Topola

229

Mudro se dosjeti, pjani neznance, Kuda pamet, kamo li ti oči, Kud bi moj sudjeni, da mi je za te Arapina poći? Hoćeš li, ne ćeš, tu pitanja nema ; Da se kriješ nebu pod oblake, Sva te ne iztrže mudrost iz ove Uzdanice šake ! Ala si kukavan, mladi moj hrabro, To ja rekoh tek na oči nêne; Evo ću krišom u goru se odkrast Dodji iza mene. Metnut ću na se i svilu i zlato, Kucat ću u sitnu tamburicu, Njezin gdje počuješ glas tu me nadješ Svoju zaručnicu. Zadje djevojka u zelenu goru, Žice dira, tanen glas izvija : Davori ! Davori ! moj Arapine, Prevari te zmija. Pravo okrenu, još pravije dodje, Komu željno pošla namjerniku : Speti na sjedalu Miju hajduka Gustu u bukviku. Čudom se čudio Mijat hajduče : Sveti Bože ! tog ni čuh, ni vidjeh, Niti me ikad na tih visinah Takva što obidje. Krasna djevojka! kô carevim da je, Glas joj kô i tamburica žuči, Sto li ju donielo ili je makla S menom da hajduci !