Topola

70

Uz skladnu frulu ruskoga mužika Mazuri nujne pjesmice pjevaju; A Krakovjaka burno kolo Vije se češkijeh harfa pratnjom. I bojne gusle žalostno gunđanje, Kad sliepi guslar bosanski zapjeva Djedova slavnih smrtne bitke, Pireći junačku mladu krvcu. I tamburice nježno cilikanje, Slavonsko kolo kada se zaigra; Pa svježa seka, bujnih grudi, Mami te, pomamne none vijuć. Kadkada zrakom nujnost se prelije, Ko slavskog duha dreseli uzdisaj ; KÔ nujni poj pastira drevnih - Naših otaca kod Donskih žala Kadkada vali veselja vitlaju Po zraku dušu, vileno, čarobno Iz tvoga zbora, kano pjesma Mladjahne zagorske žetelice. A kadkad nježni zazuje glasići Sve tiše, tiše, lagano, nečujno; Ko divna glazba sjajnog neba, Što no se vasmirom pustim gubi. Nit ikad molba vjernija, skrušnija Ne ganu Bogu srce milostivo, Nit bolni jauk iztočnika . . . Niti cvrkutanje skopča rimskih. Ti zvuci niesu nama nepoznati ; Otaca slaVskih to nam je baština, Kroz srodne žile što nam teče Tamo sa Kijevskih drevnih stepa. A. Tresić Favicić.