Topola

47

Bog i molitva domorodca. B ac i m oko na ne bo visoko, Il na jato zviezda kano zlato, Gdjeno siva, koji ukazi va Noću dila zločestih nemila, Mjesec sjajni, tužitelj potajni; II rumena zorica jutrena Kad pred svojom otvarat gospojom Pojde vrata svjetlija od zlata Množtvom boja vezena bez broja; II na svojih kad s’ izić dostoji Jasnih kolih, i nama pomoli Zrake lica svjetlosti carica. Bacim oko na polje široko: Razne trave, zelene dubrave, Gdje je sjelo čobanče veselo, Ter na malu pribraja sviralu; II težaci po crnih trojacih Gdjeno svoje trudno lice znoje; II po gori potoka žubori; Po grančicah sladko pjenje ptica: Sve mi javlja, pred oči mi stavlja, Da ćoravi udes to ne pravi, Da ne čini to slučaj jedini; Ovog svita tako uzorita Nešto Veće da kolima kreće ; Da imade, koji svaka znade, Svaka gleda, svaka tako reda, Svaka stavlja, svaka tak’ upravlja, Svaka može, ti da jesi Bože ! 0 ! tko kaže, da te nema, laže. A1 tko smije reć’, da tebe nije? Tko 1’ je rekô, da nije odrekô? Sve što niče, što se samo miče,