Beogradske novine
#
Izlazi:
dnevno u jutro, ponedjeijkom
poslijo podne.
Pojedlnl hrojevl: V ■«>(»«■ 1 ■ knjirtma tapuinarilm tđ *. 1 kr. Uti p* d|ni ■«...,• iMlm ■ Hmtstol-SlnodJI, Botol-Hwc«gnW
MjeseCna pretplata: U ewgred« 1 ■ kre|arlma i«poi]«dMtto *d sj sAft'Srrr; . : is u 'S£&' m rr* 1 ttm
*«f putrulja p* d]Mt «C . . . ti het«r*
U “iM l !r.nd l .7 1 ”* «»*■ MiMrtHd' j L
Oglasl po cijanlku.
UrednlStvo: BE08RA0, Vuka Karadžlća ul. broj 10. Telsfon broj 83. Uprna I primanje pretplate TopllEin venac broj 21. Telefon broj 28. Prlmanje oglasa Knaza Mlhajla uL broj 38.
Br. 61.
BEOGRAD, četvrtak 22. februara 1917.
Godina III.
Ratnl Izujcštaji. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 21. februara. Istočno I jugo-Istočno bojlšte: Nije bilo nikakvih naročitih dogadjaja. Talljansko bojište; Na primorskom bojištu bila je topnitka borba poslije podne opet dosta živa. Noću je jedna neprijateljska letilica izbacila bombe na naše položaje na K r a s u i na neka mjesta, nepostigavši pri tome nikakva đejstva. U j u d i k a rskom odsjeku našom je mitralieskom vatrom oborena jedna talijanska letilica, i to istočno od Monte Cadria. Vodja je poginuo, a osmatrač teško ranjen. Zamjenlk glavara generalnog stožera pl. HCfer, podmaršal.
Izvješta) njemačkog vojnog vodstva. Kb. Berlin, 21. februara. Zapadno bojište: Tmurno vrijeme i kiša svelt su borbenu djelatnost u umjerene granice. Jugo-istočno odYpernals obje strane kanala La Bassće izjalovili su se napadi engleskih Izvidničkih odjeljenja; isto su se tako izjalovili djelomični francuski napadl kod F1 i r e y-a izmedju Maase i Mosele. Južno smo od Le Trasloy-a 19. o. inj. ođuzeft neprijatelju jedno uporište i tom prilikom zarobili 2 časnika f 36 yojnika, a zaplijenili 5 mašinskih pušaka. Istnčno bnlište: U pojedinim odsjecima fronta. naročito u šumskim Karpatima I t obje strane dollne O i t o s z, topnička vatra i predstražarska čarkanja. Aiaćedonsko bojište: Posiije živahne vatre Irtmedju Vardara i dojranskog iezera napadala su na veče engleska odjeljenja. Napad je o d b 1J e n. • Prvl zapovjednlk glavnog stana • pl. Ludendorff.
liovo aoterička nota flaitroUžsrslioj. Dok su Sjedlnjene Države prekinule diplomatske odnose sa Njemačkom. one su svoj odnos prema austrougarskoj monarhijl ostavile nekako u ueizyjesnosti, a to se stanje u Sjedinje-
nim Državama tako komentarisaio, da predsjednik Wilson još jednako ima mogućnosti da ntiče na tok pcoštrenog podmorničkog rata. Sada pak u washingtonskoj ..bijeloj kući“, pošto su uvidjeli. da središnje vlasti bez ikakvih obzira misle produžiti vodjenje pooštrenog podmorničkog rata, žele kanda da budu načisto i u pogiedu odnnsa sa Austro-Ugarskom, ma da ne može biti nikakve sumnje o njenoitt solidarnom držanju sa Njemačkom. Kao što se zna, habsburška inonarhija do sada je već tri puta navukla na se negodovanje Sjedinjenih Država; prvi put je bilo zbog potapljanja talijanskog poštanskog broda ,.Ancona“ 7. novembra 1915. godine. drugi put zbog potapanja engleskog parobroda ,,Persia“ 30. decembra iste godine, a trečl put, kada su Sjeđinjene Države optuživale monarhiju, da se preko ličnosti, kcje stoje u vezi sa austro-ugarskim poslanikom u Washingtonu, rniješa u untitarnje američke političke prilike. U tu je afairu bio uvučen l tadanjf austrougarski ambasador dr. .Dumba, pa je s toga morao biti smijenjen. Osvrćući se tianovo na oba pomenuta potapanja u Sredozeninom moru, Sjedinjene Države uputile su preko svog poslanika u Beču 19.’0v. mj. novu notu austro-ugarskom ininistarstvu spoljnih poslova. Nota se završava izjavom Sjeđinjenih Država, da one žele ..konačno i jasno da >i)udu obavještene o tome, kakvo gledište c. 1 k. vlada pod ovim okolnostima zauziina u po- j gledu vodjenja podmorničkog rata I ! da li se obećanja, data prilikom slučajeva sa ,,Anconom“ J ,.Persiom“, iaiaJu smatrati đa su izmijenjena ili povučena“. Obećanje, o kojemu se ovdje govorl, poklapalo se u giavnom sa obećanjem. što ga je bila daia Njemačka, naime da će se podmornički rat po mogućstvu voditi u saglasnosti sa zahtjevima čovječanstva t da se neće potopiti n! jedan sporazumni 17 trgovačkl brođ, a da ne bude prethodno opomenut i da njegovoj posadi ne bude ostavljeno vrijeme da se spase čamcem, izuzev da taj brod pokušava da bježi ili da napadne na podtnornicu. No za tu koncesiju bile su bečka i berlinska vlada vezale kao uslov zahtjev, da Sjedinjene Države imaju od Engleske da postignu napuštanje njene taktike ubijanja. austro-ugarskog i njemačkog gradjanskog stanovništva gladju, pošto je takav postupak protivan inedjunarodnom pravu. Radi izvršenja te obaveze ostavile su središnje vlasti washingtonskoj
Podlistak. pr. Fran Bubanovlć: Sunce I žluot. > »Ta ista uikad nevidjena usta, Sto nekada su žlvotvomo rekla: ^Nek bude sv'jetlol" — i to sv'jetlo bi; Ta tsta nikad nevidjena usta Zanijemila su; krvca što je tekla Kroz žile sv'jeta sinrznu se i susta, A zemlja bje ko stožer leđeni.,. Svjetlonoša se izmorio s'jedi I mrča mu se lice, Niz zlaćane mu nekad trepavice Za suzom sanio suzica se ledi". Tako pjeva pogrebnu pjesmu Suncu i svijetu najveći naš moderni pjesnik Siivije Strahinnir Kranjčević, onom Suncu, koje«n se čovječanstvo još prije vremena egipatskog kralja Amenhotcpa IV. (oko 1.400 god, pr. Kr., postavio Sunce za vrhovno božanstvo), pa sve do našlh nervoznih i fceškrh dana divilo kao izvoru 1 podržavatelju svijeta i života. Baš zato je čovjek Suncu podigao hramove, pjevao himne, u kojima kaže: „Siava Tebi, oj Re, kod izlaza, a Atian kod zalaza! IziaziŠ, popinjež se, siješ i siješ Svijetlom svojom krunom na glavi kao kraij bogova, Jer ti si gospodar neba i zemlje!"
• Ovaj napis prenašaono ie mjesečnika hrvatskog prirodoslovnog dmštva *Priroda‘‘, broj 2.
Baš zato poklonila se Suncu jednako mudra nauka, kad ga ozbiljno nazivlje „izvorom sve žive sile i sveg gibanja, svega ^jvota 1 rada na zeim!ji“, kao 1 tankoćutna lirska poezija, kad mu na usta našeg pjesnika šapuće: ,,Ti ne znaš Sunce: kada grane i zlatnom usnom ljubi vrške gora * Kfi zlatni bog, a površina mora purpurnim smiješkom smiješit mu se sfane
Ko naše Sunce mi smo: sve miline n^s nianie slašću i nas strast izgara, a i zapac. naš je od krvi i žara“. (Mlian Begović: Knjiga Sunca). Pa što se krije u toj božanskoj velfcčini, što gori na nebu — kako kaže sv. Ivan Zlafcousti — kao velika svijeća, te nas napunja udivljenjem i poštovanjem kao i straiiom, da će jednom utrnuti i pasti s neba? Kriie se svijetlo 1 toplina, krije se tajna moć, živa sila, što goni krv kroz žiie naše i žile svijeta, krije se ono, pred čime Jnodeml poganin Wilchelm 'Ostwald udara glavom o pod kao pred božanstvom, a krsti ga energijom. Sunce je izvor energije. Covjek ne niože niisliti ni raditf, ako se ne hrant. Željeznica i parobrod ne može polaziti s kraja na kraj svijeta, ako se ne loži peć njezina parostroja ugljenom ili drvima. Bilina ne može razviti krasnog cvijeta i pioda svoga, a da ne uzimlje inaterijai iz zemlje 1 zraka i da Je ne obasijava svijetlo danje. U našoj hrani, u ugljeniu, u s?ijetlu danjem sakrivena je i nalazi se tajna moć, energija, koja čini, da radimo i ml i naši strojevi, koja
vladi preko godinu dana vreinena, a ova se ipak ni najmanje nije trudila. da ozbiljnije pregovara sa engleskom vladotn c^ tome pitanju. Kada je poslije toga jpš sporazum podrugljivo odbio ponudu središmih vlasti za mir, one više nijesu imale nikakvog razioga, da i na dalje buda obzirne, pa je tako došlo do objave opšte biokade, u vezi sa kojom se naravno podmornički rat mora voditi or.ako, kalco to odgovara odlikama toga oružja. ako se u opšte lioće jla postigne željeni cilj. Valja imati na umu, da ni sporazum u medjuvremenu nije sjedio skrštenih ruku; on je naoružavao svoje trgovačke brodove topovima, a izdao im je naredbu, da ne samo sačekaju napad podmornice, već da je odmah sami nar-adnu, bilo vatrom iz topova. bilo »a!etar.jein samim brodom na nju. Prema tome, ako bi središnje vlasti i na daIje vodile podmornički rat na đosadanji način, one bl reskirale da izigraju krajnji uspjeh. Još se ne zna kako če odgovoritl austro-ugarski ministar spoljnih pošiova na tu notu, ali svakako da če taj odgovor bltl u potpunom skladu sa izjavama, koje su đate neutralcima prilikom objave pooštrenog podmorničkog rata i opšte blokađe. U glavnom t?.J će odgovor imati samo formalnog karaktera. kao što je i najnovija američka nota habsburškoj monarhijl akt zbunjenosti. Svojim postupkom prema Njemačkoj predsjednik Wilson nekako je sjeo izmedju dvije stolice, jer se nije obistfnila njegova nada, da će time povući za sobom sve neutralce. U samim Sjedinjenim Državama pak on naiiazi pa toliku struju u korist tnira, kakvu sigurno nije očekivao. Uslijed toga on hoče da dobije vremena, pa je zato I dao nputiti grofu Czerninu ovu notu. No svakako, da je f on sam načisto s tlme.^kakav će biti odgovor na nju.
tMnosnl prlncip. ..Prager Tageblatt" piše: Sporazum tra,ži podjelu AustroUgarske u ime narodnosnog principa. Već je ukazano na to, da 1 ne nilsli da dade pravo samoopredjeljenja onim narodima, koje su sporazumne države nasilno utjelovile. A!i ne manje značajan je fakt, da se u sporazumnim zeinljama čuju vrlo mjerodavni glasovi radi ograničenja narodnosnog principa. Taj princip treba po tim glasovima u toliko ograničiti, u koliko on treba da postavi granice osvajačkim požudama ratnih političara sporazumnih vlada. U pogledu Turske stvar je
blagotvorno daje.da se pred našim očima razvi.ia šarena i grandiozna slika života. U biiinl, u narna i u parostroju zbivaju se promjene, zbivaju se najraziičitijl procesi, od kojih neprestano sudjeluje cnergija. Kod jednih se procesa nakuplia, stvara, a kod đrugih se troši, oslobadja. Dolazi i prolazi. Odkuda i. kanio ide? Zar u nepovrat? K nama dolazi sa Sunča. Evo ovako: kad se u pnno proljeće zazeieni gora i livada, kad se na vascijeloj našoj Zemljl razastre spram blagog i svijetlog Sunca široko lišće raznog đrveća i usko sićušnih travki, onda se u tom zelenom lišću zbivaju oni važni procesi, ’kojima se prenosi i sakifpija energija sa žarkog Sunca na našu Zernlju od postanka prve zelene biline na njoj, sve do današnjega dana. A zbivaju se ti procesi velebmm mirorn, polagano, ali ustrajno: djevlčansko se zeleno bilje lcupa u blagim sunčanim zrakama, a sve to prati tek vjetrić, kao/ đa tiho miluje lišće njegovo, a ptice cvrkutmn pozdravljaju blagotvorni svjetleni dar, što ga božanstvo Sunce razasiplje širokom rukom na bijednu i mukotrpnu liašu Zemlju. U zelenom bilju, u njegovim malenim ćelijicama Hi stanicama nalaze se aparati i uvjeti za keonijske procese, koji vežu, sakupljaju i tako pohranjuju sunčanu energiju, koja kasnije stupa fl akciju u svekolikoj šarenoj igri života i rada na našoj zemlji. Zeleno se naime bilje hrani iz uzduha. Iz uzduha upija lišće u svoje maiene stanlce Jcdan plin, zovu ga ugljičnl dvokis, jer je gradjen od ugljika (C) i kisika (0>) : CO». Taj jednostavnl plin najvažnija je hrana zelenih bilina, jer iz njega Izgradjuju sebi biiine materijai, što ih
jasua. ali se isto tako kreću i zahtjevi francuskih aneksionista, svejedno, bilo da traže svekoiiku lijevu obalu Rlieine, i!i •— kao moćni „Comitć des Forges“. udruženje francuske Šverinske inđustrije — udolicu Saara ili ma i samo čisto njemački Elzas, očevidno izvan granica narodnosnog principa. Pa ipak se nigdje lažijivost štampe o narođnosti kao inoralno-političkoj normi za obrazovanje država ne opaža tako jasiio kao u planovima, postavljenim za podjelu Austro-Ugarske. U koliko je glupa briga o upotrebi medvjedje kože, za koju nema izgleda da će se i dobiti. u toliko je zanimljivo opažanje omalovaženja, koje- imaju za taj princip baš politički mozgovi u sporazumnim zemljama. ma da ga s patosom ističu pred neutralcima. O tome imamo karakteTistićan primjer u dopisu nekog gospođina H. S. Verschoyle, kojl dopis s odobravajućim predgovorom donosl ,,Spectator“ od 27. januara. Pisac se bavi s ..Austrian possibilites“ i razlaže, da se prilikom biti imajućeg odcjepljenja južnog Tirola od monarhije, a po želji sporazuma, ne može u svima pojedinostima uzeti u obzir narodnosnl princip. „Jer. kad bl svi predjeii, u kojima prevladjuje tevtonska rasa, ostali pod Austrijom, onda bl Italija ostala preina Austriji u istoj situaciji kao i do sad . . . Oranica dakie mora biti povučena duž sljemena gorskog lanca Rax, koja ide zapadno od Reschenscheideka sjeverno preko Brenncra i preko Toblacher Moosa na istoku. To bi bio priraštaj za' Italiju od 3500 kvadratnih kilometara sa većim dijclom njemačkim stanovništvom. Ali je to većinom brdovit predjeo sa jedinim gradom od značaja Bozenom. koji je 1872. godine brojao manje od 10.000 stanovnika, medju njima mnoge Talijane, dok se u raznim sporednim dolovima govorj latinsko narječje. (Dopisnik ,,Spectator“-ov kao da crpi svoju demografiju iz najjeftinije zalihe knji/.arskih telala. a o postojećim suprotnostima izinedju tih Latina i tirolsko-talijanskih nacijonalista baš da isto tako kao i .,Spectator“ ništa ne zna. Kad bl za ovaku stvar bila dovoljna samo srodnost jezika, onda b! Itaiija trehala da anektuje i Kanton Oranbfinden. a Irlandska Bretagnu). Ali ne sarno tirolski Nijemci treba đa budu žrtvovani strateškim interesinia talijanske ekspansivne politike. v^ć i Jugosloveni. za koje ie u ovom ratu proliveno toliko krokodilskih suza. Ona mnoga ostrva i utočišta u južnom primorju Adrije prete sigurnostl talijanske trgovine, pa s toga mora I Dante da se baci u političke rite. jer njegova izreka „Ouarnero clie Italia chinde e suol termini bagna“ ne može se pod modernim uslovima sinatrati dovoijnom. Talijanska sigurnost dakle zahtjeva aneksiju većeg dijela istočnog primorja. Obzir na tu sigurnost ,.mora đa stavi granice primjeni narodnosnog principa. Bez sumnje će Italija rado priznati zahtjeve jugoslovenske drža-
ve u pogledu podesnih luka tia Adriji. Ali to nije to isto, što bi bilo ustupanje cijelog istočnog primorja južno od Ouarnera i ostrva. budi kojoj drugoj sili“. Kad se u stvar malo bolje zaglcda, onda izlazi, da Italiji u ovom ratu nije toliko stalo do „neoslobodjen^ braće“, čije bi se glavno. od svoga zaledja potpuno zavisno sjedtšte Trst aneksijom konačno upropastilo, koliko do zadobijanja slovenskog jadranskog primorja. Uzgred se nameće pitanje: Ako se opravdanje te aneKsije traži u strahu od podmomica, onda bi vrijedno bilo znati, od č i j i h se pođmorniea hoji Italija. Austrija treba da bude lišena svoga. primorja, a da će Srbija možda za svoj račun t za prekomorsku ekspansiju htjeti đa vodi flotnu po» litiku u velikotn stilu. svakako da je za poduže vrijerne isključeno. Boje li s» dak!e u Italiji, da će Velika Srbiia voditi rusku vazalnu politiku? ProtlVi Italije ostai?. tada nevinost srpske po* iitike, zbog koje je rnorao da bukna svjetski rat? Odje ostaje uvjerenje, da će mir, kojl bi sporazum dlktirao. do«. nijeti Evropi trajan mir, pravdu i prija* teljstvo naroda? Jer navodno je ,,tral< nl mir“ ideai, za koji se sporazum is* kijučiw i dalje bori.
amerlka l iredišnje vlasti. Predstojl sporazum? (NaroSti brzojav »Beogra'dsk'Ih N'ovina«; Amsterdam, 21. februara. ,JDaily Telegraph 1 * saznaje iz New< Yorka: Amerlčka štampa posvjećuj«. prcdstojećem niemačko-asneričkom spo« razumu mnoge članke I smatra da bi bila umjesno, da se održi jedna konferencUa izmedju zastupnika Sjedinjeiiih Država i Njemačke. Veliki dio iistova, kojt su Njemačkoj prijateljski naklonjeni, zahtijeva da se nadje podesan put 1 način, kojim bi se izbjegao rat Izmeđju Njemačka i Sjedinjenih Država. Izgleđl za rat iii nsir u Americi. (NaroCitl brzojav „Beozradskfb Novlna“.l Berlin, 21. februara. ,,B. Z. am Mlttag" javlja iz Christianie: Dopisnik „Central Newsa“ javlja brzoiavom, da svl prijatelji mira živo rade na tome, da se rat izmedju Njemačke i Ainerike spriječi 1 da suzbiju predloge, koje Wilson namjerava da podnese kongresu. Medju članovfena kongresa je agitacija za mir uzela posljednjih dana većeg maha. Suprotno ovome ,,New-York World“ posmatra izglede za mir pesimistički t opominie Wilsona. đa se mora izmiriti sa činjenicom, da izmedju Amerike i Njemačke već postoji ratno stanje. Mogućnist centraino-ainerićkih zapieta. (Naroati brzojav »Beogradskih Novina«; Zeneva, 21. februara. ,,New-York Herraid" javija: Arnerička viada računa sa mogućnošću, da jednovremeno izbiju nemiri i zapleti u Meksicl, na Kubi, Haiti 1 u San Domingu.
sačinjava. A izgradjuju ga pomoću sunčane energije. Sunčana svjetlena energija razdrobi u biiinskim stanicaima u prisutnosti vode i sićušnih zelenih zrnaca klorofiia (to je zelena boja bilja) ugijični dvokis tako, đa može ući u njega još i vode, sintetiziraju kompliciranijl organskt spc>jevi, koji služe bilinama kao gradja i materijal za sve njihove sastavnc dijelove: debele gomolje pod zeanljom, sočne listove, šarenc cvjetove t slatke piodove. I slador, i biljevna mast, i škrob (brašno) i sve ostaie mnogobrojne i važne hranive tvari, što nam ih đavaju biline imadu počefak svoj u ugijičnom đvokisu, u onoen jeđnostavnom i bezbojnom plinu, čijl se mjehurići živahno dižu u vis, kad štrcamo u čašu vina nešto tekućine iz pune sifonske boce. Kod toga nam ni najmanje ne pada na mn, da je taj plin ti tiskoj vczi sa životom bilja, životinja i čovjeka na našoj Zemljl. Jer mi Ijudi, pa velike i male živoMnje živhno na račun bilina. One se brinu za nas, one su kolijevka i njegovatei.iica života na Zcmlji: jer samo su one podobne, da prođuciraju gradju za sve živo na našoj Zemlji, ' Ali samo uz pomoć Sunca. Ne treperi zeleno lišče za zabavu od milovanja sunčanih zraka. Ono im ispija krv i snagu, žedno proždire energiju, što no silazi sa Sunca k nama na Zemlju. A ta se energija ne gubi. Ona je pohranjena u bilinskom materijalu, od kojeg je marna bilina izgradila. gizdavo tijelo svoje. Hraneći se bilinskom hranam unašamo mi tu energiju u naše tijelo, ona se kod prooesa, što se zblvaju 9 hranom u našoj krvi I našim stanicama opet osiobadja i stupa u akciju kod vascijelog našeg du-
ševnog i tjelesnog rada. Bez te energije ni bi se mogli ni micati, ni misliti. Bez nje ne bi bik života u namat All od davnih vremena, otkako se prviput zazeleniia svježa, mlada kora naše Zemlje do danas poraslo je silno mnoStvo bilja na njoj. Ne izjedoše svega čov.iek i životinje, da zapale i njete u scbi iskri. života, što no im kapnu sa Sunca. Mnogo je toga čovjek sagorio na svojiin ognjištima, da izbije iz suha drveta živu silu, foplinu, što mu ju je Sunce ondje tajnovito spremilo za liladne I bezsunčane dane. Još više od toga bilja sagnjije na površini Zemlje, vrativši okolini sunčani dar svoj, kad se raspadne u prah i p!in (ugijični dvokis), od kojega je i postalo. Ali se dešavalo i još se danas zbiva, da su silne mase bilja došle pod vodu i zemlju i nemogavši potpuno sagnjiti i raspasti se, ukočile su se i okamenile: prctvorile su se u ugljen. U onaj ugljen, što ga čovjek ruje ispod zemlje i kamenja, da izbije iz niega živu silu. toplinu, omi sunčanu energiju, što je Još 1 u njemu zaostala i da stavi u gibanje i rad pomoću njezinom goleme strojeve, lake parobrode i strelovite željeznice. 1 kad nastane klopot silnih kolesa i fićuk parostroja, koji nadomiještaju tlsuće I tisuće marnlh ruku, Sunce se majestetički šećc nad tim ponosnim izumhna bogca čovjeka, kao da znade, da sve to pokreće onaj neznatni dio svijetla i topline, što ga od svog golemog izobilja dobrostivo prosiplje na siromašnu zemljicu. A zar je Sunce doista tako bogato,tako puno svljetla i topline, da se nikada ne će izcrpst! golerne zalihe energije, što rh šalje u svemir? IJt će se jednom i nje-