Topola

22

djordja, ma i kao zatočenika, namjesnik Štajerske princ Hohenzollern u više maha pozivao, da se prikloni Austriji, obečavajuči mu, da će mu austrijski dvor darovati kneževsko dostojanstvo, dati mu vojsku ne samo da se vrati u Srbiju nego dapače i da zavlada i Bosnom i Hercegovinom. No Karadjordje je energično odbijao sve i najsjajnije ponude bečkog dvora, jer se čvrsto uzdao u ruskog cara, na koga se iz svakog mjesta, gdje je bio u zatočenju, preko svojih izaslanika obračao molbom za zaštitu svoju i svog naroda. I zbilja ga ta nada, barem što se njega tiče, nije omanula, jer kako on tako i ostale vojvode na zauzimanje ruskog cara kod austrijskog dvora budu iz zatočenja oslobodjeni i dobiju pravo živovanja u Rusiji te se u Ijeto 1814. godine krenu u Rusiju, pošto su pre toga boravili neko vrijeme u Srijemu na granici Srbije, otišavši po svoje porodice, i tom je prilikom Karadjordje iz Karlovaca, gdje je bio kod mitropolita Stratimirovića, namjeravao, da predje potajno u Srbiju, da ponovno digne ustanak, ali mu to nije uspjelo, pošto su austrijske vlasti bile na oprezu te ga sa ostalim vojvodama i njihovim porodicama otpratile do odredjenog mjesta obitavanja, varoši Hotina u guberniji Besarabiji. Odmah po Karadjordjevu prelazu iz Srbije veliki vezir primicaše se Beogradu tako, da je treči dan sa velikom vojskom bio u Beogradu. Još prije toga se mnogi Srbi odlučiše, da predju u Austriju, da se sklone ispred turske osvete. Tim Srbima nije sudbina bila najbolja, jer su se mnogi, prelazeći preko Save i Dunava, utopili a oni, koji su prešli, nijesu u Austriji našli najbolji prijem. Prije svega morali su izdržati kontumac po močvarnim mjestima, gdje ih je puno stradalo zdravljem, a oduzimano im je sve, pa i skupocjeno odijelo i oružje. Austrijske vlasti su ih zlostavljale toliko, da su jadni Srbi, koji nijesu bili pod nadzorom, većinom voljeli da se vrate u Srbiju ponovno pod tursku vlast, nego da ostanu u Austriji.