Beogradske novine

111 ■ xI:

Br. 151.

BEOGRAD, subota, 15. juli 1916.

dnevno u jutro, ponedjeljkom posflje podns.

n |

Prodaje se: n B^ograđo i ■ krajevtma zaposjednutlm od carsko i kraijevskih feta jx> cijeni od a HrvatskoJ-SlavoniJl, BosniHercegovinl I Dalmaciji po cijeni ad 8 h Uvad ovog podrufja . . . 12 h

Oglasi po djenika.

Pretplata: za 1 mjesec • Beogradu I • krajevima zaposjednob.' od carsko i kraijevsklh fai» K u Krvatakoj-Slavoniji, BocaiHercegavtoi i DaJaacijl * irvaa ovog podrofjn . . . X S*

»edatttvo: BEOORAB, Vnka Karadiifa ai. 1B. Tciefoo broj 87. prtmaaje ogtaaa I pretplate: Kneza AUhaJla td. hraj SB. T«

Uprovv

Godina 11.

Zestoki napadi Rusa kod Buczacza odbijeni. — Bombardovanje Padove- Veliki željeznički štrajk u Španiji.

RATNI IZVJESTA3I. Izvještaj austro-ugarskog generalnog stožera. K. B. Bef, 14. jula. Rasko bojište: U Bukovini stoje naše čete po izvršenom naloženog im zadatka opet na starim položajima zapadno od gornje Moldave. Zapadno i jugozapadno od Buczacza Rusi su jučer produžili svoje napade; odbijena su dva uveliko pripremljema napada. Pred večer pošlo je protivniku prilikom treće navale za rukom, d« prodrije sjeverozapadno od Buczacza. U ogorčenoj borbi grudi u grudi njemačke i austro-ugarske čete potpuno su opel izbacile Ruse iz zauzetih položaja. Sjevemo od željezničke pruge Šarni —Kowel ugnijezdila su se ruska odjeljenja na lijevoj obali Stochoda; dockan u večer napadoše ih naše čete i protjeraše ih, kojom nam prilikom padoše šaka 160 zarobljenika i 2 mašinske puške. Inače pri posve nepromijenjenom položajn ničeg novog. Talijansko bojište: Velika đjelatnost na fronti izmedju Brente i Ečave i dalje traje; poslije jake potničke pripreme odpočeli su ponovljeni napadi vrlo znatnih taliianskih snaga protivu njekoliko mjesta naših obranbenih položaja izmedju Cima Dieci i Monte Rasta. Naročito je ogorčeiaa borba bila sjevero-zapadno od Monte Rasta gdje je protivnik deset puta vršio juriš. Naše su čete opet odbile svekolike nep/ijateljske navale pod najtežim gubicima po protivnika i održale su sve svoje položaje. I naši redovi sjeverno doline P o s i n a bili su izloženi žestokoj topničkoj vatri. Na P a s u b i u odbijen je neprijateljski noćni napad. Jugolstočno bojište: Nepromijenjeno. Zamjenik glavara generalnog stožera pl. Hofer, podmaršal. Dogadjaji na moru. 10. 'ovog mjeseca poslije podne potopila je jedna naša podmornica u Otranskom tijesnu talijanski razorač tipa „Indemito". Noću u oči 14. ov. mj. bacala je jedna naša mornarska"vazdušna

eskadra s velikim uspjehom bombe na vojnička postrojenja i željezničku stanicu u P a d u i. Letilice, koje su bile jako gadjane od obranbenih baterija, vratile su se nepovrijedjene. Načelnik glavr.og stožera mornarice. Izvještaj turskog glavnog stana. K. B. Carigrad, 14. jula. Sa i r a k š k e i .) e r z i j s k e fronte nema ništa naročito da se javi. Kavkaško bojište: Na desno’.n krilu naša su pređnja odjeljenja potisla jake nepniateljske izvidničke kolone, te ih gonila do svojih polaznih položaja. U središtu u njekim odsjecima borbe se razvijaju do sve veće jačine, ali se još nijesu riješile ni u korist jedne ni druge strane. Borba se vodi promijenljivom srećom, time što jednako prelaze iz ruke u ruku prednji položaji bez naročitog strateškog značaja. Na Iijevom krilu sjeverno od Č o r uh a položaj je takodjer ostao nepromijenjen. Ovdje smo bez teškoća odbili neprijateljske pokušaje prepada, koje neprijatelj s vremena na vrijeme preduzima. Vatrom našeg topništva spriječeni su pokušaji neprijateljskih brodova da se primaknu našitn obalama u dardanelskim i sminanskim vodama. Jedan neprijateljski dvoplošnjak gonjen je-od jednog od naših letača i morao se spustiti na Tenedosu. Noću od 11. do 12. došlo je do borbe izmedju neprijateljskog konjičkog odjeljenja koje je bilo došlo do K a t i e, i naših kamilskih jahača. Neprijatelj.' videći se obuhvaćen, odrekao se dalje borbe i dao se u bjegstvo pri čemu je pretrpio gubitaka od naše vatre.

ItolijR 1 Srbi. ,,L a S e r b i e“, srpski list, koji izlazi na francuskom jeziku u Ženevi, saopštava njeka otkrića o talijanskim imperijalističkim tendencijama, koje moraju zaprepastiti svakog Srbina. U vremenu, kada se Srbi u Parisu slave patetičkim govorima i obasipaju počastima i pohvalom, kada se Engleska i Francuska utrkuju u tome, da hrabrom srpskom narodu pokažu svoju zahvalnost, obećavajući mu stvaranje velike Srbije, cijela zvanična i nezvanična Italija služi se protivu Srbije, po-

gažene krivicom sila sporazuma, tonom, koji pada u oči svojom mrzošću. Današnja Italija negira sve srpske aspiracije na Jadranu, u svojoj tnegalomaniji traži za se cijelu istočnu jadransku obalu i viče na sva usta, da Srbija ne smije postati odveč moćna. Jeđan značajan članak lista ,,L a S e r b i e“ karakteriše sa tužnom i bolnom jasnoćom ova rimska raspoloženja. U tom se članku veli, da su talijanski nacijonalisti u svojim ratnim ciljevima otišli odveć daleko. Oni ne traže santo Trento, Trst, Istru i Dalmaciju. Osint ovih starih iredentističkih problema, kod njih je na dnevnom redu još jadransko pitanje. Poslije pored jadranskog tu je i sredpzemni problem, a pored njega problem taiijanske svjetske politike, koji će naći svoje riješenje poslije rata. Italija, veli se, jeste svjetska sila, a u buduće mora to da bude u još većoj mjeri. Ovako švajcarski srpski list karakterizira ludilo veličine talijanskih nacijonalista. Ali i time nije rečena posljednja riječ. List proširuje pojam nacijonalista tako, da nema nikakve sumnje o tome, šta on želi da kaže. Jer onako kao što o njemu misle nacijonalisti, tako misli o jadranskom problemu cijela Italija. Ovo je bolna konstatacija na kojoj počiva članak ovog lista. U Italiji ima do duše ljudi, koji ne dijele nacijonalističko mišljenje o imperialističkoj vaseljenskoj politici, te o njihovim azijskim i afričkim snovima; ali u pitanju Jadrana, t. j. u pitanju posjeda cijele istočne obale njegove, toliko je malo ljudi, koji se ne slažu u tome sa nacijonalistima, da se oni mogu na prste izbrojati. Cak i tia onim mjestlma, gdje se kritikuju pretjerani nacijonalistički zahtjevi, upotrebljuju se baš njihovi argumenti, kad valja h aniti talijanske pretenzije na istočnu jadransku obalu. U traženju isključive vlasti nad Jadranom, složni su svi talijanski krugovi: vojska iz strategijskih razloga, trgovački svijet u namjeri da AustroUgarsku i Njemačku potisnu sa balkanskih pijaca, te katolici, koji žele da podignu branu ruskom i srpskom pravoslavju, za koje smatraju da predstavlja opasnost za katolicizam na jadranskim obalama. U najnovije doba talijanski su državnici iznijeli argumenat protivu srpskili aspiracija na Jadranu, koji mora Srbiji oduzeti i posljednje slabe nade. Posjed Dalmacije, vele po tvrdjenju članka u ,,La Serbie" talijanski poliličari, ne predstavlja više nacijonalni

cilj, već prosto političko sredstvo protivu srpske države, koje je potrebno radi održavanja političke ravnoteže, koju bi remetilo prekomjerno uveličavanje Srbije poslije ovoga rata. Italija, saveznik Srbije, prema tome opravdava svoje pretenzije na Dalmaciju time, što nova srpska država — koja u ostalom još ne postoji — ne smije postati odveć moćna. Ali najoriginalniji je argumenat što ga povodom ove srpsko-talijanske prepirke u časopisu „Nuova Antologi a“, što ga objavljuje tailjanski poslanik knez CoLonna di Cesari. Ovaj kneževski pisac zastupa ideju, da je koliko u interesu Rusije toliko i Italije. da se spriječi na Balkanu stvaranje velike homogene nacije, t. j. velike Srbije, pošto bi to ostale državice otjeralo u naručje Austro-Ugarskoj. Knez Colonna iz ovog posljednjeg razloga toplo preporučuje separatni mir izmedju saveznika i Bugarske, čije je prijateljstvo za budućnost od velike važnosti. Dakle sve ono na čemu se dosad radilio ne valja. Knez Colonna ruši još nestvorenu veliku Srbiju za to, što bi ona otjerala male balkanske države u naručje Austro-Ugarske, te time posredno natiijela štete i samoj Rusiji. Dotle je dakle Srbija dotjerala. Dakle za to je srpski narod prolio svoju najbolju krv, za to je srpska vojska satrvena, za to je pola srpskoga naroda propalo u bijegu preko arbanskih krševa, da bi se u dvadeset i četvrtom mjesecu svjetskoga rata pojavio jedan talijanski poslanik, koji baca anatemu na drščuću Srbiju, prožetu željom za mirom i spokojstvom, koji od solunske akcije srpskoga prijestolonasljeđnika pravi smiješnu operetu, koji jednom riječju ncgira sve ono, zašto je Srbija dala cvijet svoje omladine. Bolni krik ženevskog srpskog lista, koji nabraja sve ono mora naći najdubljeg odjeka u srcima malih neutralnih država. Srbija je razmaženi saveznik sila sporazuma, a ipak član istoga saveza, Italija, smije nekažnjeno gaziti Srbiju nogama. Grčka mora da savije glavu pod englesko-francuski jaram, svjesna toga da u Epiru vrijeba dušmanin helinizma, Italija. Belgija se spasava timc što se Engleska sprema da svojim topništvom jedno belgijsko selo za drugim sravni sa zemljom. Neutralne države trebale bi iz svega toga da izvuku korisne pouke. („Pester Lloyd“).

Prva njemačka trjovačka podmornica. K. B. London, 14. jula. ,,Reuter“ javlja iz WashinRtona: Britanski se otpr'avnik poslova još prije dolaska „Deutschlan d“-a razgovarao sa ministrom spoljnih poslova i razložio mu gledište Engleske, pri čemu su novinarske vijesti, da se brod nalazi na putu za Ameriku, služile kao osnova. I francusko poslanstvo stupilo je u vezu s ministrom spoljnih poslova. Savezničke su vlade gledišta, da se takvi brodovi već i prema načinu gradjenja, koji isključuje mogućnost njihovog pretresa, isključuju iz reda trgovačkih brodova, i da se podmorski brodovi, koji nijesu sagradjeni saglasno zahtjevima medjunarodnih propisa, nailaze van medjunarodnog prava, te da se moraju smatrati kao neprijateljski ratni brodovi i mogu se uništiti čim se vide. Podmornica proglašena trgovačkim brodom. (Naročiti brzojav .Beogradskih Novina’). Lugano, 14. jula. ,,Š t a m p a“ javlja iz Londona, da je amerikanska vlada zvanično objavila, da je „Deutschland" trgovačkl brod. Ništa ne stoji prema tome na putu da se pri povratku brod snabdije svakovrsnom robom, pa čak i municijom.

RusKa ofenzlua. Ruska zvijerstva u Bukovini. K. B. Bcč, 14. jula. Iz ratnog stana za štampu javlja se: Pćema saopštenju pouzdanih očeviđaca, Rusi su 26. juna obili u Gurahumori trgovačke radnje, opljačkali ih, svu robu koja se nije mogla odnijeti uništili su na licu mjesta. Ruski časnici mirno su posmatrali ovo pustošenje, nijesu ništa preduzimali. Sutradan su dućani u Gui'ahumori zapaljeni. Kako bjegunci iz Gurahumore pričaju, tamošnjeg su katoličkog sveštenika, Motosiewića, kozaci, kojima se on bio obratio molbom da sc poštedi imovina stranaca, toliko zlostavljali, da je dopao ludila.

Ensiesko-fruncusKa ofenzfva. Značaj uspjeha kod Souvilfe. K. B. Berlin, 14. jula. Wolffov ui'ed javlja: Uspjeh njeinačkog oružja kod S o u v i 11 a na desnoj obali M a a s e, za koji smo juče javili predstavlja dogadjaj od velikog znaČaja. Ovo je naime prvo ve!iko prcđuzeće sa naše strane od kad je počela velika ofenziva naših neprijatelja, a ono jasno dokazuje, da njemačko vojno vodstvo nastavlja izvodjenje svog'a prvobitnog operativnoga cilja bez ob-zira na sve napade naših n e p i* i j a t e I j a na istoku i na zapadu sa istom čvrstinom i energ i j o m. Ni jedan njemački vojnik, ni jedan njemački top nije usiijed neprijateljske ofenzive odvučen sa verdunskog sektora.

Podlistak. Beotrod pod carom Karlom VI. 1717.—1739. od Todora Stefanovića-Vilovskog. (Nastavak). Pod ovim okolnostima bila je gocovo iskljućena konkurencija doseljenih trgovaca sa trgovcima turskim podanicima, pošto su ovi posljednji doduše uvozili, ali nikako izvozili. Poslije mnogih molbi i žalbi od strane trgovaca, koji su radili sa istokom i poslije mnogih ispitivanja i stručnih mišljenja, dvorska je komora najzad 12. februara 1731. godine izdala uredbu, kojom se olakšava carskim podanicima trgovina sa Turskom. Prema ovoj uredbi ovi su trgovci za robu, koja se izvozi u Tursku iii uvozi iz Turske imali da plate svega carinu od šest na sto s time, da nemaju nikakvu carinu da plate na carinarnicama u Ugarskoj i novozadobivenim krajevima. U srazmjerno vrlo povoljnom položaju nalazili su se beogradski trgovci Srbi, kojima je na osnovu pomenute carske privilegije od 1725. godlne bilo dozvoljeno, da iz inostranstva uvoze manufakturnu robu i industrijske proizvode. Jedino su oni imali Isključlvo pravo da svoju robu proda-, ju u unntrašnjosti na vašarima i u seoskim dnčanima; svaki onaj koji bi tamo prodavao svoju robu, a ne bi bio član srpskog trgovačkog esnafa Ui ne bl »nogao dokazati da ima ista prava kao takav član, bio bi smatran za krijmttfcra I kažnjen kao takav. Na

taj su način gradjani srpskog grada beogradskog, koji su gotovo isključivo živjeli od trgovine došli do znatnoga bogatstva i stekli su glas uglednih trgovaca sposobnih za kredit, koji su ne malo doprinjeli podizanju uvozne trgovine. Što se pak tiče izvozne trgovine u Srbiji, to je ona i nadalje bila vrlo slabo razvijena pošto tada gotovo nije bilo drugih izvoznih artikala u većoj količini osim voska i meda. Današnje jako razvijeno srpsko svinjarstvo kao da onda nije ni postojalo. A uvoziio se najvećim dijelom manufakturna roba i svakovrsni zanatski proizvodi, koji se u zemlji nijesu izradjivali. Doduše je osnivanjem jedne takozvane orijentalne kompanije 1 ) sa glavnim stovarištem u Beogradu pokušano, da se oživi trgovina sa istokom, ali ni ovo sredstvo nije pomoglo ma da je nova kompanija uživala najveće privilegije i ma da je sam princ Aleksandar Wurtembergski bio jedan od glavnih učesnika u tom preduzeću; naime odredbe požarevačkoga mira odnosno trgovinskog ugovora ometale su sve poslove te vrste, a osim toga se i pokazalo, da učesnici kompanije u prvom redu vode računa o svojim ličnim poslovima. što se tiče vjerskih i crkvenih poslova, to se može konstatovati da su ondašnji pogledi u mnogom bili znatno drukčiji nego danas. Vlada je u prvom redu glcdala da osnaži katolicizam u novim krajevima. Naročito se vodilo računa da se naseli što veći broj

1) Carski patent, kojim se odobrava osnivanje „Orljentalne kompanljc" potpisat je 27. maja 1719.

katolika u Beogradu i unutrašnjosti, kao i da se podignu što više manastira u varoši te razašilju inisionari po cijeloj zemlji. U prvo vrijeine po osvojenju zemlje imali su vojni sveštenici da se staraju i o katoličkom gradjanskom stanovništvu. Ali uskoro zatiin, već u drugoj polovini 1718. godine poslata su trojica jezuita radi vršenja sveštenih i parohijskih dužnosti, a grof 0‘D w y e r izvješten je, da irn sljeduje godišnja plata od 1000 forinti iz mjesnih prihoda kameralne blagajne i udoban besplatan stan. No princ Eugenije protestvovao je protiv ovog postavljanja jezuita izjavivši, da on inože pristati samo na to, da oni tu dužnost privremeno vrše pošto je njegovo nepromijenjeno mnijenje, da parohije treba predati tnirskim (laičkim) sveštenicima. Ovaj protest princa Eugetiija uzet je u obzir u toliko, što je izjavljeno, da je ovo postavljanje jezuita za parohe samo privremena mjera. Osim toga su se odmah u prvoj godini doselili u Beograd Trinitarci, Minoriti, Franjcvci i Kapucini. U opšte katolički su sveštenici u tolikoj mjeri počeli da nagrću u Srbiju, da je dvorski ratni savjet 17. januara 1720. godine zabranio rad svešteniciina, koji bi dolazili u Srbiju sa takozvanom papinskom bulom, a 20. maja 1720. godine zabranio je svako dalje naseljivanje sveštenika bez naročitog odobrenja. Već godine 1724. molio je srijemski biskup Franjo Josip Engel za Dgoširenje njegove biskupske jurisdikcije na Srbiju, ali je taj zahtjev iz načelnih fazloga odbijen te riješeno ustanovljavanje nezavisne biskupije sme-

derevske sa sjedištem u Beogradu. Poslije riješenja nesuglasica, koje su uslijed toga bile izbile izmedju princa Eugenija i ugarske dvorske kancelarije, postavljen je ukazom ratnog dvorskog savjeta od 1. juna 1728. godine za biskupa beogradskog gjurski kanonik Antun grof T u r n-W alsassina te mu je ustupljena jedna bivša turska džamija kao prvostolna crkva. Jednovremeno je odobren kredit za njcgovu platu i platu njegovih kanonika, a on je upučen, da u svoju ruku usredsrijedi sve sveštene poslove. 2 ) Time je riješeno pitanje o nadležnosti za obavljanje sveštenih poslova u Beogradu. Kada je 20. augusta 1733. godine na mjesto grofa Turna, koji je u medjuvremenu bio naznačen za pečuvskog biskupa na beogradsku biskupsku stolicu došao naslovni biskup Franjo Anton grof Engel Wagreinski, konačno je oduzeto beogradsko župništvo Isusovcima te pređato svjetskim sveštenicima 8 )

2 ) Osnivanje beogiađske kafoličke biskupije nije teklo tako lako, kao što bi se moglo ’pomisliti pošto je bilo vazdan teškoća i predrasuda odnosno piava prijedloga pri postavljanju biskupa. Već godinc 1724. molio je srijemski biskup, f’ranju Josipa Vernich, u više maha da mu se jurisdikcija proširi na kraljevinu Srbiju. Smedcrcvska pak biskupija stajata je iz ranijc pod barskim arcibiskupom, ali se smatralo da nije zgodno podvrći novozadobijenu oblast stranom crkvenom poglavaru: Smederevo nikad nije pripađalo kalu’oj ugarskoj nadbiskupiji, a nije bilo ni zgodno, da sespoji sa bečkom nadbiskupijom. Uslijed svega toga rijcšeno je, da se stvoti nezavisna biskuplja smeaerevska sa sjedištein u Beogradu. *) Naredbom dvorskog’ ratnog savjeta od 26. januara 1733. naimenovan je kanonik Harting za gradskog župnika beogradskog, ati jc izvršcnje te naredbe stalno odlagano uslljedtoga, što je biskup grof Thum Val-Sassina još iste godtne ime-

U naknadu za to poyjerena je Isusovcima uprava nad javnom nastavom. Već godine 1724. prilikom takozvane regulacije njemačkoga grada, odobreno je otvaranje latinske škole, no za njeno subvencioniranje tada nije bilo dovoljno novaca. Tek carskim riješenjem od 14. aprila 1726. godine, te carskim reskriptom od 8. maja 1726. godine srpskoj administraciji odobreni su krediti za podizanje četiri nižih razreda latinske škole u Beogradu, te Isusovcima ustupljeno zemljište, građjevinski materijal i potrebne bašie van varoši. Ova latinska škola, kva sn osim njemaeke pohadjala i domaća ^ipska djeca, bila je s obziroin na tadašnje prilike vrlo dobro posjeiena."' «S vršiće se.)

novan za biskupa pečujskog. Predaja pak parohije jcdnom svjetskom svešteniku iz\Tšena je u stvari tek godine 1735., kad je grof Engl pl. Wagrein naimenovan za biskupa beogradskog. H. K. R. 1733. Prof. Reg Eol. 89 i R. F. A. dvorski kamaralni ukaz od 30. oktobra 1735. ~*) Odobravanjc otvaranja isusovačke latinske škole u Beogradu izišlo je carskim ukazom od 8. maja 1726. godlne; škola Je tada biia četvororazrcdna. Prva dva razreda otvorena su još iste godine, a druga'dva odmati iduće. Za izdržavanje profesora, isprva dvojice, docnije četvorice odredjeno je 200 forinti giidišnje: osim toga Isnsovcima, radi podizanja svoga dvora (za šest, najvtše za osam sveštenikaj kao i za podizanje akvc i škotc, dato je mjesto i materijat, a osim toga i Jedno imanje van utvrdjenja radi podlzanja bašte. O zldanjn akvc i koleglja i o mjestu gdje su oni stajali, bilo je več govora.