Topola

47

i njemu s toga s punim pravom pripada prvo mjesto među svjema piscima, koji stekoše zasluga za razvoj francuske proze. Zato ga Pasoprier i zove „ocem svoga jezika“. S toga se nije čuditi, što su se za njegovo prijateljstvo otimali najveći i najbolji ljudi njegova doba. No može li biti vrijedan ovakova štovanja čovjek, kojega su jedan Eonsard. jedan Pater Garasse i drugi opisali kao neotesanca i prostaka u svome ponašanju? „Njegov značaj“, veli Demogeot (str. 285.), .„ostaje moralan fenomen, koji je moglo svijetu dati samo šesnaesto stoljeće. U njega bijaše spojena učenost sa cinizmom, ili kako La Bruyère kaže, neki nenaravni spoj finog morala s oštroumnim moralom. Gdje je loš, tuj ide daleko nad ono, što je najgore, on je ljubimac proste rulje (il est le charme de la canaille); gdje je pak dobar, tuj ide do onoga što je birano i najizvrsnije ; on može biti hranom čovjeku najnježnijih osjećaja“. (Caractères, str. 19.) Ista protivurječja. koja se pokazuju u Eabelaisovu značaju i životu očituju se i u njegovu djelu. S toga su veoma različni i sudovi o tom romanu. Tri stoljeća ne bijahu dovoljna, da Eabelaisove čitaoce sklonu na makar samo približno suglasan sud. Jedni su u njemu nazirali neku razuzdanost fantazije, neku smjesu od šala i prostačtva, u kojoj katkada kroz opojnost i bujicu hira bljesne po koja rijetka iskra dosjetke, rječitosti i razboritosti. U tim neurednim pustolovinama, pripovijestima i filozofskim razgovorima nađoše drugi neku dobro promišljenu osnovu, neku duhovitu kombinaciju i ustvrdiše, da je pisac cijelo djelo hotice tako zasnovao, da sakrije dubljinu misli i da se tako ukloni progonstvima svojih neprijatelja. Mnogi se glasoviti ljudi izjaviše proti Eabelaisu, a mnogi za njega. Među njima ih imade tek malo, koji su pisca Gargantue samo kudili. No mnogi čitahu rado i često