Topola

120

mnogo čitali. No jako sumnjamo, da su ti ljudi u svom krugu radili, da se te ideje oživotvore i da pribave svojoj mladeži bolji uzgoj. Sumnjamo s toga, što vjerske raspre i političke stranačke borbe u Francuskoj nijesu dopuštale, da dobrohotni ljudi misle na popravak obuke mladeži. Ako su se pojedini ljudi, kao humanisti, posve odali znanosti, ter često za nju i svoj život stavili na kocku, to su oni učinili poradi svoje slave i zabave, no ne mišljahu na to, da svoje znanje priopće drugima, a kamo li puku. često su ti ljudi došli za učitelje na visoke škole, no kad bi htjeli udariti kojim drugim, a ne običnim putem, naišli bi na najžešći otpor i na najveću mržnju. Jedan od tih ljudi bijaše Pierre la Ramée (1515, —1572.) u Collègu de France. Kad se usudio pokušati, da uvede bolje metode i školske knjige, izložio se najžešćim progonima, pa je možda samo s toga na pariškom krvavom piru (t. zv. Bartolovoj noći) smaknut od svojih dušmana. U to dakle doba ne mogaše se ni pomisliti, da bi se praktično okoristili Rabelaisovim idejama. Pa ipak nađoše one put k nama. Čim je Rabelaisovo djelo izašlo, steklo je čitalaca, koji su znali ocijeniti i upotrebiti ono, što je dobra u njemu. Među ovima je Montaigne (1533. —1592.) jedan od prvih i najduhovitijih. U poznatoj knjizi Essais, koja je izašla god. 1580. otvoreno očituje svoje nove ideje o uzgoju i obuci i time dolazi u oštru opreku sa svojim suvremenicima. Kolik je bio dojam tog djela, pokazuju nam mnogobrojna izdanja i auktoritet, što ga imade kod najznamenitijih filozofa slijedećih stoljeća. Bakon Verulamski boraše se poslije Montaignea proti školasticizmu i pedanteriji u Engleskoj na sličan način kao i francuski filozof. I jedan i drugi zahtijevahu bolje metode i učivo, koje je. mladeži primjerenije ; znanost da valja osloboditi od okova auktoriteta i obratiti u korist života. „Sramota bi bila po čovječanstvo“, veli Bakon, „da međe umnoga svijeta ostanu ograničene na tijesno staro doba, dok su usuprot polja stvarnog svijeta, zemalja, mora i zviježđa u naše doba neizmjerno raširena“. Premda je Bakon u svojim djelima samo zgodimice očitovao nekoliko pedagoških misli, (Bilj. a.) ipak ga u povjesti pedagogije svijet smatra čovjekom, od