Židov

Na nekojim primjerima' iz biblije, a onda iz talmudskih mjesta i najnovijih arheoloških iskopima u svetoj zemlji razaznaje se duboki duh zakonodavstva, a naročito velika pravednost agrarnih uredaba, U tim se uredbama rijeea/vaju gotovo sva pitanja zemlje, posjeda, vlasništva, kapitala, špekulacije, radnika, otplate, Vximora. Kao temeljni zakon vrijedili, da zemlja pripada (kao čisto pravlasništvo) Bogu, a ljudi su samo posjednici zemlje, žive na njoj kao došljaci i ukućani:; zemlja' je ljudima povjerena, da je obrađuju, ali ne kao robovima ili kmetskoj raji, nego kao aiobodnćkn seljacima i sinovima _božjdm. Na tom temelju, sagrađene su čitava agrarna zgrada i zemljišna politika^ Politika u starih Jevrejabilajeujednoetika; tako je i agrarna politika zdrava ©tika pravednosti i ljubavi prema zemlji,, plodovima zemlje i ljudima. Korisno je upoznati se s trm agrarnim koideksom biblijskog doba, jer će samo na temelju tih starih palestinskih agrarnih načela moći nova Palestina doista sagraditi zdravu jevrejsku državu. Pošto dakle (kako rekosmo) nije ni-tko bio vlasnikom zemljišta, nije mogao ni raspolagati njome svaki, kako mu se prohtjelo; svakako nije mogao nitko trajno prodati zemlju i špekulirati njom. Ako je tko nuždom prisiljen, da se odrekne jednog komada svoje zemlje, jer je ne može sam obrađivati, ili jer mu novaca treba, to će mu susjed moći uzeti zemlju u zakup; sur sjed mora tu zemlju vratiti, čim je prvi posjednik može opet otkupiti, ili ako je netko od njegove rodbine otkupi. Ali i na svaki način ne može nitko trajno doći do zemljišnog veleposjeda, jer svaki mora svoj posjed i bez otkupa natrag dobiti, kad. dođe (svakih pedeset godina) jubilarna godina praštanja i Jfcmkrenja; te godine naime mora svaki opet doći do svoga posjeda, jer pravo nasljedstva nad zemljom iznađe samo onaj, koji je prvu na njoj radio. To pravo posjeda i nasljedstva je temelj svega, jer doista najveća nepravda kako ćemo još vidjeti na svijetu dolazi otud, što je zemlja proglašena vlasništvom, što je to vlasništvo zakonom zaštićeno, i što je dopušteno, da se ovo pravo vlastuištva nad: zemljom nasljeđu Drugi veliki zakon agrarne etike u staroj Palestini jeodmor zemlje, ljudi i životinja, »Šest godina zasijevaj njivu svoju, šest godina reži vinograd svoj i sabiraj, a sedma godina neka bude sabat za odmor zemlje; sedme godine nemoj sijati n polju svome ni rezati vinograda svojega. - Držite sabat moj i svetinju' moju poštujte. Šest dana radi, a sedmi dan, koji je sabat za poći van je, neka bude sveti dan, ne radite ni jednoga posla; toga dam. neka miruje i zemlja tvoja r rob tvoj i sluškinja tvoja i životinja tvoja*. Još uzvišeniji od ovoga zakona pravednosti prema svima božjim stvorovima je zakon ljubav i i jedna kosti. »A kad žanjete rod zemlje svoje nemoj poze ti sasvim njive svoje, ni vinogradla svojeg nemoj, pabirčiti, nego ostavi sfaomahu i došljaku. Ne zakidaj bližnjega svoga i ne otimaj mu; piata nadničarom da ne prenoći kod tebe do jutraKo je došljak među vama, neka vam bude kao onaj, koji se rodio među vama i ljubite ga kao same sebe. Ne varajte jedan drugog«. Ako osiromaši brat tvoj i ianezuogne ruka njegova pokraj tebe, prihvati

ga. Nemaj uzimati od njega kamate ni đ&bdti; novac® nemoj mu davati na kamata, niti ma hrane svoje pozajmi radi dobiti«. Dovoljno je primjer®, da se upozna dah agrarne politike biblijskog doba. Kako je sve postalo drukčije, kad je rimski imperij zadeepotovao Palestinom. Božansko pravo Htos divinom) nad vkatmtbivom zemlje, nepisano, taSi posve razumljivo i priznato prirodno pravo (ius naturale) nad posjedom i nasljedstvom zemlje, koje je upao marljiv d radin čovjek, postadoše ruglom ni imperijalističkom Rimu. Božanska pravo pretvori se u pisani zakon (ratio soripta), da zemlja pripada onome, koji je silom osvoji i moći svojom zaštiti; a prirodno pravo svakog čovjeka na plodove svoga truda pretvori se u građansko pravo (ius civile), po kome može svaka osoba postati zakonitim vlasnikom i ako vlasnik nema nikakva ličnog odnošaja prema svome vku ništvu. Vlasnik sjedi u Rimu, a njegovi robovi rade za njega na njegovim velikim dobrima (latifuntfcjima). Rimsko pravo učini zemlju stvarju (res), kojom se može trgovati kao sa svim ostalim trgovačkim predmetima- Zemlja je postala privatnim vlasništvom (ne dakle samo posjedom) pojedinaca, a opseg zemljišnog vlasništva mogao je biti neizmjeran. Ne bi trebalo ni spomenuti- rimskog imperijalističkog kapitalizma, da nema dovoljno dokaza n istoriji srednjeg i novog vijeka, da je rimsko agrarno Zakonodavstvo jako djelovalo na stvaranje agrarnih zakona modernog doba. Izuzevši nekoje zemlje, u kojima ima slobodnih seljaka (u Australiji. Šleskoj-Holsteinu. Finskoj, južnoj Americi, Švajcarskoj), vlada u čitavom svijetu pogermanisano rimsko pravo. U gal utsfcoj istoriji osjetili str Jevreji i prečesto tu veliku nepravdu, da ljudi p)o nekom pisanom zakonu postaju gospodarima nad zemljom, koja zapravo ne može. nikomu pripadati. Jervreji su mnogo propatili, ako su ikada i gdje bilo pokušavali, da postanu seljacima- Zemlja je bila za njih zatvorena, njima nije po žarkomu pripadalo pravo kupovanja, obrađivanja i nasljeđivanja zemlje. Kolika mora biti čežnja* za grudom zemlje u Jevrejima, kad im je usprkos svemu uspjelo, da se na nekim mjestima okrugle a) privilegovane zemlje bave poljodjelstvom, vrtlarstvom i stočarstvom? Još se više može čovjek diviti, kad sazna, da su jevrejskd pijoniri od sedamdesetih godina do danas (daikle za nekih 50 godina) stvorila n Palestini 45 jevrejskih farma i naselja. Kad se govori do prije rata o Palestini, mora se još pri tome reći, da je Palestina bila pod turskim jarmom. Nije suvišno, da objektivno danas promotrimo tursko agrarno pravo. Osmanlije su nekoć kao osva jalaeka horda provaljivali u slabije zaštićene zemlje, pljačkali i prisvajali oteto zemljište, (U ostalom na toj sili bazira gotovo u svim državama današnje pravo vlasništva nad zemljom). Zarobljeni narodi postali su podanicima, rajom i vazalima, koji su morali plaćati danaik. Da se što čvršće drži u rukama osvojena zemlja, imenovao bi sultan u Starahu!u svojim namjesnicima u provincijskim vilajetima vezire i paše. Paše su dobivali svoje zemlje ili samo za neko vrijeme ili u vječno našljedstvo. Paše su onda

posebnim fermanjma i ukazima -širili svoje gospodstvo. Vojnički plemići i prijatelji pa. Sini bili su imenovani begovima i dobivali komade zemlje (hegldke), na kojima je morala robovati jadna raja. Plemići (gazdeage i spaihije) neis'.unske ispovijesti morali su primiti islam, da im ostanu dobra. Tako je čitavo područje turskog gospodstva bilo podijeljeno u sultanske domene, onda u pašaluke, spahijske i aginsfke b e g 1 u ke. Pa tako je i u Palestini (kao turskoj provincifli) (bdio |u pogledu zemljišta. U Jerušalajimu je gospodovao jedan vezir; uz njega) su radili njegovi mameluci, janjičari i eunuhat (Tako je bilo sve do osvojenj a Palestine po engleskoj vojsci i jevrejsfcim legijama za svjetskog rarta). Ta je turska vlada bila anarhična korupcija. Po turskom agrarnom zakonu rala je uvijek biti konkretna osoba vlasnikom zemlje. Društvo nije moglo biti vlasnikom- Tako je jevrejdka kolonijalna banka (kao korporacija) bila prisiljena, da agentima i povjerenicima prepusti kupovanje zemljišta. Zemljište, koje danas posjeduje jevrejski narodni fond, po turskom agrarnom zakonu bilo bi nezakonito, da nije povjereništvo nar. fonda za Palestinu kupovalo zemljište na razna imena. K tome dolazi, da turska vlada ne samo da nije podupirala poljodjelski rad l pravednim agrarnim zakonima, nego je ludim i komptivnim carinskim i poreznim uredbama otešćavala slobodan razvoj agrarne (kao i svake druge) kulture. Veća je carina razmjerno (bila za žito i živežne namirnice, nego li za duhan, alkohol! i oružje. Zato je fukara u Palestini bila gladna, ali naoružana, a prečesto odana piću, pušenju i seksualnoj raspojasanosti. Beduinima i arapskim razbojnicima b’-lo je pljačkanje sela dozvoljeno, a jevrejskim seljacima je bilo zabranjeno kupovanje zemljišta. Od čistog prihoda nai zemljištu plaćali su seljaci d esetinu (ošer), k tome još dolaze porezi za kućnu čeljad (po glavi), za svaku domaću životinju, za ceste i željeznice (koje nijesu nikada bile dograđene). Razumije se, da se nikad nije mogla sastaviti statistika o zemljištu, ljudima i stoci. Tačnog katastra za turske vlade nije nikada bilo u Palestini. Jednom je zemljište pripadalo Arapima, dragi put su isto zemljište imali u rukama beduini, zatim je isto zemljište bilo osvojeno od turskih plaćenika. Dok je paša lutao i išao na pljačku, da za svoj harem nabavi čerkeske, javanske i kavkaske Jahudinke, dotle su mame luci u Palestini gulili radni elemenat jevrejski. To je bilo po pravu fcismetlj rabatlnka, ravnodušnosti i neodgovornosti turske vlade. Pored) sultana (sa svojini domenima) i paša (sa svojim l pašalucima) imade još jedna korporacija, koja u Palestini posjeduje svoja dobra), a to je t. zv. v a k u f. Vakuf je turska džamijska bogu štovna uprava; umre li neko, pa nema potomka, Bi iz različitih razloga ne određuje svoje ostavštine krvnim nasljednicima, onda pripada njegovo imanje džamiji (vakufskoj upravi). Jasno je, kako je komplicirano sada zemljišno pitanje u Palestini i koliko može skriviti nezdravo agrarno zakonodavstvo. Buduća jevrejska palestinska vlada i inače mnogo poteškoća, dok se tako urede prilike, da se može stvoriti katastar Hoće Ii jevrejska vlada (prisiljena mandsr turskom kapitalističkom Engleskom) prt-

STRANA 2.

»ŽIDOV« (HAJHUDI)

BROJ 27.