Topola

«Vi nebraćo, vi moja braćo, Vi bansku dielite si čast? Sto? Ne bi I’ja se žezla laćo? Najstarija je moja vlast!» Nad odrom otca mač svoj trže I brat za bratom poginu. Na glavu on si krunu vrže Kô pravu svoju otčinu. Na krvav priestol Leget sjeda, Po Bosni zemlji stere rat. Posvuda požar, pomor, bieda Sin otca mori, brata brat. U Trebinju, u sjajnom dvoru, Ne kaje Leget otčev blud U postu i svetom razgovoru Na Ijubinu se skriva grud. A ljuba mu iza sna skoči, Tržnu ju strašan, grozan san. «Bjež’, bježi! ... što mi vide oči! Noćas te čeka sudnji dan.» « «Po svoj su zemlji sada noći, Pod nebom muklo stenje grom Ne mogu nikud, nikud poći ! Ne čuješ neba prasak i lom?»» «Kraj Sutjeskoga tamo dvora Diže se, gledj, planina Red. Morda iza tih, dragi, gora Nestat će ovih groza slied.» ««Jedva se držim još na nogu, Njušim okužen sav je zrak. 0 skrij me, skrij mi dušu übogu, U gust me zaogrni mrak. » »

«Kraj Sutjeskoga tamo dvora Diže se, jao, planina Red; A nad njom kao druga gora Prieteć se diže starac sied.» ««Ja vidim, čujem, što on kliče, Vidim : kad bliesak sievne blied, Nad vrškom se za njim diže i miče Umorene mi braće red. Daj, daj mi, dušo, konja brza Daj !... Umorene braće red S planine slazi i simo brza, A kuga njihov sliedi slied.»» «0 dragi, osedlaj si groma, Bjež’, bježi, s gromom gledj uteć’ Preko tih gora i proloma, Za čas još ili nikad već. 0 dragi, osedlaj si hata, Koga ne stiže niti smrt; Uzda mu evo krunica zlata, A bičem mu je mačev rt.» ««Sliepio mi se pod uz nogu, Očinji mi pocrnio vid. Moli se, moli za me Bogu ; Užasan je dvorane zid. Ne mogu nikud jao, ne mogu, U dvorani je groze mah, Ne mogu više maknut nogu Na pragu jurve sjedi strah.»» Na vrata Leget pogled skupi, U pogledu je strah i led. «Kugo! preo praga ne stupi! Ne vodi simo braće red!»

227