Borba, 06. 04. 1992., str. 22
(Specijalno za „Borbu“)
Prag. — Poslednji dani, a možda i nedelje, su u Pragu na kulturno, ili tačnije na muzičkom planu —- u znaku Jiržija Stivina. Majstora koji odlično svira na svim mogućim vrstama
flaute, klarineta, saksofona... On se pojavljuje na džez podijumima Praga, ali i Minhena, Graca, Čikaga, na podijumima koncertnih sala sa svojim orkestrom „Collegium Quodlibet“ (Kolegijum ko voli) izvodi muziku Vivaldija, Telemana i drugih, i muziku pisanu za flautu. Najnoviji koncerti ga predstavljaju kao vrsnog džez muzičara, improvizatora, koji svaku kompoziciju proprati odgovarajućim tektom — objašnjenjem. Duhovitim i ironičnim, baš kao i majstori praškog humora Hašek, Hrabal, Poleček i drugi.
„Kao dete sam — kaže Stivin — kao i većina dece, svirao violinu. Jednostavno sam voleo da se šetkam po Pragu i pravim važan sa kutijom za violinu. A on-
22 PONEDELJAK, 6. APRIL 1992. GODINE
PRBG: NEOBIČAN PORTRET JIRŽIJA STIVINA
Muzička lucprda
Stivin je majstor koji odlično svira na svim mogućim vrstama flaute, klarineta, saksofona, ne voli klasiku koja je „divna ali preopširna“ 0 Kao dečak šetkao je ulicama Praga sa kutijom za violinu u ruci
da sam muziku napustio, jer sam nakon završetka gimnazije upisao kameru na FAMU. Tek nakon povratka iz vojske, gde sam svirao saksofon, posvećujem se muzici“.
Jirži Stivin je u to doba svirao samo džez, koga Je zavoleo zbog mogućnosti slobodne improvizacije. Nešto kasnije prelazi na klasičnu muziku koju on radije naziva „ozbiljnom“. Najviše ga privlače pretklasika, odnosno barok i renesansa, jer i ta muzika dopušta mogućnost slobodne improvizacije. „Kamera mi je negde kod kuće — odgovara Stivin — moji ukućani znaju bolje od mene gde se nalazi“.
Svira flaute svih vrsta, klarinete, saksofone, sintisajzere, klavir, gitaru, flaše, čembalo, pumpu od bicikla. U kućnoj zbirci poseduje više od 300 vrsta raznih flauta. „Muzika za mene povori ono što reči nisu u stanju, jer ponekad je bolje ćutati nego previše govoriti, a pri tome ništa ne reći. Muzika može da prenese sva moguća raspoloženja, a može i da utiče na njih”.
Studirao je kompoziciju i
aranžiranje u Londonu, na Kraljevskoj muzičkoj akademiji, gde se i upoznaje sa mnogim evropskim i svetskim džez muzičarima. Od klasike ne voli da svira Betovena, Mocarta, Hajdna... „To je odista divna, velika muzika — objašnjava — ali preopširna. Ne volim ni romantičare.
NE MOGU BITI DRUGAČIJI: Jirži Stivin
Od džeza tu su Majls Dejvis, Armstrong, Čik Koria. U poslednje vreme volim da narodne popevke i melodije pretvaram u džez“.
Na pitanje zašto je pomalo lucprda, Jirži Stivin uvređeno odgovara da je on veliki lucprda, jer drugačije ne može da
bude. „To je isto kao kada biste
Ponovo zajedno
Domaći ljubitelji džeza se sigurno sećaju nekadašnje divne ploče Jiržija Stivina i gitariste Rudolfa Dašeka „Sistem-tandem“. Ovih dana je češki „Suprafon“ izdao novi kompakt-disk „Sistem-tandem“, sa podnaslovom „ponovo zajedno“, na kojem su novi materijali.
nekog čoveka upitali zašto mora da diše. Ja moram da budem onakav kakav sam, moram da budem naklapalo, kako to kaže Hrabal... Jednom rečju, udaren sam.
Za vreme koncerta u sali „Atrijuma“ obratio se publici: „Ne smete se bojati improvizovanja. Pravi život je improvizacija, ona je jedina koja vam može dati podsticaj da uradite nešto novo. Improvizujte, ali samo sa onim što zaista umete da radite, jer ćemo se inače svi naći u okovima navika. Do sada smo morali da radimo kako su nam rekli“.
Milan ČOLIĆ
BTINA: KNJIŽEVNOST BEZ GRANICA
Oda ženskoj duši
Roman Pavla Matesija „Majka psa“ koji je za dve godine doživeo 28 izdanja, predložen za nagradu Evropske zajednice kao ostvarenje za kojim ubedljivo zaostaju
svi ostali konkurenti
Atina. — „Pilotski program“ Evropske zajednice finansira projekat pod nazivom „Književnost bez granica i jezičkih prepreka“ za prevođenje savremenih dela evropske književnosti na jezike zemalja-članica Evropske zajednice.
U ovom kontekstu, grčkoj savremenoj književnosti pripada zavidno mesto, s obzirom na то da program-pilot daje veću podršku književnostima zemalja manjeg govornog područja u Evropi. Shodno ovome, takođe su u prednosti i grčki izdavači koji žele da objave strana dela prevedena na grčki jezik.
Ove godine izdavači iz zemalja-članica Zajednice podneli su 121 zahtev, a sedmočlana komisija je udovoljila zahtevima 57 izdavača. Na spisku se nalazi i šedam dela grčke književnosti koja će biti prevedena u Italiji,
paniji, Nemačkoj i Francuskoj.
Reč je o knjigama „Treći venac“ Koste Tahcisa, „Odbijam“, Antonisa Samarakisa, „Naređenje“ Dido Sotiriju, „Sa druge obale vremena“ Tatjane Grici Milieks, „Poruka“ Filipa Drakontandisa, „Život Ismail Ferik Paše“ Ree Galanaki i „Antička rđa“ Maro Duka.
Budžet namenjen ovoj akciji iznosi 200.000 ECU (oko 235.000 dolara). Majveća ekonomska potpora je obezbeđena za prevod romana „Treći venac“ Koste Tahcisa i iznosi 6.521 ECU. Knjigu će objaviti izdavačka kuća „Alisija“ iz Firence.
Australijski
Od 10. do 16. aprila ove godine u Veroni će se održati međunarodna revija filmova posvećena savremenoj australijskoj kinematografiji. Organizator manifestacije je Gradski savet Verone, a sama filmska smotra je deo takozvanog teatarskog leta
Grčki izdavači su dobili dotacije za prevod i objavljivanje svih evropskih dela za koja su podneli zahteve. Reč je o knjigama „Les emblouissements“, Francuza Pjera Mertena, „Plešući sa Rezice“, danske autorke Marte Kristensen, „Matej i đavo“ Žerara Mesadica, dok od sedam knjiga koje će objaviti grčka izdavačka kuća „Zaharopulos“, dve — autora Žan Pjer Vermana i Pola Vena, ne pripadaju klasičnoj književnosti, ali su ocenjene kao dela koja izuzetno doprinose evropskoj civilizaciji. Komisija Evropske zajednice, koja se bavi ispunjenjem ovoga programa, donela je odluku da sva dela koja na ovaj način bivaju dotirana treba da se pojave na Frankfurtskom sajmu knjiga.
Knjiga koja će se sledeće godine nesumnjivo naći na spisku evropskih predloga pilotskog programa „Književnost bez granica“ je roman „Majka psa“ Pavla Matesija. Ovo delo, koje je za nepune dve godine doživelo 28 izdanja, i ne izgleda da se zaustavlja u svom usponu, već je prevedeno na mnoge evropske jezike i njime su obogatile svoja izdanja izdavačke kuće kao što su „Galimar“, „Faber-Faber“, „Knopf“...
Roman predstavlja priču о 2votu glumice-statistkinje Rarau, od detinjstva, iz vremena italijanske okupacije severne Grčke u vreme drugog svetskog rata, pa do današnjih dana, ali je is-
tovremeno jedan mozaik likova, situacija i sudbina dočaran zadivljujućom plastičnošću reči i izvanrednim emotivnim, psihološkim i književno-umetničkim sredstvima.
Priča dugog vremenskog razdoblja, paralelnih nivoa i tokova, preplet retrospektivnog, postupka i prezentske naracije, reminiscencija glavne junakinje izgovorene u prvom licu, sve do šokantnog obrta pod kraj knjige, kad Rarau počinje o sebi da govori kao o trećoj ličnosti. Ovaj izvanredni književno-psihološki rez prelaska sa prvog na treće lice je istovremeno i coup de gras romana, trenutak razrešenja i zbivanja i karaktera.
Roman je slika života malog provincijskog sela severne Grčke, običaja, navika, prava galerija izvanredno snažno oblikovanih karaktera, istinska oda ženskim karakterima, kao u retko kom drugom delu cvropske književnosti. Jedna dirljiva priča o životima ljudi iz susedstva koji u vihoru rata pokušavaju da prežive stavljajući utvrđena shvatanja morala pod veliki znak pitanja, i dajući priliku ratu da ih proveri. I samooslobođeni iluzije u čijem svetlu ih drugi vide. A koja u vremenu mira ponovo pada po njima, kao fina paukova mreža.
Knjiga „Majka psa“ predložena je za nagradu Evropske zajednice i smatra se da nema konkurenta.
Dragica ROSIĆ
film u Veroni
ovog grada, u okviru kojeg se odvija niz značajnih kulturno-umetničkih priredbi pod nazivom „Film antipoda: autralijski film danas“. Pored ostalih biće prikazani „Izabela Eberhart“ (1991) Džona Pauera, „Udar groma“ (1990) Juržija Domarec-
kog, „Raskrsnica“ (1990) Džordža O'Gilvija i „Džodžija“ (1989) Bena Levina. Posebna pažnja biće posvećena nizu filmova čiji su autori žene, kao što su ostvarenja „Dokaz“ (1991) Džeki Mek Kini, „Aja“ (1990) Solrun Hoas. В. Ј.
PISMO IZ JERUSRLIMA
Izraelski „Nobel“ e palestinskom piscu
Emil Habibi, arapsko-palestinski književnik iz Nazareta, 16. maja, na Dan izraelske nezavisnosti, primiće najveću državnu nagradu Izraela, iz ruku premijera
Jichaka Šamira
(Od dopisnika „Borbe“)
Jerusalim. — Šesnaestog maja, na Dan izraelske nezavisnosti, biće svečano uručena najveća izraelska državna nagrada za literarno delo Emilu Habibiju, arapsko-palestinskom piscu iz Nazareta. Prvi put u 44. godišnjoj istoriji jeverejske države, jedan palestinski stvaralac, istina izraelski državljanin, dobija „Nagradu Izraela“, vrstu izraelskog „nobela“. Ko je, zapravo, Emil Habibi? Pisac koji je do pre nekoliko godina bio i aktivna politička ličnost, jedan od osnivača Izraelske komunističke partije, gotovo 40 godina član njenog Politbiroa i dvadesetak godina član izraelskog parlamenta — Kneset, te dugogodišnji glavni urednik partijskog organa na arapskom jeziku „El-Itihad“ i najpoznatiji politički lider arapske manjine u jevrejskoj državi.
Dodeljivanje najviše državne nagrade ovakvoj ličnosti pretvorilo se u senzaciju, iako niko ne spori da je Habib i najveći arapski pisac Izraela, poznat i priznat u celom arapskom svetu. Njegove novele su svojevrsna satira na komplikovanu stvarnost u kojoj žive izraelski Arapi.
Habibijev stil je mešavina realizma i fanatazije. To je došlo do izržaja u njegovom poznatom romanu koji je pre nekoliko godina preveden i na hebrejski, i nosi karakterističan naslov: „Opsimist — čudna hronika nestajanja Saida Abu El-nahasa“. „Opsimist“ je Habibijeva kovanica iz reči optimist i pesimist. Centralna ličnost romana je
vrsta palestinskog Kola Brenjona. Nije lako prevoditi Habibija jer je njegov književni izraz pun čudesnih asocijacija sa ограпskim korenima u tradicionalnim arabeskama nalik slovima arapske azbuke što se vidi u naslovu njegove poslednje novele objavljene na arapskom — „Saraja kćer rđavog đavola“. Priča o staroj Palestinki koja umire na aerodromu na putu da poseti svoga sina koji je izabrao lak život u Americi.
Osnovna poruka u stvaralaštvu Habibija je da je sto puta bolje živeti u zemlji svojih otaca, pod bilo kakvim uslovima, nego životom izbeglica. Preživeti, hodajući na tankoj žici akrobate, čekajući bolje dane.
Odluka o dodeljivanju državne nagrade Izraela za ovu godinu Emilu Habibiju izaziva, prirodno, mešovite reakcije, pre svega, među samim Palestincima. Ekstremni palestinski krugovi ga već optužuju da se „podao cionistima“ i zahtevaju da odbije nagradu. A i izraelska desnica protestuje: kako dati najveću nagradu jevrejske države njenom okorelom oponentu. pa čak i neprijatelju...
Interesantno je da je pre dve godine Emil Habibi dobio najvišu palestinsku književnu nagradu i to na svečanosti u Kairu, iz ruke predsednika PLO — Jasera Arafata.
„Raduje me što mogu da zatvorim krug. Kao što sam se pre dve godine u Kairu grlio sa Arafatom, tako ću ovog maja stisnuti ruku Šamiru u Jerusalimu“ kaže Habibi.
Raul TAJTELBAUM
ON PR
|