Židov

jednici; ako je narod zaboravljao svoje dužnosti i naginjalo egoizmu i nepravednosti, pojavili bi ee uvijek u narodu proročanski suci i odgojitelji, koji su puni božanske svetosti kao živa kulturna) satvjeist. pozivali narod na odgovornost i odanost Bogu. U jezgri svojoj bio je čitav naeijonalan život starog Izraela univerzalan i kulturan. Galutsko jevrejstvo nosilo je vječno sa sobom svetu toru kao simbol svoje kulture i znak svoje vjernosti prema vječnim neprolaznu u božanskim zakonima. Galutska je istorija jevrejskog naroda niadprirodna borba jednog giganta, koga su kao Samsona svezali lijeni i vardarski Fiilistejci, jer ga se boje. Bilo je epoha u istoriji, kadi su pojedini članovi j-vrejskog naroda pokazali čovječanstvu svoju prastaru duhovnu kulturu. U doba helenističke luksurijozne kulture u Aleksandriji isticali su Jevreji u svojim biblijskim škodama), da su potrelmi etički nazori u materijalističkom, kapitalističkom životu, da je držanje robova nemoralno i nisko, jer ponižava božanske dostojanstvo n čovjeku. U đ o b a s pa ns kem a u rslke kulture bili su i opet Jevreji (Ibn Gabirol, Ibn Ezra, Jehud« Halevi i dr.), koji su razvili veliku kulturu, jer su uživali svaku slobodu. Oni su Onda bili posrednici između grčkog i arapskog duba. Jevreji su već u Palestini (kao graničari) posredovali između Egipta na jugu i Arabistana na sjeveru, pa onda između evropske civilizacije na zapadu i vjersko-etičke kulture Azije na istoku. Tako su i u doba arapske kulture u Španiji jedino Jevreji bili pozvani, da dadnu velikom svijetu divnu harmoniju grčkog i arapskog duha. U ono doba držali! su izrazom grčkog duha nauku starog Aristotelesa. Ova je nauka po svojoj dubini slična strogosti i tačnosti talmudskih traktata. Bok su arapska poezija i filozofija »rodne biblijskoj poeziji, psalmima i rečenicama, a naročito profetskoj filozofiji- U jevrejskom duhu živi harmonija Orijentalne, sanljive, melodijoznie, religijsko-slikovite romantike i razumna oštrina logične tačnosti precizne nauke. Stoga je i bilo moguće velikim Jevrejama u maurskoj Španiji, dia udare biljeg budućoj kulturi zapadne Evrope. U novije doba nalazimo ozbiljne radnike među Jevrejima na svakom polju kulturnog razvoja: u filozofiji, znanosti, tehnici, organizaciji, muzici, slikarstvu, u zakonodavstvu, a naročito u radu oko reformisanja socijalnog života. (Ko se osobito zanima za kulturne jevrejske rađnilki? u giaiutu, neka se pozabavi lijepom knjigom A. Kohuta »Beriihmte israelitiscbe Manner und Franen<, nadalje neka čita izvještaja kulturnih inštitucija i poduzeća, pa će se uvjeriti o velikom uticaju jevrejskog duba na ono nešto malo kutnre zapadne zemaljske kugle za vrijeme od dvije hiljade godina.) Novi preporodni pokret jevrejskog naroda je čežnja neslomivog genija jevrejskog duha, da oživotvori vječne ideale, koje u sebi nosi. Narod, koji u istoriji neumorno teži za domajom i slobodom, mora imati neke vrijedne kulturne enage u sebi, koje beče da stvaraju neprolazna dobra. Čitav nemir u stvaralačkom duhu jčvrejskom je vulkanska kulturna snaga jednoga naroda, koja je dugo vre-

mena jenjala. Sto jedan narod knade u sebi od vječne vrijednosti, ne može se uništiti; doduše se ta kulturna volja može silom zaustaviti (kao što se pojedinac, a i čitav narod mogu zarobiti), može se vi jekovima ugnjetavati, ali duh se posve übiti ne može. Tako nestade u Istoriji naroda, koji dadoše kulturi svoje blago. Ali jevrejski narod ne umire, ne stoga, što je kao Ahašver osuđen na vječno lutanje, nego jer kultura zahtjeva od nj)?ga, da živi, jer mora sebe uzdržati na korist kulturnog usavršavanja ljudskog roda. Ovo je uvjerenje stvorilo novi tip jevrejskog čovjeka, koji priznaje sebe i svoju kulturnu zadaću; ova idteja stvori ljude e jakom kulturnom voljom: Hessa, Pinskera, Ahada Haama, Herzla i novije vođe jevrejskog naroda. Ovaj kulturni cijonizam (kako Ahad Haam i Martin Buber nazvaše moderni kulturni jđvrajski pokret) ojača u Jevreju ljudski ponos, stvori ideju jevrejskog naroda u jevrejskoj Palestini, oživi ideju starog hebrejskog jezika i raširi vjerovanje u kulturnu volju i životnu snagu jevrejskog naroda. Nekoji su kulturni vođe jevrejskog naroda jednostrano shvatili preporodnu misao. Tako je Ahad Haam na početku svoga rada mislio, da je dovoljno, da Jemšalajim bude kulturnim središtem, gdje se goji jevrejski dub, aili da nije nužno stvoriti u Palestini ekonomsko središte i političku domaju za ijetvrejski narod. H e r z 1 je u svoje doba upravo genijalno isticao diplomatsko-političku stranu cijonističkog pokreta i tražio je kolonizaciju u velike. Praktična polit ik a Herzlovih epigona (naročito članovi akcijOnOg odbora iz Njemačke) traži provađanje cijonističkog programa na temelju. kompromisa, i ističe važnost postepenog kultiviisanja Palestine. Svaka je jednostranost kriva, ako se brani kao jedna istina. Tako će biti i u gori? navedenim mišljenjima nešto istine u svakom naziranjn, a čitava je istina u jezgri s'vih modernih kulturnih pokreta unutar jevrejstva: istina je, da se duhovna kultura jednoga naroda ne može zamisliti bez zdrave ekonomske baze, bez potpune političke slobode i )>ez postepene i jake praktične provedbe etičkih ideala n životu. Sve što je kulturno zdravo stvoreno u Palestini zadnjih trideset godina narodn o-k ultnrnog rada bazira na ovom širokom shvaćanju kulturni? zadaće preporođenog jevrejskog naroda. Na radu oko reforme školstva može se najliolje dokazati, da samo ona poduzeća imadn kulturne sposobnosti i mogućnosti trajnog djelovanja n budućnosti, koja se osnivaju na staroj kulturnoj ideji jevrejskog duba. Albance Israelite Universelte igra doduše veliku ulogu u životu istočnih Jevreja, ali škole te svjetske (zapravo poglavito franensko-asimilantske) organizacija nemaju velike budućnosti u Palestini, jer je nastavni jezik n školama francuski, te jer se učenici tih škola šalju u Francusku, južnu Ameriku i franceske kolonije, gdje obično i ostaju. Škole Hilfsvereina njemačkih Jevreja učiniše jedan korak naprijed, jer uvedoše pod pritiskom prilika na školama hebrejski jezik u većem razmjeru nego li Alliamcine škole. Ali i u školama HilfsvOreina ima još asimilatorskih težnja i ne stoje na čisto narodno-kulturnom stanovištu. Škote, koje

se uzdržavaju sredstvima ortodoksnih društava (kao seminar za učiteljice u Jemšalajimu, ta Imu dsko-kOu fcsi jonadna škola Tahkomoni u Jafi i mnoge sredovječne osnovne škole hedarim), stoje na krivom stanovištu, da 6e se novi jišub morati stvo>riti na temelju zastarjelih propisa talmudskih traktata. Te škole ne shvaćaj)!, da mi mladi Palestinci ne viđamo u bibliji mrtva slova, da nam je sveto pisano izvor živOg duha, pa đn ćemo sve zabaciti, što narod zaustavlja u njegovom kulturnom razvoju. Zadaća) je cijonističkih Ortodoksa (MLzrahista) tla itvedu u te zastarjele škole živi duh biblijskih zakona i istina. Rotschildove škole u zemlji boluju na filantropiji i Ina prevladavanju l tuđih jezika (naročito francuskog i engleskog) nad hebrejskim. NaroidlnOlkulltulrni karakter buduće škole u Palestini shvatile su jedino mlada pijonirska generacija i cijonistiekßi organizacija. Pijonirska palestinska generacija sita je Evrope i Amerike. Ona je osudila uierkantiiizam evropejski, zabacila mudre teorije aflkemistačkih laboratorija zapadne zemaljske kugle, uništila u sebi financijalni duh devetnaestoga vijek« i nervozu disciplinovane bezdušpe civilizacije. Ova generacija ne nosi sobom u Pa*lestinn razorni duh industrUoliaina. nego se iosjeća svećenikom jedne buduće vpliike etičke kulture čovječanstva. Mlada je cijonistička generacija idealistička, jer jer je cijoniizam kulturni pokret, koji pokazuje jevrejskom narodu njegov istorijtiki kulturni put unutar čovječanstva. Ovaj optimistički kullturnli ide a 1 i za m, (pojonira buduće 'pdlestinr ske domaje nije mističan, nego znači harmoniju ideala i života; u tome i leži kulturna opravdanost stvaranja jovrejskog središta u Palestini, što je težnja mladih Palestinaca, da stare kulturne ideale ožitvotvore u sebi i u narodnoj zajednici; da stvore tip jervejskog čovjeka, čovjeka ljubavi, jakih ljudskih čuvstava i neodoljive kulturne vdlje, a ujedno i narodnu; zajednicu socijalne pravednosti i jake kulturne sposobnosti. Opet nam pokazuju škole, koje su stvorene na temelju ovog kulturnog širokog vidika, kako je u njima dosta životne sposobnosti. Tako su hebrejske gimnazije u Jafi i Jerušalajimu, u kojima je hebrejski jezik nastavnim, nešto novog u istorijd) škole; ljubav miedju učiteljima i učenicima, prijateljstvo učitelja, solidarnost učenika, zdrava seksualna etika raedju spolovima. U tim se školama stopio moderni kulturni nazor sa jevrejtskim duhom. Još se čistiji hebrejski duh opaža u školama kolonija. U dječijim vrtovima, u narodnim školaana, vlada hebrejski jezik; u njima je jedinstvenost i vedrina biblijskog optimizma. U drugim školama, koje su čisto narodne (za tehničku školu na Haiifine može se još to reći), vlada ideailizam mlade generacije, koja istom stupa u kulturan život. Tako n umjetničkoj školi »Bezalel« u Jerušalaji*nra. Sigurno ee takav duh visoke kulture vladati i na budućoj uuiverzi u Jerušalajimu, kojoj je već udaren temelj. Ne manje će sigurno u svim drugim kulturnim institucijama (socijalnim, higijenskim, odgojnim, poljodjelskim, pravosudnim, vjerskim, obrtnim i dr) vladati velika kulturna volja, ikoja će podupirati

BROJ 29. i 30.

»2 I D 0 V« (HAJHUDI)

5