Topola

214

2. Smrt vezirova. Vezir jakiem stražami obsadi I Kulaša i sebe u gradu, Cim se sunce smiri na zapadu, Od hajduka tim da se zagradi. I već hodže k jaciji s munara Razvikaše družbu pravovjernu : Čut je samo kroz šutnju večernu Lavež pasa i korak stražara. Viče vezir baš oko ponoći : «Gdje ste, momci? gle Kulaš dolazi!» Skoče brže u sobu kavazi. Da veziru budu na pomoći. ««Gdje je djaurin?»» svaki od njih pita. «Zar ne vidiš, gdje me ovdje davi, I nogu mi za vrat već postavi? Ne vidiš li djaura strahovita?» Vezir stenje, grči se i vije, Grozan strah mu iz očiju siva, Ustne drhću, dah mu utrnjiva, Protegne se još i već ga nije. Po aharu, čardaku, magazi Mah se hitri momci raztrkaju; Još protraže harem i odaju, A1 se zalud vraćaju kavazi. Nema nigdje ni živoga stvora, Nij’ Kokara, nije Jezdimira, Sto priećahu, da će zla vezira Tu noć smaknuta sred njeg’va dvora. 3. Smrt hajdukova. Istom Turci već sabu klanjaše, Kad bi grozan glas do age prenet, Tu noć vezir da ode u dženet . . . Uplaše se i age i paše.