Beogradske novine

Strana 2. Beograđ, četvrtak

lima osnovnc škole. Tako je u srezu beograđskom otvoreno ravno 25 škola, sa 4295 uSenika. Sem toga je u okrugu beogradskom otvoreno još 9 škola sa 1200 učcnika. U okrugu šabačkom 17 škola sa preko 300 ueenika, U okrugu arangjelovačkom 9 škola sa preko 1400 učenika. U okrugu valjevskom 40 škola sa preko 6000 učenika, dok će se slcorih dana otvoriti jos jedna osnovna škola u samom gradu Beogradu. Kako ove cii're same po sebi pokazuju kolika je bila p o t r e b a za školama, to nam malo poregjenje pohagjanja škola u mirno doba sa rezultatima sadanjega upisa pokazuje, s kolikim je razumjevanjem samo pučanstvo izišlo u susret kulturnim nasto janjem carsko i kraljevskog vojnog generalnog gpuvernementa. Prem je naime pučanstvo ratom proregjeno i prem još nema mnogih porodica koje su se iseliio, ipak na primjer u Beogradu, ko i danas broji t k koju hiljadu preko 50.000, broj u školu upisanih učenika jedva jezastotinu manji od onoga u mirno doba, dok je u olcrugu valjevskom, lcoji je, kako gore navedosmc, iskazivao gotovo najveći postotak analfabeta, broj upisanih učenika nadmašio onaj iz mirnoga doba za punu 1500. Ovaj sjajni uspjeh služi na čast i carsko i kraljevsldm oblastima, koje su školske obaveznike upisivali, i roditeljima i starateljima djeoe, dok će on s drugo strane biti i najljepša zadovoljština carslco i kraljevskom vojnom generalnom gouvernementu za njegovo plemenito nastojanje. To više što je sa ovim kulturnim radom spojen i humanitarni, jer su obzirom na težak položaj, kakav je uslijeđ dugotrajnih ratova morao nastati kotl širih slojeva, uz-škole osnovane i pučke kuhinje, u kojima djeca besplatno dobivaju hranu. No upravo tako kako sve merodavne t'aktore može ispunjavati ponosno zadovoljstvo sa' sjajnim uspjehom na otvaranju novo osnovne nastave u Srbiji, koja će se dakako uz sudjelovanje vrijednoga uciteljstva imati još i dalje upotpuniti upravo tako možc ovaj uspjek poslužiti ktio utjeha srpskome narodu : ma kako su teške bile kušnje kojima je ovaj narod krivicom svojih vogja bio izložen, ma kako velike bile žrtve što ih je doprineo sa svojitn sinovima, lcoji su sa oduševljenjem umirali, misleći da mniru za svoju domovinu, dok sit se u istini borili samo za tugje interese —omladina ostalajetome narodu netaknuta. One tjisuće djece, kojima tobožnji „neprijatelj" otvara vrata u hram znanja i umjeća, brinući se pun ljubavi za njih i dajući ih u njihovom materinskom jeziku pri ovotn prvom koraku u život voditi d čestitih, savjesnih i požrtvovanih učitelja i učiteljica, imadtt da prema intencijama, što ih je Njegova Preuzrišenost vojni generalni gouverner grol' SalisSee\vis tako jezgrovito razložio prigodom otvorenja prve osnovne škole tt Beogradu — iednom postanu potpuni ljudi. Treba da nauče život bistrim pogleđom posmatr.di, prosvjetljenim umom shvatati i blagoslov ozbiljnog i realnog tt pravu korist naroda uperenog rada štovati i oijeniti, pa će onda i srpski narod mirnitn pouzdanjem moći da gleđa u boljtt i sretniju budućnost.

Beogradske Novine

Erzerum napušten ođ Turaka. Ruske fantazije o pobjedi. Turski generalštab javlja: K. B. Carigrad, 22. februara. Zvaničan izvještaj od 28. februara: Prema vojničkoj oceni naša se vojska bez ikakvih gubitaka povukla na položaj zapadno od Erzeruma, pošto je položaje, koji leže petnaest kolimetara od grada, a tako isto pedeset starih topova, koji se nisu mogli odvući, na licu mjesta potpuno uništila. Fantastične vijesti raspostrte od Rusa, prema kojima su oni u Erzerumu zaplijenili 1000 topova i zarobiii 80.000 vojnika, ne odgovaraju istini. U samoj stvari oko Erzeruma nije bilo nikakve borbe, sem onih borbi, koje su vogjene na pomenutim položajima. U istini Erzerum nije bila nikakva tvrgjava, nego otvorena varoš. Utvrgjenja, koja se nalaze u okolini grada, nisu imala nikakve vojničke vrijednosti. S toga se nije ni mislilo na odbranu varoši. Reuterov Bureau javlja iz Petrograda: Erzerum je osvojen. Pošto su uzeta spoijna utvrgjenja, ruske su trupe na juriš zauzele varoš. Plijen iznosi 1041 top, i preko 100.000 zarobljenih. Mi smo namerno đoneli o tom dogadjaju uporedo obe vesti, da bi čitaoci dobili jedanput pravi pojam o istinitosti ruskih zvaničnih izveštavanja. Turska je član četvornog saveza, koji je uvijek izbegavao da svoje poraze pretvara u sjajne pobjede. Kad je Pržemysl pao — a to je doista bio jedan dogadjaj od velikog vojničkog značaja, s kojim se Erzerum ne može ni iz daleka sravniti — Austro-Ugarska nije ni za trenutak pokušala, đa uljepša tu nesreću, koja je zadesila njene hrabre trupe. Ona je mirno priznala. Da mi smo izgubili Pržemysl. Ali u tom priznanju, koje je učinjeno javno pred cijelim svijetom, nalazilo se ujedno i uvjerenja, da će ga ponovo povratiti. I to uverenje austrougarska je vojska tačtio ispunila. Ona ne samo da je povratila Pržemysl i Lavov, nego je, u zajednici sa svojim vjernim saveznikom Njemačkom, otela od Rusa sva njihova utvrdjenja u Poljskoj i Volhyniji. Jači ne treba upravo nikad da se boji istine, i ne boji se je. Tako isto i Turci sasvim otvoreno priznaju, da Erzerum nisu mogli održati, nego da su ga, pod pritiskom brojno nađmoćnijih Rusa, morali napustiti. Ali je za duh, koji danas u Rusiji vlada, od važnosti, šta zvanični izvještaji carevine, i njoj odana Reuterova i Havasova agencija, ,,stvaraju“ od Erzeruma. Slo hiljada zarobljenih, hiljadu toliko i toliko topova! Pojmljiva želja je otac pojmljive misli Rusiji, a s njome i cijeloj ententi, poslije tolikih pobjeda centralnih vlasti i njihovih sopstvenih mnogih poraza, potrebna je bila jedna velika pobjeda. Survavanje sa Galipoljskog poluostrva u ntore nije moglo, ni posle Greyove vještine izopačavanja, zadugo se održati kao besmrtna pobjeda. Dakle je Rusija, koja je od prošlogodišnje jeseni ceo svoj sibirski, kavkaski i turkestanski ljudski materijal sa svim iscrpila, morala izvojevati jednu pobjedu. Pre svega ona je Rusiji bila potrebna, da bi mogla savladati neraspoloženje u svojoj zemlji, koje je svakim danom postajalo sve veće — pokazati će se već u prvim sednicama dume, u kakvom će se polilički sitnom novcu pretvorena ta velika ,,pobjeda“ razrediti strankaina dume. Sem toga ta je „pobjeda" bila potrebna sa pretorijanske visine oborenome velikome knezu Nikoli Nikolajeviču, da svoj potpuno potavneli ugled novim bojama slave opet osveži. Ne inože se oporeći, da je Rusija u tu cilj sa velikom vještinom izabrala najslabije mjesto Turske. Veliki knez Nikolaj Nikolajević umio je već da izdejstvuje, da se armije na sjeveru ne snabdu sa rezervama koje su bile na raspoloženju, nega da jedan veći dio njihov k sebi privuče, tako da je^ svojoj vojničkoj duhovitosti velikom nadmoćnošću mogao dati odgovarajući polet. Turci su od svoje strane Jermensku uvijek smatrali kao sporedno bojište. Što je doista tačno, jer ni sami najveći vještaci entente u laganju, Grey i Poincare, neće se usuditi da pobjedu kod Erzeruma predstave kao odlučni udarac u cijelom ratu. Borbe u sjevero-istočnoin uglu Male Azije imaju na ishod rata toliko isto upliva, koliko i one u Africi izmegju njemačkih i englesko-francuskih kolomjalnih trupa. Centralne sile i njihovi saveznici imaju da brane tako ogromni front protivu toliko velike nad-

24. februara 1916. Broj 24.

moćnosti da one ne mogu na svima tačkama jednovremeno udariti sa istom snagom. Mnogo je važnije to, što Turci u Mesopotamiji još neprestano drže engleski expedicijoni korpus u gvozdenom obruču, a zapovjedniku dopunske vojske generalu Aymleru nije još nikako pošlo za rukom, da obruč probije. Ako bi Turcima ispalo za rukom da kod Kut el amara opkoljenu vojsku ponositih Britanaca doista zarobe, onda ni to ne bi bila jedna odlučna bitka. Ali zarobljavanje jedne cijele engleske vojske naišlo bi u cijelom svjetu na jači odjek, nego li što je napaštanje jedne stare tvrgjave Erzeruma, koju su Turci teško mogli braniti. U ostalom, da su i samoj Engleskoj već počeli da tu pobedu odmeravaju pravom merom, vidi se iz brzojava, kog u produženju donosimo: K. B. Rotterdam, 23. februara. ,,Times“ javlja u svom broju od 20 februara. Turske vojske na Kavkazu i u Mesopotamiji izvršuju odlučujuće operacije. U engleskim vojnim krugovima viada o p š t e m i šl j e n j e, d a n e trebaprecenjivatiruski uspjeh na Kavkazu, jer izvesni znaci ukazuju na to, da su Turci, 'oaš iz strategijskih razlogaželeli ovu evakuaciju Erzer u m a.

Givaranje dume. U Rusiji se dešavaju čuda. Duma je zaista, kao što je rekao nov ministar predsednik Š t ii rmer odnosno Panin, otvorena u utorak. Od 16. septembra 1915 behu njena vrata zatvorena, gospodin Goreinikin morao je napustiti njegovo u vladi čvrsto mjesto, jer nije htio da sluša viku ruskog naroda posle dume, ali Stiirmeru je sreća naklonjena. Ko zna, da ii bi se i on usudio, da otvori dumu, da nije turska taktika našla za potrebno da napusti Erzerum i ruskoj vladi timeomogući mali t r i u m p t koji oni predstav1)aju kao ogroman taktički uspjeh ruske vojske! Sad ruska vlada nema potrebe da se boji od narodnog mnjenja. Sva kuća će odjeknuti rečju Erzerum, najnezađovoljnijem će se, ovom rečju, usta zapušiti, i sam narod će ovim biti opijen, vlada će i dalje da ih drži u zabludi. Otvaranju dume bio je prisustan car. Sledeći brzojav javlja o tome: K. B. Petrograd, 22. februara. U dva sata po podne pojavio se car u dumi u pratnji velikog kneza M i h a i 1 a A1 e k s a ndrovića. Na ulazu ga je dočekao predsjednik dume i svi poslanici, koji ga burno pozdraviše. Poslije bogosluženja pozđravio je car sa nekoliko riječi dumu, na šta mu je predsjednik odgovorio patriotskim govorom. Pošto je otpjevana narodna himna, zaljavljao se car neko vrijeme sa poslanicima entente. Potom je otišao u dvoranu gdje se drže sjednice, gdje se nakon svečanog dočeka zapisao u zlatnu knjigu visokih posjetilaca dume. Napustio je dumu praćen oduševljenim klicanjem. Velike ruske brige. Veliki zadaci očekuju dumu. Unutrašnja ruska politika dostigla je krajnju tačku krize. Čak i ruski list „Djen“ piše, da duma i vlada, liče na dva naoružana stana. U kakvom je teškom položaju duma vidi se iz članka ruskog profesora Migulina u ,,Nowy Ekonomist" i iz koga vadimo slijedeče: * Zašto je palo milijunima ljudi, zašto je utrošeno miiijardima rubalja i zeinlja oštećena? Jesu li na primjer ratni ciljevi Rnsije tačno označeni ? Šta znači za nas Ruse, oslobogjenje raznih naroda, koji se protivu nas bore ? To nam kazuje lijepi primjer Bugarske. Može li nas zadovoljiti izjava engleskih ministara, da je osnov engleske politike u Persiji: nezavisnost i nepovrednost P e r s i j e ? Ali Persijanci se bore protivu nas i Engleza. A ruske čete, koje se hrabro i sa velikim opasnostima u dalekim persijskim brdima bore, braneći ruske i engleske interese, daju dakle svoj život za nezavisnost Persije, a ne za osvajanje novih oblasti za Rusiju. Tonemožebiti utjeha ni za rus k u v o j s k u. Iz engleske i ruske štampe često se može vidjeti neraspoloženje Rusa prema Englezima. Mi cijenimo, naravno sve, što Engleska čini za rat, ali dovoljna je izjava Asquithova ili Greyova odnosno persijskog pitanja, i odmah se zna, da je engleski cilj da Rusiju ne ostavi na Persijskom za-