Topola

uvijek svrha zvjedljivaca, a ovo posljednje im je samo nuzgredno“. Rousseau svjetuje (str, 171.), da mladić putuje ne samo u velike gradove, nego radije kroz zemlje, pokrajine ; jer glavni gradovi su jedan drugomu slični ; svi se narodi tuj sastaju i svi običaji miješaju. v) (Str. 101.) Ozbiljan .ukor, što ga ovdje Rabelais izriče proti barbarskom uzgojnomu zavodu u Parizu (Collège Montaigu) razjašnjuje nam glasoviti učenik toga zavoda Erazmo Rotterdamski. „Prije trideset godina (veli on u svojem životopisu) živio sam u jednom pariškom kolegiju, gdje se toliko bavilo teologijom, da su njom i zidovi bili zadahnuti. ISTo iz toga zavoda nijesam ništa odnio osim tijela puna nezdravih sokova i silesiju gada. Predstojnik zavoda bijaše čovjek, veoma revan, ali bez ikakova suda. Osobita se osvrtao na siromašne učenike, jer je sam svoju mladost proveo u teškom siromaštvu ; no upravo se s toga razloga brinuo samo za njihove najpreče potrebe. Postelja im bijaše tako tvrda, jela tako loša i oskudna, rad i noćno bdjénje tako tegotno, da su mnogi veoma obdareni mladići već prvih godina što su tuj boravili, umrli ili oslijepili, poludjeli ili ogubavili. Ni tim još zadovoljan, nagovarao bi ih, da idu u redovnike, te im jednom z,a, uvijek zabranjivao jesti meso. Mnogo ih poznam, koji dosele ne mogahu svoga tijela izbaviti od klica bolesti, žto su ih tamo nabrali. Jedne od soba bijahu pokraj tajnih sobica. Te bijahu tako niske i sparne, a pomazane tako smrdljivim vapnom, da nije iz njih nitko izašao živ ili bez kakove teške bolesti. Kazni, koje se sastojahu u bičovanju, ovršivale se takovom krvničkom oštrinom, da toga ne mogu ni izreći. Kod njih se je dakako govorilo ; prkos se mora skršiti ; no prkos im bijaše svako .ganuće plemenitijega duha, koji se nije dao prisiliti da obuče redovničku haljinu. Koliko bi se tuj pojelo gnjilih jaja, koliko li popilo pokvarena vina“.

149