Učitelj

lesnošću, pa i svojim duševnim životom (obrazovanie!) upleten kao pauk u svoju mrežu. Sav ovai život, zajedno s čovjekom, samo је veliko zlo, griiješno opterećenje (istočni grijeh!, pa je i zadaća uzgoja da spasi dušu ljudsku iz ove doline jada. Zato autor preporučuje bileg iz ovog života, odricanje od materijalnih i civilizatorskih dobara, pa i — bijedu. Ta zar nijesu »svi veći pretstavnici istinske kulture bili siromašni, neimućni, koji su stalno živjeli u oskudici i bijedi«. Zato ie »intenzivniji i bogatiji kulturni život moguć, ako čovjek posjeduje što manji imetak, ako je što češće gladan i ako je što više bijedan«.9)

Ali čudnovat ie ovai čovjek i ovo ljudsko društvo. Čudnovati su oni kroz vijekove, sve otkad postoje. Pokraj sve autorove volje oni su uvijek težili da budu siti i obezbijeđeni, civilizirani i obrazovani. ! tako ie nastala ta nesretna civilizaci|a. Što onda kad se ova i ovakva ljudska priroda ne može ukinuti, jer bi se time moralo ukinuti i samoga čovieka. I autor-to uviđa, pa se upušta, slično kao i njegov ideini učiteli, u kompromis: Trebalo bi nekako izmiriti civilizaciju (zapravo čovjeka i njegov život) s kulturom. Ali to je nemoguće u današnie vrijeme. Sve je to stvar budućnosti (str. 89). Zato on, priklonivši se također budućnosti, prepušta sadašnjost drugima.

Ono što vrlo karakterizira filozofijsko-pedagogijsko shvaćanje uopće, a pogotovo ove dvojice naših pedagoga, rečeno je, i to u Primiedbama, dakle na kraju ove knjige. Tamo se spominju prirodne osobitosti čovieka, njegova organska konstitucija, pa liudski (valida i društveni) život u raznim geografskim i klimatskim prilikama, a sliedstveno tome, to dodajem od sebe, sve ono čemti u srži gravitira čovjek, bilo duhovno ili materijalno, pa tako i razlike koje po prirodi postoje među ljudskim jedinkama ı pojedinim društvima. ali autor neće da se o tome bavi. Niemu je glavno da je postavio cilj, ideal, pa je to, kako kaže, bila svrha njegove knjice. 1 tek tada, kako sam kaže, trebalo bi ispitati »da li je faktično ostvarenje (postavljenog ideala) moguće u nekoi skoroj budućnosti i kako bi se to postiglo«.!)

Prof. St. Pataki, ioš prije objave svoje knjige Problemi filozof. pedagogije, obrađivao je teleologijski problem u zagreb. Nastavnom Vjesniku. U raspravi Razmatranije o pedagog. teleologiji!) nastoji da, u vezi s teleologijskim problemom, raspravi pitanje autonomne pedagog. nauke, dok u druБој svojoi raspravi Filozofijski osnov pedago?gz. teleologije”) postavlja kulturnu filozofiju kao osnov pedagog. teleologije. Pisac drži da postavlianje pitanja autonomne pedagog. nauke ima malo opravdanih razloga, pošto pedagogija, po svom glavnom predmetu (teleologija), ulazi u filozofiisku refleksiju, a time i u teorijsku problematiku, a to nije i ne može biti direktna stvar и7оојпе prakse. Što se tiče samog filozofiijskog osnova »редастогт. teleologije«, u raspravi se odlučno ističe njena pripadnost filozofiji (str. 926), i ako se na drugom miestu tvrdi da »teleologiji ne dostaje po-

% Vidi str. 33. U) Vidi: Primjiedbe, str. 109, 36 napomena. M) Nastavni Vjesnik, Zagreb, god. 1998, str. 261 i dalje. 12) Nastavni Vjesnik, Zagreb, god. 1998, str. 393 i dalje. g*