Židov

da po tome ni rad tih predstavništva nije udešen po našim zahtjevima. Ako to kažemo, neka se iza tih riječi ne vidi neki radikalizam u smislu apsolutnih postulata cijonističke preobrazbe općina. U tome pogledu mi bismo danas bili zadovoljni i sa nešto manje i izmirili se za nuždu sa faktom, da su općine prvenstveno konfesijske, a da se iz nacijonalnih postulata u njih unese ono, što doista iskreni Židov, komu je njegovo židovstvo drago ne samo kao istorija, već i kao zajednica, kojoj se želi ponosna i časna budućnost, ne može da otkloni. To su, pHmjera radi, gajenje židovskog kulturnog života, unapređivanje svakog znanja i saznanja o židovstvu, iskreno, a ne tek forme radi, unapređivanje upoznavanja jevrejskoga jezika, građenje židovskih domova i biblioteka, a uz to i vidno davanje dokaza opće židovske solidarnosti doprinošenjem materijalnih sredstava za obnovu Palestine. Izgleda nam, da naše općine i suviše vode računa o sldzi »po svaku cijenu«, o takovoj slozi, za volju koje se plaho izbjegava da se čini ma što, što bi izazivalo protimbu i onih ekstremnih asimilaiora, koji su bar s jednom nogom, ako ne već sa obadvije, stali s onu stranu židovstva. Ovo dovodi do paralizovanja stvaralaČT kih težnja za volju jednoga truloga mira, u kome život više ne teče, već naliči tek časovitom uzbibavanju površine stojećih voda, koje se ne obnavljaju. I tako se čini onome, koji pesimistički gleda na stvar, da su živi i živahni izbori, u kojima pulzira toplo i lijepo pozitivno židovsko uzbuđenje, ono najdragocjenije u borbi, zbog čega je samoga vrijedno ići u izbore, ali što ostavlja dojam, da konačni efekt nije adekvatan gibanju, koje je taj efekt stvorilo. Mi doživljavamo interesantnu pojavu, da šu općine, čija su predstavništva neciJonistička, u dosta lijepom broju votirale ili izvjesne dolične svote ili čak izvjesnu kvotu svojih prihoda* za Kerfen Hajesod, Keren Kajemet ili jugoslavensku halučku Jarmu, a da p druge strane toga ne čine općine sa židovsko-narodnim većinama u predstojništvu. Ne što ne bi postojala voIjd, ali evo prerjerava se u nekoj »objektivnosti« prema izvjesnim ljudima, a pod

cijenu objektivnosti prema pozitivnim židovskim zahtjevima i potrebama. Pa ipak je jasno, da se opstanak židovstva ne obezbjeđuje tom bojazni pred trvenjima, tom željom za harmonijom sa svim i svakim, jer sama time uzrokovana neaktivnost znači i nehotice negativan stav prema potrebama živoga židovstva, znači, zacijelo nehotice i iz neodlučnosti, propustom aktivnoga istupa činiti štetu židovstvu. Mi ne bismo željeli, da ove naše riječi koja općina potegne samo na sebe, i ne bismo željeli, da se naše riječi shvate tako, kao da se puna mjera naše kritike odnosi na svaku pojedinu općinu koje sc tiče. Ali željeli bismo, da se predstavnici naših općina zamisle u stvar, i da se pokrenu k jednom izrazitom, nerazvodnjenom htijenju ikoje pokreće, jer i sam zastoj znači nazadak. Ovom prilikom trebalo bi da se progovori i o Savezu općina. On bi sebi, i njemu bi se imao stvoriti takav položaj, da ga ni u kome slučaju, koji se, tiče židovskih pitanja, ne bi smjela mimoići ni državna vlast, ni židovske općine. Savez, ako hoće da ima cilj i svrhu, ne smije da bude samo kancelarija. U njemu mora da bude oličena i moralna i stvaralačka solidarnost općina, čiju zajednicu Savez predstavlja. Nijedna općina ne bi smjela da Savez shvati kao organizaciju prisile. Kao takova Savez je i onako neizgrađen, i momenat organizacijone prisile treba da postoji samo kao formalna administrativna nužda, ali nipošto .kao bitnost ovoga po državnoj vlasti odobrenoga foruma. Neka Savez bude vršilac onakovih konstruktivnih zadataka, za koje sile pojedinih općina ne dotječu, a koje hoće cjelokupno židovstvo naše kraljevine zajedničkim naporom da izvrši. Nije dosta da Savez općina bude samo instancija između općine i vlade; i to treba dia bude. dJI prvenstveni mu je zadatak stvaranje pozitivnih tekovina. kulturnih i vjerskih, u cilju jačanja židovske cjeline u našoj kraljevini, kako bi ona što sada još nije došla do uvaženja kao duševno i moralno vrijedan i odličan dio židovske cjeline. Što se danas u pozitivno židovskome smislu daje u nas ftdovstvu. to u najma-

njoj mjeri dolazi od općina i od Saveza općina. To su stvorili pokreti, koji nemaju ništa zvanično u sebi, već su slobodne zajednice, duševna rodbinstva, stvorena renesansnim pokretima u židovstvu. Sto je pozitivno i dragocijeno u nas, to je dao našem židovstvu cijonistički pokret i njegovo čedo: omladinski pokret u našem židovstvu. Sa čednim silama, moralno jakim doduše, ali materijalno neznatnima. Budžeti tih zajednica jedva su toliki kao i najmanjih općina pa ipak su oni intenzivna živa sila u našem židovstvu. I ako njih općine ne pomažu, i ako u nas vlada jedna hipertrofija židojvskog »'lokalpatriotizma« po kojem je svaki mali općinski interes preči od svakog interesa i zahtjeva židovske cjeline s čijom važnosti za budućnost židovske zajednice nijedan općinski interes ne može ni da se usporedi. Jasno je samo po sebi, da pokret, kao što je cijonistički. u kome su sve žive sile židovstva, u kome je pijonirstvo obnove naroda i obnove zemlje, i koji je sebi svijestan, da je najjači činilac ne samo za očuvanje, već naročito za pokretanje židovskoga života, ponosnijeg, stvaralačkijeg, ćudoredno višeg i čovječanski savršenijeg no što je jučerašnje židovstvo jasno je, velimo, da ovakav pokret po svojoj vitalnosti hoće da se afirmira u svakoj ćeliji židovstva, dakle i u općini. Ali mi ne vidimo tu afirmaciju možda u tome. te nam je uspjelo izabrati cionističke većine u općinska predstavništva, već u tome. da se ta židovska pozitivnost cijonizma vidno očituje u svemu, što i kako općine rade, da život u njima pulzira. čisteći i ne izbjegavajući ni sukobima, ako su neizbježivi zbog židovske sadržine, kojom treba da se napune općine. Neka naša mladež zna i vidi, da općinska vijećnica nije senat omatorjelih, što sjede u kurulskim stolicama. I neka ne bi dobila dojam, da oduševljenja bivaju dotučena plahom taktikom obrazrivosti, tek što se prekorači izvjesno doba života. Neka zna, da je bilo vrijedno napeti sile da uđe u općine s novim ljudima nova duša. I neka naši senatori s vremena na vrijeme misle na te mlade, nesebične i oduševljene energije, koje su se dale i u

MOJSIJE MENDELSON O CIJONIZMU.

Piše

dr. Immanuel Oisvanger,

CapetOvvn Napis činiti će se mnogome kao vijest s jedne spinitualističke sjednice. No on to sigurno nije. Sto ovdje izvješćujem, su istinske primjedbe velikoga mislioca o cionističkoj ideji. Za njegova vremena nije se doduše poznavala riječ »cijonizam«, ali se pojavila misao povratka Zidova u Palestinu u nepoznatome čovjeku ? te je Mendelsohmi pniposlama na očitovanje. Na žalost ne znamo, ko je taj »muž cd staleža«, koji je direktoru kraljevske glavne banke u Berlinu, K o e s u dao zapečaćen omot s molbom, da ga preda Mendelsohnu. Nadalje nije nam sačuvan sadržaj toga omota. Ali iz korespondencije jasno proizlazi, da je omot sadržavao opširni nacrt židovske kolonizacije Palestine. Mjesec dana, nakon što je Lavaier pisao svoje znamenito pismo Vtendelsohmi, u kome je zuriški svećenik javno pozvao velikoga

tnislioca da primi hnišćanstvo, zbila se ova korespondencija. Prsmo objelodanjeno je u »Vlendelsohns’ Cjesaromelte Scbrficn. pe?i svezak, Letipzig, Brookhaus 1844.«, ali s diorističke sirane nije mu posvećena pažnja. Pisma glase: Koes Mendeisohnu. »Poslano mi je sa strane čovjeka od staleža, koga poznajem i ljubim kao prijatelja čovječanstva, da Vam ga uručim; on želi, đa mu se nezna ime, osim, da nakon pročitanja želite da Poznajete ime. Vas ću odoovor njemu uručiti. Koes Berlin, dne 23. iarmara 1770. 2. Pismo »muža od staleža« Mendeisohnu. Viso-kopoštcvarsi gospodine Vloses Vfendetsohn! Vetiki su muževi izvrgnuti osobitim dogodovštinama. Poziv dobroga gospođina Lavatera sigurno Vas se nemilo kosnuo; ovaj, koji ie sasvim drugoga okusa, činit će Vam se možda loš čudnovati;?m, ako ne i pusto-

lovnim; no on je bar lako dobar, kao što je iskreno mišljen. Ljubav k čovjeku rod : la je ovu misao. Kolikogod je teško, da nađjemo skrovite putove strasti u vlastitome srcu, imam razloga da se nadam, da u mojemu nikad ne bi nastala pomisao, koja ne bi bila skopčana s najoišćom nanrerorn da unepredi dobrobit cijeloga čovječanstva Mogu reći, bio sam u položaju, gdje sam morao birati izmeđju dobrobiti države i mojih sopstvenih interesa i glede časti i glede prihoda; aii ni časka nisam krzmao što imadem da biram; cpče dobro mi je vazda milije bilo od moga. Otvorite, poštovani gospodine. prilog pod jednim uvjetom, za koji m ! jamči način mišljenja tako poštovanog g°' spođina kao što ste Vi. Uvjet sastoji u tome. da ne čete nastojati ispitivati ko sam; naročito da ne ćete nikome, kogod to bio. nešto reći, u slučaju da Vam se stvar čini tudorjom ili nemogućom da se provede. Očmsk? ljubav prečesto nas zasljepljuje te ne vidim dobro izobličenja po nama rodienih nakaza,

2

>ŽIDO V«

BROJ 19