Borba, 27. 04. 1994., str. 17

ORO

BORBA SREDA 27. APRIL 1994.

ZDRAVKO ČOLIĆ

POGLED U BOLjU PROŠLOST

· Poslednji ı prvi

Hteo bih da verujem da ovo jeste dah jugo-nostalgije. Hteo bih da me neko uštine i ubedi da sam upravo odsanjao ružan san. Hteo bih da sutra odem u „Halu Pinki“ na koncert Prljavog Kazališta ili ispijem turu sa Gopcem... Hteo bih da na koncertima onih koji su se umesto u Cepelinu i na pločama Led Zeppelin — kalili na svadbama i uz prevrelu rakiju ne uočavam u prvim redovima klince od petnaest godina. Hteo bih svašta i na to me kolekcije poput ove, Colićeve, neposredno asociraju... ЗАР su odgajile Presley-ja, Engleska izmislila Cliff Richarda, Francuzi su ludovali za Johnny Hallyday-om, a mi smo — sa zapaženom vremenskom distancom u odnosu na pomenute — krajem sedamdesetih pozdravljali sopstvenog heroja sa naslovnih strana, „našeg“ roc-

·kera među zabavnjacira — onog koji je bio prava lekti-

ra za zdravo usmeravanje ka stvarnim muzičkim vrednostima. Jednostavno — a to se i danas jasno čuje pesme Zdravka Čolića su u sebi nosile onoliko rock feeliga koliko je bilo dovoljno da muzičkim početnicima ubrizga trajnu dozu zanesenosti reskim čifovima i jasnim beatom, a fino umiveno da neprilagođenima ne bude odbijajuće... Tokom godina tu su sudbinsku ulogu rane adaptacije dečjeg uha na „pravu stvar“ rockeri su prepustili onima što sebe proglasiše „čuvarima izvorne tradicije“. Kakve li kolektivne zablude!

Pogled u bolju prošlost? Zaista, bivša SFRJ je, koliko god nam to onda nije tako izgledalo, negovala snažnu pop (zabavnu, kako se to u oficijelnim medijima zvalo) produkciju, izgrađenu na italijanskim, francuskim i (manje!) engleskim kanonima. A autorski posao su obavljali (uglavnom!) ozbiljni i odgovorni ljudi, savršeno svesni svih opasnosti, koje nosi morate priznati, krajnje protivprirodan brak između američkog zabavnog i balkanskog narodnog melosa. Problem je, verovatno, nastao onda kada su pametnjakovići pomislili da, zaboga, Evropa samo čeka da joj „USITNIMO“, a da je „tamo neki Cile“ rođen da postane balkanski „SYLE B. GOODE“. Pa čak im to u prvom naletu i nije uspelo, već tek par godina kasnije, kada je, u značajno slabijoj konkurenciji, najviše poena na lokalnom Eurocontestu pripalo Extra Neni, a Shabatz konačno dobio priliku da uzvrati one davne poljupce Mona Lisi de Louvre.

Da li slučajno ili zbog toga što su tržištu potrebnije starije pesme (konačno, poslednji studijski album je još uvek moguće nabaviti) ili je možda (a što bih lično najviše voleo) Čola svesno (i spretno!) na kolekciji „Poslednji i prvi“ (PGP RTS, 1994.) izbegao podsećanje na period diskretnog prihvatanja novokomponovanih rezona i rešenja? Najviše pesama (šest, odnosno pet) preuzeto je sa dva najpopularnija i najbolja Čolićeva albuma („Ako priđeš bliže“, 1977., odnosno „Zbog tebe“, 1980.), po tri sa sledeće tri ploče, a dve pesme („April u Beogradu“ i „Loše vino“) su iz vremena kad je Čola tek bio fini sarajevski klinac sa festivalskim šmekom i zanimljivim debi albumom „Ti i ja“. Doslednija retrospektiva Čolićeve karijere verovatno bi obuhvatila i period rada sa Kornijevci-

ma, važnije festivalske trijumfe cvrovizijski (nc)uspch „Gori vatra“, a onda i hitove sa poslednjih albuma. No takva kolekcija bi bila preskupa i prcambiciozna u današnje vreme, a efekat ne bi bio bitno drugačiji. Jcr ipak ono suštinsko što je propušteno u slučaju bijelog Dugmeta (a možda Bregović i ne poseduje ranc mastcrc?), nije ponovljeno na Zdravkovom dvostrukom kompilacijskom koktelu.

Nadam se samo da se neće (pogrešno!) zadositi u kabini neke od danas popularnih, folkotcka — između C (Ceca?) i Dž (Džej?) gde se u azbuci nalazi Č (Čola!) već tamo gde joj je i mesto: na prašnjavim gramofonima ondašnjih teenagera, danas roditclja, koji će onda zadovoljstvo podsećanja na vreme kad smo „radili kao da ćc sto godina biti mir“, podeliti sa onima koje niko nijc pitao da li bi pristali da odrastaju u duhu drugog dcla stare parole. Zdravko Colić pripada baš njima... a još mnogi drugi, o čijem bi reaktiviranju valjalo razmisliti.

Vojislav Pantic

Rep egzistencijalisti

Mary Ann Vieria (Ladybug), Craig Irving (Doodledbug) i Ishmael Butler (Butterfly) su udarna reperska trojka Digable Planets, grupe čiji se prvi album „Rachin“ (A New Refutation of Time and Space) vrteo pet meseci na top-listama, nudeći obećanu zemlju zvanu Platinum u milion prodatih primeraka. Digable Planets stvorili su neobičan amalgam svežine, šarma, komer-

DIGABLE PLANETS

ne završi u zatvoru ili na groblju. Omiljena literatura su mu dncvnici Che Guevare: „Revolucionari su prosto neverovatni. Zrtvuju sc zato što osećaju da su drugačiji. Chc jc strašan tip. Pokušavam da doživim svet iz njegove pozicije. Ali ja nisam revolucionar. Nikakva revolucija u Americi više nije moguća, jcr je suviše kasno. Ameriku je uništila sopstvena pohlepa. Zato nismo napravili „angažovanu“ pesmu koja ncšto treba da popravi. To nc igra kod nas. Možeš dirnuti nekoliko pojedinaca i to je sve. Jedino ljudi koji skapiraju šta jc čista sreća postojanja imaju šansi da budu srećni. Sreća je svest kako stvari lošc stoje a ne foliranje. Ovo sam malo „pozajmio“ od Kamija (Camus) ali istina јен“

Digable Planets imaju tckstualnc refcrencce na Orvoela i Sartra i muzičke eksperimente bliske Hcerbic Hancocku, Art Blakey i Sonny Rollinsu, što može biti zanimljivo, ali

cijalnog. uspeha i „slobodnolutajućeg“ stila. Njihov spokesman i idej-

ni vođa Ishmael Butler tvrdi da bez

obzira na to šta je dobro ili loše u repu, oni nisu jedino i samo reperi. To što ima isto ime kao pripovedač u romanu „Moby Dick“, objašnjava kao namernu koincidenciju: „Moj otac je profesor zaljubljen u Hermana Melvila“. Dok je Ishmacl ras-

tao, njegov otac se bavio studiranjem i iako je Ph.D (doktor), nikada nisu imali novca. Stanovali su u krajevima koji se hladno mogu nazvati „getoima“, a Ishmael je sazrevao „on the streets“, gde je svaki klinac iz kraja pušio travu, nosio oružje i krao. Kaže da mu je očeva nenametljiva podrška pomogla da se ispetlja iz tog životnog stila i da

njihov zvuk najviše asocira na psihodclične rafale. Ishmael odsustvo melodije objašnjava na ovaj način: „Kako se mogu stvarati melodije u zemlji kao šte je Amerika? Nikakva mašina nikada neće moći da svinguje kao Elvin Jones, pa šta onda? Zašto i bi? Rep je poscbna forma, jezik koji na nov način izražava stvari igrajući se rečima”. J. Spasić

Hit the road with Timeles

Ako je „džez oduvek bio stvar manjinc“ (Bercnt), onda jc, sudeći po ncumoljivim zakonima koji vladajii u svetu poslovanja, izdavanje i prodaja džez-albuma unaprcd izgubljcna bitka. Smisao učcstvovanja u bitki, koja nc samo da nijc ravnopravna, voeć jc i unapred izgubljcna, tada sc mcri snagom vcrc. Vcrc da postoji ncšto zbog čcga vrcdi odbaciti postojeća pravila igrc, a sa njima i svako koristoljubljc. Kada sc ova vcra u dovoljnoj mcri produbi, na njenom dnu nalazimo nc opkladu na vcčnost, već uvcrcnje da sc vremc, vrcemc kao svojcvrstan alibi za odbijanje da sc sudi i prosuđujc, možc i smc zancmariti. Namesto oslonca u sudu vrcmcna sada sc rađa povcrcnje u bez-vrcmcnost onoga što nam sc nudi samim svojim postojanjem. Kako mu prići?

Kada jc 1975. godinc Vim Vigt, holandski ljubitelj i odličan poznavalac džcza, mcnadžcr i agcnt za promociju ovc muzikc, objavio album Ccdara Waltona, „Eastern HRcbcilion“, i tako postavio (сте!) једпој пеzavisnoj kući pod incnom Timeless Records, on nijc odgovorio na ovdc postavljcno pitanjc. On ga jc učinio izlišnim sprovodoći u delo reči IDjuka Elingtona: „Ako moraš da probaš, boljc nemoj ni da pokušavaš“. Od tada pa do danas kuća Timeless Records objavila jc prcko četiri stotinc v:hunskih muzičkih dela kao svcdočanstvo o mogućnosti ukidanja kategorija Starog i Novog, tih posuda Vrecmcna: muzika koju ovaj produccnt i osnivač kompanijc Timeless Records vcć dcvctnacst godina prcdstavlja javnosti — bezvrcmcna je.

U doba kada džcz stičc na popularnosti i kada velike kompanijc ubiraju prihod upravo u trci sa VrCmenom, kupujući buduće vremc mladih i јо5 педоvoljno afirmisanih muzičara ili otkupljujući vreme onih koji su zadužili džez a u mcđuvremcnu biitrrtisnuti u zaborav, ono što prcostajc malim, nczavisnim kompanijama jesu umctnici u punoj zrclosti 2« koje niko nc pokazuje intcresovanjc. Chct Bakcr, Art Blakcy, Pharoah Sandcrs, Archic Shcpp, Tctc Mon-

toliu, Gcorge Adams i Don Pullen — samo su ncka od imcna muzičara koji su snimali ili snimaju albumc za ctikctu Timeless Records. Nc čudi, stoga, Što mnoga od izdanja ovc kućc staju ramc uz ramc s najboljim izdanjima kompanija kao što su Blue Note, Verve, Columbia ili Impulse!, izdanjima objavljivanim u vrcmc kada džez još nije bio samo posao a ploča puka roba, već, prc svega, otelotvorcnjc združenih napora muzičara, snimatclja i producenata, posvećenih upravo vcri u bezvremenost stvari na koJoj zajcdnički radc.

U kući Timeless, sa sedištem u Vagcningenu, Holandija, o tomc šta će se snimati odlučuje isključivo Vim Vigt. Većina albuma za Timeless snimljena jc u Studiju 44, u holandskom gradu Monsteru. Na sešnima, po rečima samog Vigta, „cilj je približiti sc što je moguće višc nastupu u Village Vanguardu, u muzičkom i akustičkom smislu“. S druge strane, Timeless Records otkupljuje trake sa već snimljenom muzikom, uglavnom mlađih muzičara, koji, u nemogućpnosti da obczbede snimanje, sami finansiraju SVOJC studijske sešne. Album italijanskog pijaniste Cosmo Entinia takav je slučaj. Gitarista Ahmad Monsour i vibrafonista Steve Hobbs takođe su snimili svoje prve albume u vlastitoj produkciji.

U potpunosti posvećeno muzici, izoštrenog sluha i jasno definisanog stava kada je reč o kvalitetu, osoblje muzičke kuće Timeless Records otvara njena vrata znalcima, bilo da je reč o slušaocima ili samim muzičarima. U.zaglušujućoj buci mnoštva isprcpletenih glasova, glas ove kuće ima jasan, jedinstven i prepoznatljiv zvuk. On dopire do ušiju one manjine kojoj je džez, pravi džez, oduvek i bio namenjen.

Вогде јаком