Beogradske novine

dnevno u ]

IzlazV: utro, ponedjeljkom poslije podne.

Prodaje se: ■ Beogradu t o kmjevimn zaposjednutlm od carsko 1 kra- C k fjevskih Ceta po djenl od « k n Hrvatskoj-SlavonlJI, Bosnl* Hercegovlnl 1 Dalmaciji po cljenl od . 8 h lzvan ovog područja . . . 12 b Oglasl po

P r e t p 1 a t a: za 1 mjesec n Beogradu 1 n krajevlma zaposjednutim od carsko 1 kraljevsklh feta K 1*50 n HrvatskoJ-Slavonljl, BosniHercegovlnl 1 Dalmacijl K2*40 Izvan ovog podrufja . . . K 3‘cljeniku. Urednlštvo: BEOGRAD, Vuka KaracRIća ul. broj 10. Telefon broj 67. Uprava i primanje preplate Topličin Venac broj 21, Telefon bro| 25. Primanje oglasa Kneza Mihajla ul. broj 38.

Br. 26. BEOGRAD, nedjelja 28. januara 1917. Godina III. t- ' ' " ' — ' ■ 1 '■ —~

RATNI IZVJESTA3I Izvješta] austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 27. januara. Istočno bojište: Austro-ugarske i njemačke čete podfaaršala pl. R u i z a privele su sa svojih krstarenja u dolinama Putne i Cazinu-a 100 zarobljenika. Inače kod austro-ugarskih snaga nema značajnih dogadjaja. Talijansko bojište: Topnička borba i letačka djelatnost u g o r i č k o j oblasti bile su življe no inače. U oblasti doberdobskog jeeera artil'erijska je vatra trajala neoslabIjenom siiinom do pred ponoć. J«' -stočno bojište: Nen.a značajnijih dogadjaja. Zamjenlk glavara generalnog stožera pl. HOfer, podmaršal. i

GrčRo poKorovmije. Kad bi se prcdsjednik Wilson moigao riješiti, da se sa svoje ideološke profesorske visine, kojcm on propoviJeda mir evropskim narodima, spusti na grubo tlo evropske stvarnosti, on bi mogao iz vlastitog posmatranja da popuni svoje znanje jednim •najnovijiir. praktičnim primjerom. On bi sarao morao otići u Aienu, da tamo ,vidi, kako je Grčka prinudjena da se pokori sporazumu. Trebao bi da gleda svečanu ceremoniju, kojom grčke trupe odaju počast savezničkim zastavama. kako je grčka vlada prinudjena da ;se izvinjava sporazumnim posianicima. jOn bi tada na osnovu ličnog posmatra|ija mogao da uveća svoja iskustva odnosno slobnde života i ravnopravnosti izmedju sviju naroda, izmedju velikih I malih. izmcdju moćnih i slabih. Grčka še izvinjava zbog izbijanja narodnih strasti protivu sporazuma zbog doga’djaja, koje su baš izazvali ispadi tudjinaca. Pošto se Wilson u svojim idejaona u mnogome razilazi od centralnih .sila, to nije iskliučeno, da bi on mož'da našao, da je Grčka prosto dužna 1 obavezna da se ovako pokori, možda J ne bi mnogo lupao glavu odnosno piItanja, šta u opšte traže tudjinci u jednoj nezavisnoj i samostalnoj neutralnoj kraljevini. Tako shvalanje ne bi bilo <u stanju ni da začudjava čovjeka kod jednog državnika. koji s jedne strane ,vrši ozbilnu akciju za mir, a s druge dopušta, da se neogranićenim izvozom ratnog materijala iz njegove države jednoj zaraćenoj strani sve više i vise fc. 1 . ■■ Podlislak.

Stori obufo". (Jcdan beogradski tip.) ..... Svaki šuster vrlo rado prje, Ni gospodin njemu ravan nije .. f- pjevao je jedan sijedi malo odeblji čofvuljak da se sve orilo. kad sam stupio 'u prijatnu kafanu ,,čir Aleksija" u Skajdarliji, da po regrutskom obićaju malo jyeselije provcdem nedjeljno veče. Interesirao me taj starčić svojim 'živahnim temperameutom, sjedeći onako sam za sebe i uz pjcsmu istreskujući jedno .,čudo“ za drugim. Pitao sam dakle u svojoj znatiželj:nosti jednoga od svojih poznanika iz Skadarlije, ko je ’aj čovuljak. — Veseljak je, eto šta je. dabome... iodgovori rni moj pozrianik, a pošto tim iodgovorom nijesam bio pametnijL, nego ii što sam bio prije, nasiojao sam da dojdjem sa starčieem lično u doticaj. I pru!žila mi se vrio brzo prilika. Kod našeg se stola sastaio odabrano hrvatsko druftvo, nalazui sc medju r.ama 1 jedan vrlo dobar pjevački kvarte* — a kako ,,čir Aleksije*' imade vrlo dobru kapljicu, i ako po tri krune litar, razlijegala se brzo lijepa hrvatska pjesma. Kad god bi koju pjesmu svršili, starčić je uvijek justajao, podizao u vis svoje ,,čudo“ i jvikao ..živjeli, živjeli, braćo moja!“ PoIdjoh dakle iza jedne takve scene k njemu. « Vi kan‘da volite piesmu. člča?.

odlaže mogućnost za mir. Zar bi kod takvog državnika moglo začuditi čovjeka, ako bi se pokazalo, da on grčke događjaje mjeri istim mjerilom kao sporazumna javnost. Povodom božićnje miroljubive poslanice Wilsonove, Orčka se sama obratila njeinu jednom notom. u kojoj se živo slikaju sve faze, kroz koje su prošli njeni cdnosi sa sporazumom. Do sada se još nikako ne zna. kakve je sreće bila ta nota. Biće da su je Sjedinjene Državc bacile u akta, pored tolikili đrugili nota, na koje im se ne ođgovara. U medjuvremenu pak zlostavljana je kraljevina stupila u novu fazu svoga mučeništva: primila je i posIjednje sporazumne zahtjeve, izvinila se, oclala je oočast sporazumnim zastavama, pošto je ona obezoružana 1 neće da đa, đa je uvuku u rat. Pa ipak sporazum još jednako dokazuje, da on vodi rat za pravdu i pravicu, za pravo malih uaroda, a gotovo izgleda, kao da Wilson uzima ta tvrdjenja za gotov novac. Kada će jednom dcći dani pregovora o miru. tada ee grčko pitanje igrati vrlo važnu ulogu. Sporazunuie države niikako ne prestaju sa optužbama o njeniačkim svirepostima u Belgiji, protivnim medjunarodnom pravu, ma da je na osnovu akata već dokazano, da je Belgija nepravilno shvatiia svoju neutralnost, i da je već prije početka rata bila frančuskih trupa na belgijskom zemljištu. No o Grčkoj ne govore ni sporazuin ni Wilson. Izgleda da oni smatraju, da je potpuno u skladu sa novim stanjem stvari, što ga oni misle uvesti u Evropi činjenica. što se tamo od strane saniih svoiih zaštitnika Iišava prava samoopređjeljivanja, prava suverenifeta na svome zemljištu i prava, da urcdjuje svoju oružanu silu, jednom riječju tretira kao vazalna država baš jedan od tih naroda, čija su prava i čiju slobodu obećale sile sporazuma da brane. Engleska ima običaj da sve nanovo izrazi svoju sumnju o tome, hoće li ceniralne sile u buduće poštovati mediunarodne ugovore, pa na osuovu toga traži. da sc ovima državama prosto điktuje mir. A u kakvoj je suprotnosti sa ovim tvrdjenjem sam način, kojim Engleska vodi rat: ona samo u torue slučaju priznaje medjunarodno pravo, kada se njegove odredbe ne kose sa njenim prolitjevima. S toga sporazum nalazi, da jc u skladu s njegovim idealima da se kazni država, koja ne dopušta da je silom natjeraju u rat, da se okupiraju oni dijelovi njene teritorije. koji su potrebni za vodjenje rafa. a da traži svečana izvinjavanja u slučajevima, kada se narod buni protivu toga. Kako onda u opšte te države

Starčić nte samo pogledao. nasmijao se, gutnuo nešto od svoga ,,čuda“, a onda raskrilio ruke i od svega srca zapjevao * „Budalaš je. ko za višim teži Jer od sreće tad on svoje beži.. Bopa cupa, hopa cup.. — Vi sie veseljak, člča! pokušam ja I po drugi put. — Mene pitate? pogledao me ko začudjen starčić. — Da, Vas! Svidja mi se vaš temperainenat. Dozvolile, da sjednem za Vaš slo. — EJ. čir Aieksije, daj još jedno, dva, tri ,,čudo.“, vikao je razdragan starčić, skočivši, i uhvativši me za ramena. posjedavao mc na stolicu kraj sebe. „Evo, okrijepi se, gutni, mladi bratc moj../' — Vi ste vrlo uslužan, čiča. Jeste II Beogradjanin? — Ja? ... Da ha... nasmijao se starčić. a onda, iza kako je ponovno sjco, uzeo ,,čudo“, podigao ga u vis I zapjevao za čudo lijenint zvonkim glasom, iz koga je proizlazila sva duboka ijtibav za đomovinu: .. Sirok Đunav. ravan Srem S Bogom diko, ja idem...“ Svršivši lijepu ovu pjesmu, skočio je starčič u vis 1 lcao da nazdravlja svima. razdragano usklikmio: ,,Ej. što je Srema — toga više nema...“ Siaznao sam dakie i bez izričitog odgovora, da je moj novi poznanik ,,prećanin'*. Sremac. Da je po zanimanju obućar, to sam takodje nasiućivao po niegovoj tanijoj pjesrai o „šusterima".

Imaju prava da govore o Belgiji, za koju je iz akata dokazanc. da je vojnički bila potpuno sprernna za borbu protiv Njemačke. S toga će Grčka i dalje morati da kubutl sve do kraja rata; poslije dosadašnjili ultimatuina doćiće valjda još I drugi, koji će vjerovatno svi biti primljeni, jer ova zemlja svakirn mjesecom, što u njoj traje vlast sporazuma. sve više zapada u potpunu vojničku nemoč. Za središnje je vlasti pak Grčka živ svjedok za neispravnost sviju onili razlcga, kojiin sporazum opravdava pouebu za daljim produženjem rata.

Od$ovor Enjleske no Oiilsonoou poslanicu. Govor Bonar Lawa u ime vlade. Brzojavljaju iz Londona: Na jednom je skupu u Bristolu B on a r L a w prošle srijede u veče držao govor, kojim je, kako se misli, u Ime vlade odgovorio na Wilsonovu poslanicu. Odrnah je u početku svoga govora rekao, đa je nemoguće, da VVilson posmatra pitania sa tstog gledišta, sa koga i Engleska. Glavno je pitanje, rekao je Law, u ovom ratu: razlika izmedju prava 1 neprava. Wilsonov je cilj, da se sad postigne mir i da se mdr i za budučnost osigura. To je i naš cllj i to naš jedint cilj. On se nada, da mir osigura jednim savezom mira, on hoće, da za to zadobije i senat, da bi mogao preduzeti potrebne korake. Bilo bi nepravo, kad bi se taj pređIog smatrao kao potpuna utopija. U produženju Law ponovo ističe, da Njemačka ne samo što nije htjela da onemogući ovaj rat, nego nije ni pomišljala na to, đa ublaži strahote rata, što su dogadjaji potvrdili, čim je rat otpočeo. Nijemci su ugovore pocijepali, koje su sami potpisali, postavile su mine u otvoreno more, na kopnu i r.a moru su počinili zločine protivu haške konvencije, koju su sami potpisali. Oni su ratovali profivu žena i djece, nc štedeći ni neutralce. U ovom se trenutku oni spremaju da odvedu u ropstvo stanovništvo osvojenili predjela, još gore od toga. oni priinoravaju podanike svojih neprijatelja, da se late oružja protivu vlastite zemlje. Sve se to dogodilo, i nl jedna neutralna sila nije protivu toga nrotestovala. Svoj govor je Law ovako završio: „Moramo poči drugim putevima, ako želimo da svijetu za buđućnosti osiguramo mir. Mi smo odbili njemačku ponudu, da pristupimo pregovorima, ne iz požude za osvajanjem ili što težimo za sjajnom pobjedom, ml smo odbili, ne iz zavisti punoj mržnje ili iz osvete, nego što bi mir, koji bi se sad zaključio, bio mir, koji bi se osnivao na njemačkoj pobjedi, i to bi onda bio mir, koji bi vojničku mašinu ostavio u cjelini, i mi bi stali na polovini puta u uspjehu da je zaokružimo. Mir bi mašinu ostavio u onakvim rukama, koje su se od nekoliko generacija na ovamo za rat spremale, pa bi prcduzimaie iste pripreme i daije i čekale samo na zgodan trenu-

tak, da svijet bace u nove strahote, kakve danas doživljavamo. Naš je cilj Isti kao i Wilsonov, za kojim on teži. S toga se mi za njega borimo i žrtvujemo živote naših sinova i naše b;aće. Srca naših liarod.a žude za mironi. Mi se molimo za mir, koji će nam povratiti sve naše, koji se bore, zđrave i vesele, za mir, koji znači, da oni, koji se ne vrate, nisu svoj život uzaluđ žrtvovali“. Follleres o mlru. Bivši predsjednlk republlke protlv svog nasljcdnika. „Basler Anzeiger“ u svom broju od 25. o. mj. donosi izjave, koje je bivši predsjednik francuske republike Armand F a 11 i e r e s nčinio profesoru Sorbonne Edmondu Delsartu o pitanju mira: Njeniačka je ponuđa za mir — tako je rekao Fallieres — u punoj ozbiljnosti. Njemačka neće nikakva osvajanja, ona se bori bez niisll o aneksiji, ako se smije vjerovati izjavama njemačke vlade. Ja mislim, da se Njemačka i Rusija mogu lako sporazumjeti o Poljsko], ako prvo na ruskoj strani postoji volja za sporazuin. S njemačke strane nema nikaltvih smetnji, ako bi se sad rat zaključio. Za Francusku, Rusiju, Englesku i Italiju rat nije dospio još do one tačke, da bi se mir mogao zaključrti. Saino poraz Njeniačke mogao bi Englesku dovesti u položaj, da ispuni sva obećanja, za koja se obvezala. Za moć Engleske, za njene kredite vezale su se male države v oje su svoj opstanak žrtvovale za sile sporazuma. Izgubljeni rat ukloniće englesku zastavu s mora, s toga se može lako razumjeti, što Engleska svim silama svojim ovaj rat vodi. Mi nismo u prvom redu kolonijalna sila, naša se politika suprot engleskoj kreće u prostijim granicama. Medjutim, cijela se zgrada engleske zapadne države mora sama srušiti, ako joj se iz temelja uzdrma jedan krajnji kamen. Neđobijeni je rat za Engiesku izgubljeni rat. Sa te tačke gledišta dakle, rat za Englesku nije još zreo za mir. Poslije jednog prvog velikog uspjeha, on ne bi morao biti kakav odlučan, biće riječ Engleske u pitanju mira daleko pomirljivija. Engleska će više izgubiti nego li svoje nacijonalno imanje, kad bi morala zaključiti mir, koji bi joj njemački pobjedilac diktovao, jer bt tada svi savezniđ Engleske i svi njeni dužnici, prema savršenstvu vlastite moči, sva primanja Engleske izbrisali iz knjige svoga državnog duga. Izgubi H Engleska ovaj rat, onda će ona imati toliko isto neprijatelja, koliko danas ima prijateija. S toga Engleska mora pobjediti, no možda bi joj bila dovoijna i prividna pobjeda. Na izjave Failieresove prianjećuje „Basler Anzeiger“, da se u njima sadrži sa svim primietna oštrica protivu njegovog nasljeđnika Poincarća. — Njemačka je pouuda ozbiljna, veli Fallieres, Poincare medjutim veli, da ie ona manevar. Fallieres još vjeruje Njemačkoj, Poincare ne vjeruje, i najzad veli Fallieres, da bi Francuska i poslije jcdnog izgubljenog rata mogla liez velike nevolje zaključiti

Drugo te većeri liisam mogao da doznam. Na svako se piianje tek smijao ili zapjevao. Kad čovjek liešio hcće, on to i postigne. Tako sam ja svojim ispitivanjima konačno ipak doznao, ko je taj starčić. Došao je u Beograđ već prije nekih dvadeset godina iz Bosne. Rodio se i odrastao u ravnoj Mitrovici. ubavoin Sreniu. Roditelji su njegovi bili sironiašni i tako je morao da podje u obućarski zanat. Svtšivši zanat, zapelo mu oko o jednu lijepu gazđmsku kćer. Odbili ga. dašto, a on otišao u svijet, u Bosnu. Ondje se oženio i dobio sina, Jedinog sina, svu nadu svoju. Žena umre naskoro iza poroda, a on je onda radio i Živio tek za mezimče svoje. 1 ako je kao obućar maio zaiadjivao, otkidao je od svojih usta i sve davao za tu uzdanicu svoju. Sjetivši se svoje ljubavi 1 poniženja, koje je moiao da doživi kao siromašni „šusler' 1 , dao je svoga sina u škole i jedina n:u je želja bila. da mu on postane „visokim gospodinom", koji neće poput niega trebati da se pati od jutra do mraka kao crv. No sudbina je nemilosrdna i nema obzira ni pretna šusterima. Sin nije pokazivao osobite volje za nauka, ni ambicije za „visokog gcspodina“. Propadao ie redovno, no obućar se još uvijek nadao. „Mladost, luđost“ govorio bi on, i dalje krpao tudje cipele, otkidajući od svojih usti I davajući sve za sina svoga. „Biće jednom, biće i iz njega nešto. Pa l teško je to. nije on gospodsko dijete, da učeno dodje na svijet...“ odgovarao bi svima, koji su mu savjeto-

vali, da svoga derana dade radje u zanat, — i gotovo zaplakao od veselja, kad mu je taj ,,deran“ poslao prilikom slave jednu pjesmu. — Ifvo, vidite, to je napisao on, moj sin ... evo. čitajte samo ... pjesma, divna pjesma... Jednomu je trgovcu razbio njegovom sopstvenom cipelcm glavu zbog loga, što se ovaj usudio ustvrditi, da je ta pjesma ghipost. — Šta Vi zradete, što je to pjesma... što su to osjećaji... duša... srce ... Vl magnrac... Tako prolazilo vrijeme. sin niu navršio već i avadesetu, no umjesto da je postao „visok gospođin“, stupio je kao prvi ljubavnik u jednu putujuću glumačku družinu posljednje vrste. Siromašni je obučar bio i s time zadovoijan — ta koji roditelj ne vidi samo najbolje u svoroe jedinome čedu? — Gluniac... pa 1 to je gospodin, veći gospodin nego li što je prosti šuster Svijet o njima doduše govori svašta, ali to je iz zavisti... Gni su ipak Ijudi, veliki, svjetski ljudi ... k onda, on, moj sin, moje dijete, prvi ljuhavnikl... Nije to tek samo što... — tjcšio se obućar 1 dalje krpajući tudje cipele i pomažući svoga sina. Jednoga Je dana medjutim došlo do katastrofe. Sin, kome je manjkalo svako vaspitanje — rnajke nije ni pamtio, a otac uz svoje šilo nije ni imao vremena za vaspitanje svoga djeteta — bacio se poput mnogih ovakovih nesrećnika na iakoumni, pustopašni život, i kao što je to već obično kod ovakovih ljuđi, pre-

mir, ali Engleska ne, a time on svakako misli, da Poincare ratuje više za engleske nego li za francuske interese; ali je za to možda krivica u onome, što „Intransigca»t“ navodi pretresajući napore gospodina Caillauxa: „Mir protivu Engleskel! Kolika bi se glupost nalazila u tome nepoštenju protivu jedne sile, koja na našem frontu ima svojih 1,500.000 Ijudi, protivu jedne sile, koja bi u stanju bila..." Na ovo „Basler Anzeiger“ primjećuje; ,,5ta time ,,Intansigeant“ misli, on ne kaže, all ni nama nije potrebno da išta dopunjujemo“ Znatnjnl brojeal. Uknpni se izdaci svih zaraćenih država cijene do kraja godine 1916. na 360 milijarđi kruna. Računajući na jedno lica stanovništva, obpađalo bi na svakog stanovnika u Austro-Ugarsko] 810, Njemačkol 980, Engleskoj 1740, Francuskoj 1790, Rusiji 360 i u Italiji 500 kruna. Prosječno se u svakoj od šest zaraćenih evropskih velikih sila izdaje za rat u svakoj sekundi 4000 kruna, a ako rat potraje još osam mjeseci, onda će ukupnl ratui dugovl ovih šest velikih sila tznositi polovinu mobilne vrijednosti, koja je postojala prija rata na cijelom svijetu. Godišnji izvještai baselske trgovačke banke postavlja slijedeći račun: „Ratni se troškovi do krajai 1916. godine procjenjuju na 350 milijardl franaka, lie uračunajući u to gubitke čovječje radne snage i materijalne štete u ratnim područjima. Ukupna se prođukcija zlata na svijetu prema pouzdanim istraživanjima od otkrića Amerike računa na 85 milijardi franaka, a uložna glavnica sviju želieznica svijeta ne dosiža 300 milijardi franaka. Od kada je uslijeđ genijalnog otkrića Stephensona sagradjena 17. septembra 1830. prva željeznička pruga Liverpool—Manchester, na svim ia dijelovima svijeta sagradjena jedna željeznička rnreža u ukupnoj duljini od preko 1.100.000 kilometara (t. J. 28 puta toliko, koliko iznosi duijina ekvatora); Alpe su i cstale visoke plauine izrovaue tunelima, čitavi kontinenti — sjeverna i južna Ame« rika, Sibir — isprepletenl željeznim traćnicama... a ipak zaostaje sav trošak, koje je znanje i tehnika u đevedesetgodišnjem zajedničkom radu izdala na tom području, za đosađa izđanim svota» ma u evropskom ratu!“ Jedno nam izjednačenje sa narodnoprivrednom snagom pojedinih država pruža ovaj rezultat: Narodnl se imetak Velike Britanije cijenl na 650, Njemačke na 500, Francuske na 320 milijardi kruna. Ukupni je dug Engleske prije rata iznosio 14 milijardi, Njemačke 26 milijardi, a Francuske 31 miiijardi. Ukupna je spoljna trgovina iznosila 21 milijardu, ukupnl ulošci u štedionicania 22 milijarde. Zaliha zlata svih zaraćenih zenialja ne prekoračuje 25 milijarđi. Ratni troškovi imaju kraj toga i tenđenciju rapidnog porasta. Itaiija je na primjer prema službenim p< dacima u pn'im mjesecima rata tzdavala za rat mjesečno 450 milijuna, dok sada izdaje na mjesec preko jedne milijarde. U Engleskoj su dnevni ratni izđaci u ne potpunoj godinl poskočili od 100 na 142 milijuna. A taj se porast, 1 ako ne u jed-

lazio je iz ekstrema u ekstrem. Prenapeti njegovi živci nijesu poznavali sreV d;ne, nijesu itnali snage za borbu. Mla- 1 , dič, koji je inače obieavao smatrati že->; nu kao predmet zabave, zaljubio sa,.’ ozbiijno i ideaino, zaljutio u sebi sličnm egzistenciju — prvu ljubavnicu svoje družine. Ono je zrnce bisera, koga ima- ( de u svaleom biću i koje bi uz potrebno vaspitanje došlo i kod mnogih propalica do izražaja, zablij^štilo na čas i u njegovoj duši. No ideal je bio i suviše snažna pojava, a da bi ga mogli da pođnesu njcgovi rastrovani živci. Sjetio se svega, svoga oca, svoje bezizgledne egzistencije i riješio se. da —\ umre... Njegova se Ijubaznica iz istih razloga riješila na isto... I jednoga su dana ta dva mlada biča, preslabi, da podju pravim putem 1 da si stvore novu egzistencijti, izvršila svoj naum. U jednom su gradiću Bosne najmili u jednom hotelu sobu, u kojoj je on revolverom ubio najprije nju, a onda sainoga sebe... Gbućar je gotovo svisnuo od bola... Gotovo nije ni jeo ni pio. propadao iz dana u dan. Ljudi ko ljudi, metući uvlJek ispred tudjih vraliju i zluradi, smh ješili mu se i đobacivali: — Evo ti tvoga sina ... ubice... — Nije mt više sin! otkresao im nirko jednoga dana obućar, pobrao svojih „pet šljiva" i otišao u svijet, dok ga konačno sreća ne uanese u Beograd. O Bosni i sinu rijetko je kada htid đa čuje. Radio je marljivo zdušno, privrijedio maio imanje I sad živi... Radl I pjcva o — vcselim šusterima kod ,,čir Aleksija“, gdje sam se od onoga prvoga