Topola

60

žiti ujedno. Zadovoljit ćemo se time, da n njegovim idejama razlikujemo dva dijela, naime kritički i teorijski dio. S jedne strane naš pisac nedostižnom oštrinom ironije navaljuje na rđavi uzgoj onoga doba. Došavši na svijet u posljednjim godinama petnaestoga stoljeća, poznavao je mane skolastike, koja još ne bješe prestala kraljevati, ter hire renesance, kojoj lijepi dnevi počinjahu svitati. On je već mogao izvrgavati ruglu zloupotrebu citacija, maniju silogizama, te kao preteča Molièrov, dovesti na pozorište one nesnosne pedante, koji Aristotela cituju u svakoj prilici, koji govore latinski ili grčki ni pala ni stala, koji napokon prazno blebetanje uzimlju za pravu znanost. S druge strane, s jakošću razuma, koja te napunjava čudom usred takove razuzdanosti mašte, Eabelais već sada crta u velikim crtama osnovu modernoga uzgoja. On obraća duh spram takovih stvari, koje su u istinu vrijedne, da ga zanimaju ; on predviđa budućnost, koja će biti namijenjena znanstvenomu uzgoju ; on ne pozivlje duh k mučnim cjepidlačarijama, k zamršenim mudrolijama, što ih bijaše skolastika iznijela u modu, već k muževnomu pregnuću, k prostranomu razvoju ljudske naravi. Upravo ovo je u Eabelaisa osobito dražesna strana. U njegovim spisima nalaziš ne samo ujedljivu i oštroumnu satiru tadašnjega života, nego i živahnu slutnju i katkada jasnu svijest o boljoj budućnosti. Eabelais pripada u one čvrste ljude, koji se ne zadovoljavaju samo time, da kritizuju ono, š'o jest i koji umiju predviđati ono, što će biti. Nepravedno je u Eabelaisa ne vidjeti drugo do „jetka rugaoea, koji se titra našim nevoljama, a ipak se ne nuđa, da će im naći lijeka“. 1 Kao što glede uzgoja, tako i glede drugih stvari Eabelais nije samo svraćao pažnju na zlo; on je po-

'M. D. Nisard. Histoire de ia littérature française.