Židov

Moses Hess

K pedesetgodišnjici njegove smrti. Šestoga aprila navršilo se pedeset godina, što je u Parizu umro Moses Hess. Ovakove su godišnjice konvencionalni poticaji, da se govori ili piše o dogadjaju, djelu ili čovjeku, na koga se takav datum' odnosi. Ovoga puta valja da se spomene muž;, kojega se djelo počinje da shvaća na onoj točci, gdje se javlja problem sociologičkog i historičkog izgradjenja cionističke ideje i njenog pokreta. Danas nakon gotovo 30 godina sistematski organi zovanog pokreta narodne obnove izgradnjom Palestine, kad su stvarne pozfcije cijonističkoga pokreta toliko stalne i zamašne, kad su rezultati cijonističkoga rada takovi, te Palestina nije samo predmet idealizma nego je postala zemljom, koja ulazi u područja, na kojima neki dio židovskoga naroda iz gotovo posve ekonomskih razloga hoće da si izgradi egzistencu, danas valja opet zaći u one osnovne principe na kojima je izgradjena idejna i etična sađržina cijonizma. 1 u tem smislu valja se upustiti u spominjanje Mosesa Hessa. Krivo je kad se Moses Hess tek doduše ponešto opširnije notira, kap preteča cijeni zma. On je nešto više, a može se da kaže, te je i nešto drugo. Njegov rad, djelo njegovo izgradjeno podjednako osjećajem* i' razumom nije ostavilo stvarnih i vidljivih tragova, nije stvaralo «pokret». Pokret, koji bi bio sazdan na njegovim idejama javio se kasnije i tek je pred kratko vrijeme dospio do stanja, koje posvema afirmira ono. što je Hess kazao šezdesetih godina prošloga vijeka. I tako ne treba Hessa spominjati kao preteču cijonizma nego kao pojedinca, koji je profetskom intuicijom već davno umio da kaže veliku misao o potrebi nacijonaltne obnove židovskoga naroda pomoću Palestine i ujedno iznio i razložio tu ideju u vezi s razvitkom svega ljudstva i uveo je u kontinuitet povijesti. A djelo je njegovo prvotno vrelo mnogočega, za što se upravo danas

naglašuje, da mora dirigirati našim narodnim i socijalnim radom u Palestini. Moses Hess rodio se u *Bonnu god. 1812, Otac mu se zarana odselio u Kolna ostavio maloga sinčića u kući njegova djeda, staroga ortodoksnog Zidova, koji je svog unuka odgojio u duhu židovske predaje, U mladim godinama zahvati Hessa zanosna struja socijalizma, što se onda budio i sve vise širio i on prekinuvši svoj studij na univerzitetu u Bonnu zalazi u borbu rada za ideju socijalizma. Raskrstivši se s roditeljima i djedom živi nesredjenim životom. Studira savremene filozofe naročito Hegela a od starijih bavio se ponajviše Spinozom.God. 1837. izdaje svoje prvo oveće djelo »Die heil'ige Gesehichte der Menschheit, von einem Jiinger Spinozas«. Ovo djelo od neko 350 stranica, u kojem najviše naginje etičkom komunizmu veoma je nesustavno. Riječ «svet» znači ovdje etički socijalni princip jedinstva u povijesti. Ovu svoju ideju o jedinstvu u historiji vezanu u njega o riječ »svet» nije Hess napustio ni onda kad se od isključivog socijalizma vratio do svoga naroda i stvorio knjigu »Rom und Jerusalem«. Hess je mnogo radio na literarnom i propagandnom području njemačkog socijalizma. Tako je na primjer jedno vrijeme uz Karla Ma rks a, S t i rn era i Bruno. Bau era živo saradjivao u listu «Reinische Zeitung», koji je u Kolnu izdavao socijalista Otto Wiegand, i kojemu je Hess u početku valja da bio redaktorom. Zbog svog socijalističkog djelovanja morao je otići iz Njemačke pa seli u Pariš. Godine 1840. uzeo si je za ženu jednu djevojku iz btudilišta. God. 1841. izdaje drugo veće djelo »Die europaische Triarchie« u kojem zagovara ujedinjenje evrepejskih država, a triarhiju čine Engleska, Francuska i Njemačka. To je djelo pokušaj, da svoju misao o jedinstvu prebaci u puaksu političkog života. U. borbi izmedju Marksa i Lassallea stupa na stranu Lassallea i radi aktivno s njime. Pod konac svoga života studirao je Hess u glavnome prirodne znanosti, kojima se

bavio već od rane svoje dobi. Našavši u historiji kontinuitet i jedinstvo, kako ga je nekoć propovijedao Jezaja tražio je neprestano analogiju izmedju razvitka prirode i historije, pa je došao do tako zvanoga genetičkoga shvaćanja povijesnog razvitka. U djelu, koje nas u Hessa naročito zanima, u knjizi »Rom und Jerusalem* znanstveni argumenti i sva idejna izgradnja počivaju na tim mislima i shvatanjima. Ta je knjiga izašla godine 1862., a pisana je u obliku 12 pisama s predgovorom i epilogom. U tom je djelu prvi puta židovski nacijonalizam uklopljen u vez općenog historičkog razvitka, Biće je židovstva socijalno, a židovstvo je religija povijesti, jer u povijesti ostvaruje zakon božji. Židovski narod nije još do kraja izvršio svoju zadaću, da ostvari mesijansko razdoblje, kojem je francuska revolucija proljetni vjesnik. Židovstvo mora da se održi i obnovi. Ono se može obnoviti samo Palestinom, stvarajući ondje u prvom redu zemljoradnički stalfež. Tvorevine židovskog naroda u Palestini utjecat će na sve židovstvo. Hessa je do spoznaje, na kojima je gradjena ta knjiga doveo studij o nacionalizmu, a utjecale su na nj veoma jako uspomene na sve. što je ponio sa sobom iz kuće svoga djeda. A pored toga uzdrmao ga je dogadjaj o krvnoj osvadi u Damasku, a jači poticaj nacionalnom opredjeljenju dala mu je talijansko-nacijonalna revolucija. Hess je stvorio sintezu svoga socijalizma i pozitivnoga židovstva. Sadržaj »Rom und Jerusalem-a» ne može se ukratko da ocrta jer se on u glavnome sastoji u iznašapju raznih ideja i njenih argumenata, ali ono u što se te ideje Skupljaju, jest zahtjev za duševnom i nacionalnom regeneracij om židovskoga naroda, . zbog ostvarenja principa jedinstva i socijalne .pravde u razvitku ljudskoga roda.. Djelovanje- Hessa-nažidovskom području ne iscrpljuje se ovomjednom knjigom, on je marno saradjivao u nekim židovskim listovima, baveći se raznim; historičkim i savremenim. problemima židovstva. Jichok Lajb Perec

K desetgodišnjici njegove smrti. Na Pesah 1915., kad je crveni ruj krvi i požara oblio židovski svijet istočne Evrope, kad se seder slavio pomiješan s gorkom žailosti zbog opustošen)a domova židovskih i ljudskih žrtava umro je čovjek-pjesnik, kojemu je u srcu živjela duboka i žarka ljubav za onaj svijet, za jadne Židove, što su imali za navijek da nose na ledjima teret teške sudbine. 1 moralo je tako da bude: s prvim udarcem, koji je zadro u onaj stari život, s prvim kamenom, što je pao sa zidina getskoga židovstva imao je da umre i Jichok Lajb Perec, koji nam je najljepše, najzornije i najdublje prikazao taj stari svijet, što se sad srušio u nepovrat. Onaj stari svijet, razdijeljen u dva tabora, u hasidim i u misnagdim, pun duboke poezije i romantike bio je jedina gradja Perecovih djela. Zidine geta, koje su obadva tale taj život, staromodan i zastario, što se već nalazio u raspadanju, okružavale su ujednom i čežnju za svijetom, životnim veseljem, za prirodom Glasnik tih dvaju težnja, od kojih je jedna bila romantična do krajnosti, zaokupljajući pogledom i osjećajem samo prošlost i njene svetinje, želeći njihovo produženje u sadašnjici i u budućnosti do na kraj vijekova, a od kojih je druga bila revolucionarna do

. krajnostj težeći da stubokom razori temelje geta i ograde onoga uskoga života glasnik tih dvaju kretova nije mogao da bude dokraja harmonijski izgradjen i smiren, a njegova djela nisu mogla da budu'svagda dokraja izdjelana i smišljena. Zbog toga nose Perecovi veći radovi drame biljeg rastrganosti, koja izvire iz težnje za grandioznošću. Njegove nas se drame doimlju kao mermernii kamenovi, kojima je umjetnikova ruka s nekoliko snažnih udaraca izmamila veličajne likove, ali ih je dospjela samo natuknuti i nagovijestiti ne davši se na izradu svih teških problema, išto se u njima kriju. i f zbog toga su najizradjenija djela Perecova male crtice, sličice, skice. To je minijaturna umjetnost. Tu je on djelao i tkao nit po nit svoje priče, da pred nas stavi izvajane psihologijske likove, da nam predoči najtajnije duševne pokrete i nagone. Bezbroj ima tih crtica i bezbroj je junaka izradjeno u njima. A svi su ti ljudi jednostavni, priprosti, pučani. Svi oni, bili radnici, biti kramarčći, biti učitelji, bili rebei svi su oni ljudi iz mase. iz naroda. Svi se oni odlikuju mudrošću i naivnošću narodnom, svi su puni vjere i predanja, snage i požrtvovnosti. Ne smeta, što im biju ledja, što ih gaze, gone i pljuju, muče i isprdavaju. Njihova je snaga jača od sile goniča. Štit im je Bog.

U najgori čas još može da pomogne Sve-, višnji, iz najveće nevolje može da izbavi Sveti, da je blagoslovenl. Stoga valja da se uz damo u Nj, pa nas, ne će ostaviti i zapustiti. , " ...... ♦ ' ' Dva su problema, koja mnogo zanimaju Pereca: socijalno stanje uopće, a napose žene u getu i odnos getskoga Židova prema vjeri, odnos Boga i čovjeka. Majstorskim bojama niše ženu, njene najfinije osjećaje i najgrublje čine; majstorski slika nepravednost njene podložnosti, nevolju njenu i patnje, koje ima da snosi. A vjera priprostoga čovjeka, naivna i duboka, vjera, koja prodire do u nebo i silazi do na dno pakla, to je nosilac najvećega dijela Perecovih priča. Nije dabome zanemario ni ljubav u razfičnim oblicima njenim. Bio je otac jidiš-književnosti. Sprijateljen sa svima jidiš-književnicima, jedan od dionika jidišistićkoga pokreta on je mnogo utjecao na čitavu plejadu mladjih pisaca, koji su se ugledali u njegov način pisanja ne doslignuvsi dakako svoj snažni uzor. Na njegovu se grobu našla četa vilnajaca, da se zakletvom obaveže na širenje jadišđrame. Tako je on i iza smrti bio pokretač i uzročnik plemenitih težnja, koje su donijele ploda i koristi.

Ben fosef.

2

>1 1 D O V<

BROJ 16.