Židov

rom. Drugdje su stvarali velike 5 čvrste organizacije za obranu, razvijanje i unapređivanje ciljeva židovstva. Drugdje su Židovi uplivisali na svoje vlade i predstavnike drugih naroda i osvajali su javno mnijenje u prilog židovskih narodnih ciljeva. Drugdje su se starali, da Židovi po svem svijetu ostanu u kontaktu, da se obavješćuju i pomažu međusobom u općoj nesreći barem u svim onim stvarima, što su u vezi sa njihovom pripadnosti k židovstvu. Drugdje su Židovi doveli dobrovoljce za židovske legije i podupirali su predstavnike židovstva, cijonističko vodstvo svojim glasom i brojem, svojim ugledom, kapitalom j radom. A u nas ? Ostali smo sterilni i onđe gdje to nijesmo smjeli biti. U nas je bilo premnogo takovih, te su sitom ugušivali glas čovječnosti i židovske solidarnosti i nijesmo pritekli u pomoć svojoj nesretnoj braći. Nevoljko ozlojeđeni, što ih sa svojom nesrećom bune u miru, oni su im dobacivali milostinje a i to premalo, okasno i malo dostojno. Radi se o nama: da mi sa svojim priključkom k svome narodu opet nađemo sebe, da podignemo čovjeka u sebi i da mu pribavimo respekt pred samima sobom a po tome i pred drugima; da sebi osiguramo poštovanje svoje rođene djece, ako nas ona danas sutra zapitaju, gdje smo bili, što smo mi radili i kako smo mi živjeli, kad je židovski narod potporom svih prosvijećenih naroda, vlada i umova pristupao uređenju židovske narodne domaje u Palestini. Manifest Izvršnog odbora c. o. treba da naš goni na nastojanje, da pokrijemo deficit svoga značenja za židovski narod. Najmanje što se od nas traži u ovome času jest to, da barem udovoljimo dužnostima organizovanih cijonista. Dužnost je svakoga cijoniste, da plati svoj šekel i organizacijom porez. Manifest Izvršnoga odbora poziva i nas na uplatu šekela. Nužno je, da se to odmah

provede, jer šekel treba u najkraće vrijeme obračunati s centralom, da se uzmognu provesti izbori za cijonističke konferencije tako za naše zemaljsko vijeće kao i za svjetsku konferenciju, koja će valjda biti već oko konca januara u Švajcarskoj. 1 plaćanje šekela mora da bude cionističkim činom, a to će biti, ako se uplata ne učini sasvim šablonski i mekanički, već ako si je onaj, koji ga daje svijestan, da je iskupljivanje šekela jedna manifestacija cijonističkog uvjerenja. Jer samo onda pristupat će svi cijonisti uplaćivanju i übiranju šekelima na dostojan način, ako ih u tome bude vodila živa cijonistička svijest. Onda ne će trebati sumišljenike opominjali, nego će oni onda sami tražiti prigode, da iskupe šekel. 1 oni ga onda ne će iskupljivati sa propisanim minimalnim iznosom, nego će u spoznaji velikih zadataka i potreba organizacije nastojati, da joj dadu obilan prinos. 1 onda se sumišIjenici ne će zadovoljiti, da sami uplate svoj šekel, nego će nastojati, da i drugi sumišljenici to učine. Govorit će o cijonlzmu, agitovat će za nj, eto to je sasvim pozitivan i praktičan rad, što ga gotovo svaki sumišljenik može ma i u najužem krugu da provodi. Do toga nam je, da broj plaćalaca šekalima bude što veći, da bude dokazom, da iza cijonističkih zahtjeva doista stoji cijeli, židovski narod. Do toga nam je, da ne bude nijednoga cijoniste, koji bi propustio uplatiti šekel, te bi time umanjio našu brojevnu snagu. I do toga nam je, da iznos uplaćenih šekalima bude svjedočanstvom naše zrelosti, spremnosti i požrtvovnosti i da taj iznos ne zaostane za svotom, koja je organizaciji bezuvjetno potrebna. Nu u drugu nam je ruku do toga, da ustanovimo, kolik je doista broj cijonista. Želimo zato, da se šekel ne übire i ne prima ni od koga, tko jije cijonista. Pozivamo naše sumišljenike u smislu manifesta cijonističkoga vodsta, da spoznadu važnost njegovoga apela, i da mu se oda-

zovu brzo i dolično. Uplaćujte i übirajte šekalime, agitujte za našu stvar, jačajte naše redove predobivanjem novih pristaša i izdašnih sredstava, da što prije dođemo do cilja: do obnove židovske narodne domaje u Erec Jisraelu! Više nego ikada to stoji samo do židovskoga naroda, do nas samih, do svakoga od nas. Svaki treba da učini samo svoju dužnost. L. S.

I u gradu, nedaleko sela, u kojem Je živjela Debata, izbio je grOzni i>ogrom protiv JavTeJa. Ne bijaše to ništa, neobična. Dog-adjalo se ono isto, što i u drugim jevrejskim gradovima. AH ono, što se zbiva u našoj blizini, dira našu dušu sasvim drugačije, nego ono, što se odigrava u daljini. Već tjedan prije govorilo se je o sudnjem danu. 0 ček iva«) sfl Je svako Jutro. Nflki se Jevreji lazbJežaLi po okolišnim mjestima. AH nfijesu time ništa postigli, jer Je drugdje bilo Još gorje. Većina Ostala ,e u svome sjedištu. Jedni gOvorahu: listajmo na obratnu! Srčani mladići 'ne mogoše da im kolju majke i sramote sestre. Kalko rekoše Ono SLmeoai i Lev , kada Opasaše mačeva 1 i ixxljoše na Sihem: »Zar da postanu naše sestre d'jsvojčure > € Bio je zimski dan, oštri je vjetar pirio selom, a s vjetrom dolazili su uzdisaji izmučenoga’ naroda. Seljaci pošli su u grad, da gledaju nedjela i da pomognut rulji, ako bi bilo potrebno. Prijatelji Delrorini pričinjali su sd glupima i stranima pretvarajući se, kao da Je više ne poznavahu. Malo da ne navališe na Deborinu kuću. CL nilo se je, kao da čekaju, da im netko dade znak. No DeboTa nije mislila na sebe. Kad Je vidjela, da grozotama nema kraja.

viknula .Je svome sinu: »Idi, pomozi bratć.! c , Očistila mu je sama puŠkiut, itzvadlila kožnate nabojnače i dala mu sve, što je nužno za put. Zapovjedila mu Je još da ne ide cestom. Lice Joj je sjalo od veselja, kad je vidjela sina opr<e)m(ljetna zai jboj. A Ber je junački došao pješice u grad ksš u čašu, kad Je bila najjača borba. Cijelom snagom svoje mladosti bacio se na neprijatelja i'pomagao .je drugovima svojim kod samoobrane, koja je počela da -malakše, jer joj se redovi prorijediše. Izveo je upravo čudesa hrabrosti; oborio je mnogo neprijatelja i spasio žiivot mnOgoj braći. Tri sata borio se je ljuto i krvavo, a s nevjerojatnom snagom. Tad mali seljački, dječak digne težak, oštar kamen sa zemlje i baci ga prema Borovoj glavi. I gle, židovski Golijat pade od ruke hrišćanskoga Davida. Nakon što šu seljaci pljačkali) varoš i bezbroj ljudi poubijali, došla je istom vojska, da gasi jiožar, koji Ja već bio ugasimo. Iza toga Jevreji su jjobirali pale .Tumake, da ih na domaćem groblju sahrane. Mnoštvo naroda pratilo Je sprovod. Nije se zveketalo sa sabirnim škrinjioaina nit:, vikalo: pravednost spašava od smrti kao što to običaj traži. Ali zato se Je više plakajo j narioalo! Majke jadi kovale

su za svojom djecom, djeca plakatu za ocem i majkom, muževni ii žene proliše gorke suze. Cijeli jedan narod nosio je žrtve svoje na vječni počinak. U crnom odijelu, glavu svezalnu tamnom maramom, tiho i nijemo išla je i Debora med ju l ožalošćenima. Njefci'no ,držak nje bilo je ponosno. Ne bijaše skršena. Većina ljudi nije ni anala, tko je ona. Ta tko bi u takovm času promatrao još i strance I Povorka stiže na groblje, predje mrtvačnicu i zaustavi se preid otvorenim grobovima. Ljudi lamahu rukama, vikaihu i .jecahu kad su mrtvace u grob spuštal», mnogi se onesvijestišc,. Bio je to Oproštaj za navijek. Zadnji mrtvac bio je Ber, mladić iz sela, ikoji je došao, da pomogne braći nevolji i tom zgodom poginuo. Kada su počeli da bacaju zietmlju u raku, stupi u crno za vita žena iz množine i reče čvrstim glasom: >Ja sam majka übijenoga, kog a sada sahranjujete. Ja sam ga sama k vama Bog uzeo. Nije mi ga nitko uzeo, ja sam poslala. Ne ću da plačem, što mi ga je ga( sama dala. Srce moje kazivalo mi je da se živ ne će više vratiti, ali ja sam ga poslala, da vam pomogne i da za vas umire... (Odlomak iz knjige: Prije bure.)

U času ostvarenja.

Dr. Smarja Levin. Usred silne nesredjenosti svijeta, usred rata, kad je mač bio vrhovni vladalac u misaonom svijetu naroda, kad je nestalo svakog vidika u bolju budućnost i činilo se kao da je prestalo svako ljudsko osjećanje u istom času objelodanila je britska vlada poznatu deklaraciju, kojom se odredjuje Palestina kao narodna domaja za židovski narod. Utisak, koji je učinila ova deklaracija na cijeli svijet, bio je vrlo velik. Političari od zanata kao i muževi u najvišim položajima, koji samo u iznimnim zgodama prekidaju šutnju, izjavili su se svi sporazumni s time i svi su smatrali moralnom dužnošću, da usmeno ili pismeno izreku svoja čuvstva u povodu ove deklaracije i svi su govorili u istome smislu, u smislu duboke zahvalnosti prema britskoj vladi, koja je unijela zraku svjetla u mrak, što je oko nas vladao. Teško je vjerovati, da su se srca svih mogućnika svijeta priklanjala putničkome narodu i da je samo ova ljubav diktovala njihove riječi. Oni su bili blagodarni britskoj vladi, ali ne što bi izjava britske vlade ganula njihova srca, niti za to što bi njihovim srcima obladala želja za izgradnjom novih osnovki svijeta, već jer je bilo potrebno sticati simpatije i upraviti ih u izvjestan pravac, pa su našli u britskoj deklaraciji dobru priliku da postignu svoj sopstveni politički cilj. Služili su se povoljnom prilikom, da istaknu dobre namjere antante. Ali bilo ih je svakako podosta, koji su se radovali britskoj deklaraciji sa staja-

BEOJ 33.

»Z1 DOV« r UHMDi)

3