Topola

58

nedokučivi monstrum". Ovu lekciju ujedno u čednosti i dostojanstvu, stoje Pascal namjenjuje onima, koji bi tegnuli biti ili odviše ponizni ili odviše ponositi, ovu lekciju reći bi da Rabelais postojano daje samomu sebi, ili radije da je daje onima, koji bi bili skloni čitajući njegovu knjigu, odviše poniziti ili uzvisiti njegov genij. Ima u njoj stranica, da bi, čitajući ih, mislio, da slušaš kojega Platonova učenika ili crkvenoga oca, filozofa, kršćanina. Zar nije jednom La Fontaine nekoga svećenika upitao, da li je u sv. Augustina bilo onoliko duhovitosti, koliko u Eabelaisa ? So dok te opaja čar tih prekrasnih mjesta, razasutih amo tamo po knjizi, moraš sa strahom okrenuti stranicu. Za čas bo ćeš naći razuzdanu šalu. silno mnoštvo dosjetaka, prostaštva, u kratko nečuvenu razuzdanost mašte. 0 Eabelaisovim djelima moglo bi se kazati ono, što on sam veli o pravu i o komentarima, kojima ga nekoji zakonoslovci popraćuju: „To vam je divna, skupocjena haljina, koja sjaji zlatom, ali je obrubljena resama od blata“. Samo što su u Eabelaisa rese šire od haljine ! Mnogi su kušali da rastumače ta protivurječja, tu čudnu mješavinu uzvišenog i lakrdijaškoga govora. Smijemo li s onima, koji se Eabelaisu s najvećim žarom dive, dopustiti, da najkrupnija mjesta njegova djela imadu dubok i tajan smisao, ili barem da je hotomiee, pod koprenom šale, sakrio smionih satiričnih misli, kojima je prosvjedovao proti zloupotrebama i manama svoga doba? Smijemo li pomisliti, da ta mahnitost, koja se neprestance miješa s razumom, koja nad njim gospoduje i koja ga malo ne ugušuje, da je ta mahnitost prividna, da je to mahnitost na Brutov način? Ovo je tumačenje zavodljivo, te je po našem mnijenju djelomice istinito. U onakovo doba, kakvo bijaše njegovo, gdje su ga svi događaji opominjali, da bude pametan, doista bijaše naravno, da Eabe-