Arhiv UNS — Humoristička štampa

U ŽURBI

P. P,

Probudim se. Lijeno. Pospano. Umorno. Moj prvi pogled; na sat. Tri četvrt osam. Ne. To nije moguće. Tako kasno? Možda sanjam! Sigurno sanjam! Za dokaz uštinem se za nogu. Ali, ne. To nije san, Java je! Protrljam oči. Pogledam pondvno na sat. Aii opet tri četvrt osam. Kasno. Ргеkasno. U osam sati je ured. U uredu šef. I to strogi šef. On je več sigumo tamo. Mrk. Ozbiljan. Strog. A ja još u postelji. I onda mi sine u glavi: Sinoć sam zaboravio navinuti budilicu. Jest. To je. Moja stara bolest: zaboravljivost. Skočim iz kreveta kao lopta. Počnem se oblačiti. Brzo. Brže nego u vojsci. Ne umivam se. Obuvam cipele. Pijem hladno mlijeko. Sve u jedan mah. Zalupim vratima, Sve odzvanja kroz stubište. Po stubama još navlačim kaput. Skačem. Bacam se. Slijećem. Preko tri stube. Četiri, Pet. I više. Ljutim se, Grizem. Upravo bijesnim. Zašto baš ja moram stanovati u petom katu? U kuči bez dizala, Ispadnem na ulicu. Teško. Kao vreća. Kućepaziteljica nešto viče za mnom. Ne slušam. Sigumo nije tako važno. To je već običaj. Mora svakom nešto reći. Kao da i to spada u njezin posao. Ili viče zato što tako jurim? Svakako. Nije u redu da uzbunim cijelu kuću. Priznajem svoje grijehe. Kao uvijek. Ali sada nema smisla o tome misliti. To je moja liona stvar. A ured? Ured! To je sad glavno. Najvažnije. Drugo ništa ne postoji. Mišljenje? Politika? Čitav svijet? Nema ničesa. Sve teži pređ nogama mojega šefa.

U prašini. U ništavilu. A iz svega toga virim ja. Sitan, malen. Jest, ja! Kao žutokljunac iz gnijezda. Mali vrabac. Vrapčić. Gladan, gol, bespomočan. Razjapio sam usta, Ali nema pomoći. Sta ću? Sta? Da uzmem taksi? Ah, odmah ве sjetim, da nemam novaca niti za tramvaj. Pojurim. Ne mogu brže, To bi več bilo trčanje. Prema meni ide neka gospodjica. Mlada. Lijepa. I zgodna. Smiješka mi se. Ja se zamislim. Da 11 je od nekuda poznam? Ali ne mogu se sjetiti. Da ju pozdravim? Ili ne? Moguće se i ona vara? I projurim kraj nje. Ja još u mislima a ide druga. I ova se smije. Okrenem se. Moguče su ti smješci namijenjeni nekome drugome? Ali daleko iza mene nema nikoga. Šta je to? Znam sigurno da ju ne poznam. Tu se ne varam. Bit će da joj se svidjam, I počnem si utvarati. Malo utjehe, Veselja. I ponosa. U tu moju crnu stvarnost. Ali evo i treće. I ta se smiješka. No, do vraga. Šta je to? Adonis ipak nisam. I ponos se počinje gubiti. Nestajati. Splasnjivati. Kao probušeni balon. A u me se počne uvlačiti: prezir. Divne dame. Hm! Smiju se nepoznatim muškarcima. Fuj! Ali odmah se dosjetim; Sigurno se previše žurim, pa ispadam smiješan. Jest. Tako je. Sigurno je tako. Usporim korak. Gledam na uru: Za pet minuta osam. Nije ni tako kasno. Zakasnit ću pet minuta. Moguće neče biti prekasno? Tješim se. Pet minuta. Kao da i nisah zakasnio. Šta Je pet minuta prema vječnostd? I utonem i sam u vječnost.

Nešto veliko. Nepoznato. I lijepo. Ali pomisao na šefa opet me požuri. Neki gospodin gieda me, I kad prolazim kraj njega, reče mi: »Pardon, gospodine«. Ali ja, ni ne okrečući se odgovorim: »Izvinite, nemam vremena«. I jurim dalje. Neka pita drugoga. Nisarn ja ured za informacije, Prolaznici me gledaju.. Sa smiješkom. Osječam kako se okreču za mnom. A oni s druge strane ulice zastajkuju. I smiješe se. ( Šta Je? Sigurno je tome kriva moja žurba? Pomislim tako, da umirim sama sebe. A neka unutarnja sumnja griska me. Vrti po meni. Kao crv. I usporim korak. Prolaznici se i dalje smješkaju. No to mi se samo čini. To uopće nijs zbog mene. Šta sam ja? Ništa. Nula. Uopče se me ne vidi. (Kad bi to barem vrijedilo kod dolaska u ured!) I ne žurim više. No sve je kao i prije. Sada se počnem i ja smješkati. A zašto i nebi. Moguče će to djelovati kao neki protuotrov. Ali uzalud. Nisam uspio. Dapače: Neuspio. Prolaznici me još sumnjivije gledaju. Dakle, ni lagan hod. ni moj smiješak ne pomaže, Šta je? Šta? Zavrtilo mi glavom. Poludio sam. Eto. I to zbog ureda. Sve zbog šefa. I moje budilice. I ta me poraisao požuri ponovno. Više se ne obazirem ni na koga, nego upravo luđački pojurim ulicom. Za mnom odjekuje smiieh divljački. Ljudožderski. Kao da sam u džungll

»РАТАК«

Broj 1.