da će neki mojih druga Nakupiti suvadi i lišća, Te umahat i naložit vatru, Neki usjeć’ sošice i ražanj. Pridje momak malen i plavokos, Jedva veći od tebe je bio, Dvadeseta mogla mu se brojit, U njeg jedro, djevojačko lice, Na kom nema dlačicama traga. Upro u me modre, bistre oči, Modre, bistre poput vedrog neba,

210