Beogradske novine

Izlazt:

dnevno u Jutro, ponedjeljkom poslije podne.

Ppjedini brojevi: U BejiriSS »poijađniitlm aV o. 1 mMHT po cljsnl hnlora U HntatikoJ-SIOvonlJI, BomiI - Horc»tjo*l»l

Mjesedna pretplata: U Soogradula kralevimi upotJodnaU« at «. 1 kr. Btta n bo|nw 1 tttpnu puta. . ( f U Btoprado u dortivom u kuto . . . | - vo U HrrottkoJ-Sla.onlJI, Ounl-Hm^mtal Otlmuljl I 3Ea

lirn ovog ptdroCJa po djtnl od. . , . 11 hclara

U •tHltn' i rajtvlmt kuttra-uj.rjkt mooarMJu K _ U Inootrsnstv« 1 tij

==jj Oglasl po cljenfku.

Urednlšlvo: BEOORAD, Vuka Karadžlća ul. broj 10. Telefon broj 83. Uprava I prlmanja pretplata Toplićin venac broj 21. Telefon broj 29. Prlmanja oglasa Knoza Mihajla ul. broj 38.

BEOGRAD, utorak 6. marta 1917.

Godina III.

Rotnl izvM. Izvješta) austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 5. marla. IstoČno I jugo-Istočno bojište: Nema ništa za javiti. Talijansko bojište: Na primorskom frontu bila top« ntčka vatra i vatra minama kod poboljŠanja vremena opet življa. Na večer su Talijani osobito žestoko gadjali Ko st anjevicu. U blizini Dolje kodTolm i n a naišle su izvidnice 37. pješačkog puka do jednog stražnjeg neprijateljskog rova, gdje su svladale posađu i povratile se bez vlastitih gubitaka sa 10 zarobljer nika. Na istočnom tirolsko-m frontu sjeverno od doline San Pelle* * grino navaiili su Talijani protivCima di Costabella. Poslije s izntjeničnim uspjehom vodjenih borbi uspjelo je Talijanima da zauzrnu jedan naš prednji položaj. Borba još nije kavršena. '•<4 \ Zamjenik glavara gencralnog stofera pl. HOfer, poclmaržal. ^ « Izvještaj njemačkog vojnog vqdstva. Kb. Berlin, 5. marta. Zapadno boi'-šte: Kod jasnog vidika bila je na tnitogltn tnjestima fronta borbena djelatnost Jača nego li prijašnjih dana. Poslije jake vatre navalili su Englezi sjeverno od S o m m e, a južno od šume S a i n tP i e r r e-Yaast. Nakon žestoke borbe ostao je jedan dio rova na drumu B o uć h a v e s n e s-M o I s 1 a n 1 s u njihoyim rukama. Na ostalim su mjestlma odbijeni. „ Na istočnoj su obali M a a s e zauzele itaše^ čete na juriš francuske položaje u courriereskoj šumi u Širini od 1500 metara, te odbile sve noćne protivnapade. Isto je tako I na Jugo-istočnom rubu posseske šutne oduzeta Francuzima jedna važna zemIjišna tačka. Kraj krvavih gubitaka, koje su ustanovile naše izvidnice, koje su uznapredovale preko zauzete linije, Izgubio je neprijatelj 6 zarobljenih časnika, 572 zarobljena vojnika, 16 mašinskih pušaka 1 26 brzometnih puščanih strojeva. U mnogobrojnim vazdušnim borbama izgubio je neprijatelj juče 18 letiliea, jedna je od ovilt oborena sa zemlje. Naši gubitci iznose 4 letilice. Na i s t o č n o m 1 tn a ć e d o ns k o m bojištu bila je borbena djelatnost neznatna. ■ Prvl zapovjednik glavnog stana ___C_ pl. Ludendorff.

Odgovor Austro-Ugarske na američku notu. — Francuski položaji na Maasi zauzeti na juriš.

„HDjnouiJi! »nzfldjĐ NletnflčKo! MeKsiKo, Wilson je izdao plakat, koji tnora uzbunjljivo uticati na živce zapadnog i južnog dijela Sjedinjenih Država, gdje, kao što je poznato, ni najrrtanje nijesu raspoloženi za kakav oružani sttkob sa centralnim silarna, već gdje su svi uprli oči na problem, koji se tiče njihove vlastite kože. na ime na pitanje o useljavanju Japanaca i Kitajaca i na radničko pitanje, koje je s time u vezi. Prva vijest o stvari o kojoj danas govorimo. a koju je iz Svajcarske dobio jedan peštanskl list, nije zvučila mnogo vjerovatno, jcr se u njoj javlialo, da je njemačka akcija još u toku. pa ne bi biio vjerovatno, da bi mjerodavni dopustili da o takvoj akciji dodje do ušiju drugoj kakvoj neutralnoj državi osim one. kojoj je biia namijenjena. No sada se sađržina ovoga glasa prikazttje kao „plakatiranje’ 4 jednog ,,otkrića“. Time je sve kazato, a dimenzije ovog đogadjaja opet se vraćaju u normalni obim, pa je time data I mogućnost, da se on kritički razmatra. Pošto je ovai događjaj „otkriće", to on time dobija izvjesnit nijansu, koju on u stvari nema. U stvari se sve odigralo na potpuno prlrodan način i u obiiku prethodnog diplomatskog rađa. Jednoga dana Amerika se bila približila protivnicima Njemačke. pa je li onda čuđo, što je ova posljednja preduzlmala potrebtie mjere. da ovog svog mogućeg novog protivnika narališe ili bar da ograniči niegovu djelatr.ost. A zar je već na cijelom syijetu ovladalo mišljenje, da središnje vlasti itcmajtt nikakvog prava na dobru maštu i dobro smišljene ideje u zgodnoirt času. Ovc je bila diploniatska, — da se izrazimo sudski, — „nužna satroodbrana 1 ’, da se na inte pridje naprirođnijem sredstvu — to jeste, da se nadje nov saveznik. U ovoine je sredstvu do sada bio nenadmašan špo,razum. koji je nalazio sve novih trikova, da još koga uvuče u rat. Za ono pak, što je učinilo njemačko ininistarstvo spoljnih poslova, našli su naziv: „zavjera’*. Prvo su se opet tnorali mobilisati moralni prohtjevi angio-saksonske rase. Ova se senzacija morala pustiti

medj američki narod, da se on podsjeti na njenu otadžbinu. Amerika bijesni ili bar će bijesniti. Ta Texas i Arizonas imali su da iščeznu iz arneričkczvje.’dnnezastave, u kojoj, kao što je poznato, svaka zvijezda predstavlja jednu državu. Svakako da će se taspoioženje pooštriti i s time se mora račiuiati. A kako misli Wi!son o ovoj stvari, čiju je tajnu predao javliosti? On se mnogo ne buni, jer je sad dobio ono, što mu je bilo stalo da dobije, naime vlast nađ vojskotn i flotom. a time i nad ratoin ili mirom. On želi, da najjače oruđje jedne države vojska, bt>de koricentrisana u njegovoj ruci, ali ne da bi ga on u borbi upotrebio. već da hi ga on čuvao, a da tiz to njime prijeti u diplomatskom opštenju. Ott bi duže no iko u Sjedinjenim Državamr razmišljao o pitanju ..rat ili mir?“ On bi od svoje tnoći učinio najmudriju i najčovječnlju upotrebu, on bi điplomatski iskcristio vojnu moć u svojim rukama. Jer Wilsonov je ideal. da postane onaj čovjek. za čije će ime u 'storiii na prvotn mjestu biti vezan buđući mir. On lioće. da svjetska istorija za njega piše da je on. jednovremeno strpljiv I cnergičan, prodro sa mitoljubliivošću i blagošću. On radi dijelom iz slavoljuMia, dijelom na osnovu iskrenih etičkih pogleda na svijct.

nu sliku o ličnosti i politi'čkim idejama predsjednika Wilsona. Demokrati, koji ziiaju, da je jtitanje o ratu i miru kod njega u đobrim rukama, pošto su ga oni i izabrali kao svoga kandidata, a na osnovu njegovih miroljtibivih tetidencija, demokrati ne sumnjaju u to, da će se rat najbolje izbjeći baš ako se puna vlast dadne u njegove ruke. A i tepublikanci su to dobro znali; g!asali su protiv njega. jer su bili zabrinuti za čast i slavu Sjedinjenih Država i bojaii se. da one neće izvući nikakve koristi iz ovoga rata. S obzirom na takvo sfanje stvcri, Wilson pristupa demagoškom sredstvu: On u cijeloj zemlji priredjuje kao neki senzacijoni bioskopski film sa naslovom „Amerika i Meksiko“. On nije baš najbolji predsjednik. a naročito republikanci smatraju, da itna mnogo Ijudi, koji bi bolje predstavljali interese Sjedinjenih Država. No on je sađa predsjedntk, dakle ipak vrlo značajan faktor u đržavnom aparatu velike američke repu,blike, a uz to se svojim ,,otkrićem“ obavio kao ttekim nirnbusom razđraženosti i aklivnog patriiotizma. Uslijed toga mu sađa vjeruju. pa mu odobravaju one zahtjeve, koje su ranije odbijali. Vlast je u njegovoj ruci. Wilsonu se možda ovogtt časa stniješi brk. On je sađa najmoćniji čovjek u Americi, a već sanja I o tome, da bude najmoć-

Da njega nije oliko uzbunila njetnačka namjera odnosno Meksika, koliko on žeh. da to bude slučaj sa njegovom renubiikanskom okolinom, dokaz je njegovo oklijevanje, da otkrije tu ..zavjcru’ 1 * * . Daijje on u njoj zbilja gledao tako strašan šariiar političkom ntoralu, kako je on sada daje tumačiti u štampi i prcd kongresom, to bi on odnialt objavi«. sve što zna o njoj. No on je čekaa s tiin ofcjavljivanjem. On je tu stvar krio od javnosti, bojeći se, da ova ne napravi od nje povod za rat. Tek kada su se republikanci protivili davanju diktatorske moći tt njegove ruke, on je prisrupio ovome otkriću. da njime obrazloži potrebu njegovoga koraka. No baš činjenlca, što su republikanci, dakle imperijalisti r pristalice rata medjtt Atnerikancima, nepovjerljivl prerna ttjetnu, tako, da on ntora uzbuniti baš njih, da bi ih privolio, da ntu đadu željeno pitnomočije, daje jas-

niji čovjek na svijetu i da mu uametne mir. Sa tajanstvenim gestovima on odbija, da claje dalja obavještenja o novont „otkriću ’, jer želi, da cijeia stvar ostane kao u nekom romantičnom mraktt, uz to u cijeloj stvari još igra glavr.u ulogtt jedan detektiv, čovjek, čiji je život tobož tt opasnosti, ako se obiave još daije pojedinosti, a pored toga još se tvrdi, da interesi Sjedittienih Država zabranjuju, da se ova stvar potpuno razjasni. Jednom riječju: predsjednik VVilson dao je gradju za čitav senzacijoni „detektivski" bioskopskf filr.t od jedne stvari, od jednog poiitičkog dogadjaja, koji oit u sebi stvarno i satn ttbraja medju najobičnije i najsvakodnevniie stvari na svijetu. U strogo presbiterijanskim crkvama u Americi, u kojima se proitovijeda potpuno odvajanje života, duševna i tjelesna dijeta, viscko mor!Miia askeza, daju'se česlo ,,rcljgijozni“ filmovi, a poslije njih.

— za naše pojmove malo neobična stvar u crkvama, — filmovi, koji donose vesele scene iz svakodnevnog živcta, kojint vjerna pastva trcba duševno da se odmori. kao tta pritnjer neka lijepa utakmica u boksovanju. Ovtt mješavinu morala i naivnosti uz upotrebu ne baš najprislojnijih sredstava. nalazimo i u američkoj politici: Senzacijotii ii!m i vječiti mir medj narodima.

Otftoi’or flustro-DSorrke flmerlcl. Kb Beč, 5. marta. Ministar je za spoljrtje poslove predao američkom poslaniku P a n f ie 1 d u jedan „aide memoire", u kojent se u glavnom veli: Ovaj akt uzima obzira na utanačenja potnorskoga prava, ustanovijenih na baaškoj konterencijt ? londonskom đeklaracijom. Ova su utanačenja stavljena od Engleske na početku rata izvan snage. £;igleska je izmijenila listinu konterbancia, jer nije propuštala ni onih avtikala, koje ljudi dar.as najviše trebaju. Poslije toga objavila je Velika Brita ija jednu kao biokadu označenu zabranjenu zoim, da time središnie v!asti odreže od svakoga uvoza. Dvije stt godine središnje vlasti oklijevale, dok su se konačno rijcšiie, da"odvrate milo za đrago i objavom pooštrenoga podmorničkoga rata malo osjetni : e prikvače. Američka vlada naglaš”je sada. da se prema principima medjunarodnoga prava neprijatel’ski brodovi, izuzevši da lcane pobjeći ili se oduprijeti. ne smiju uništiti a da se priie ne učini sve. šro je poirebno za spašenje posade. Ove pnncipe može zaraćena stranka samo tako izvršiti, ako prije uništenja opomeni svaki brod. A’js ,r nugarska je vlada posve istoga mišljenja, no naglašuje, da se ova opomena može izđati ili no zapovjedniktt ottoga ratnoga broda. koji Itoće da potopi knii brod. ili da se ta opometia Jzda orije polaska na pttf. I!j pak jednoni onštom opoinenom svih u pitanie dolazećih brodova. Dnžnost je upozoren ! a i ooontene đakle it puno.I nt'erl izvršena jednom onštoni opomencm. Kađ bi se ostalo kod zahtjeva, da' neposređtto priie potoplienja mora uslijeditf npozorenje, s jedne bi to strane dovodilo do nepotrebnih okrutnosti, s dntge bi strane bili povrijedjeni opravdani interesi ratujućih stranaka. Jasno je, đa je t nakon upozorenja vrio teškp spaslti putnike, pa je zato mnogo bb.Ije sredstvo, da u opšte spriječi svaki putnički saobraćai. Vrlo je ne• prijatna stvar, kad bi koja neutralna država spriječavala jednu ratujuću dr-

Podlistak. Bora Stankovfć: Beosrađske Setnje. Moj novi Izdavač i prodavac knjiga. Koliko sam se obradovao, kada natdjoh na nedirnute ,,B o ž j e L j u d e“. Pa još 3000 komada. A sasvim se oveselih, kada još dobih dozvolu od vlasti da ih mogu prodavati. „Bravo Borisave, počeh sam sebi čestitati. Sada si na konju i baš si srećan čovek'*. 3000 komada po krunu komad, to je 3000 kruna. Neka ode na procenat i troškove najviše 30% to ti ’e čista para 2100 kruna. A poznat sam. imam ime te kritika mi nije potrebna. A što je najglavnije imam svoga staroga izdavača. knjižara. koji je i pre I sada prvl i najmoderniji u Olavnoj Čaršiji. I biću velikodušan. Neću mu tražiti da mi odmah položi celu sumu, već neka mi mesečno na račun te sume izdaje kao neku platu, stalan prihod. Od 2100 kruna izračunah da ću za sedatn mjeseci imati po 300 kruna. „More, velim ja sebi, opet se vraćaju moja vremena, kada će me žena kao nekada moliti: da joj kažem tačno koliko zaradjujem, ne zbog toga, što sve to kući ne dpnosim, nego da po veličini sume, a koju ja lično trošim mogla nagadjati i izvoditi zaključke kuda i na kakva ,,opasna“ mesta doIazim. — Stojanoviću, — vičem ja još sa ulaza u radnju moga izdavača, — evo svršio sam! I počeit mu pokazivati dozvolu za prodaju.

On onim njegcvitn uskim, dtigim, izbledelim i nežntrn licem, kao u Isusa ftrista, ali većito namrštenim, đa mu valjda pisci ne bi tražili što veči honorar, bolno i učmalp mi odgovori: — A znam, čuo sam. Dobro je to. — Pa đa pošlješ taljigaša i preneseš sve to kbd tebe? — A ne, ne! Šta će nam toliko? I to ,,n a m“ značilo je nešto intimno kao naš dugogodišnji, zajednički ortački rađ na srpskoj knjizi. I sasvitn rešeno, tvrdo poče on odbijati i kao odgurivati rukama od sebe kao neku napast, nastavljajući da se tuži: — Ne ide Boro, ne iđe. nikako ne ide knjiga!... Pogledah po radnji. Radnja, punija i raskošnije nameštena nego ikada. Prozori se ne vide od silnog izloga: slika, knjiga. muzikalija. Pogledah u njega samoga, na nosu mu deblji zlatan cviker nego pre; ttjecrova gospodja, lica kao u neke madone Rafajlove, sveža i mirna prodaje svaki čas knjige, novine i razne modne žnrnale. A znatn da kod kuće jcdnako drži pored sluškinje i kttvaricu. — Ne idc. ne ide! Užttrbano, kao da me već Jednom uveri i svrši sa mnom, poče. me ispraćivati iz radnje. Nikako ne ide. Nego pošlji, 50 ili 100 komada. pa koliko se proda. — A nećeš ga više ni kotnada dobiti od mene! Zarekoh se izlazeći i otpočefi redjati ostale knjižare. Kod ovih drugih nisam imao ni prava da očekujem veću predusretljivost. I svuda sam isto tako prošao. Istina, nisam odbijan onako klot. aK svaki je tražio uz dobar procenat i na veresiju da prodaje. Da’kle onako „naše srpsko prodavanje

knjiga** * . Pisac treba da se zadnži i da plati štamparu, knjigovezaču. da izdrži kritiku, i onda knjižaru, čuvenome, prvome izdavaču da donese koje će on posle prodavati i piscu po kad kada udeliti deset ili pebnajcst kruna i godinania nikalco ne izvršavajući obračun jer tobož ..grđna) gomila leži nerasprodata". Počeh se osvrtati jio Knez Miltailovoj ttlici i zagiedati u ottaj primerak „Božji Ljudi“ koji sam knjižarima pokazivao. I kao svaki prognani i ttedostojni ovoga gospnđskoga kroja. ovih raskošnih knjižara i njihovih izlog® uputismo se ovamo, našem krajtt, na Duttavu, cdakle smo se i izvukli i došli. I kao uvek, ma da sam-se svakoga dana zaricao, pa i samom kafedžiji u oči to govorio, opet svratih kod „Tri šešira**. I ulazeći, još sa vrata viknuh: — Stojane, dai jedmt ,.prokletiju“. Talco stno. od kada ovoliko poskupi rakija, počeli je nazivati. Tu me je vec čekao Sava. b. blagaipik. Blaga, pitotna lica, ptinih crnih brkova i ma da ntu odelo počelo da pokazuje njcgovo penzionerstvo, ipak je jednako blo n kamašnama i to kicoškim, malo nad oči navučenim crnim šešironi. — Kako ti Borkane? kao uvek tepajući mi, pozdravi me. — Dobro! jeknuh ja, fspričah tnu svoje nasedanje. — More ne boj se! Poče me tar»šall po ramenu. — Evo, pošlji meni 50 komada pa ću ja gledati da prodam kod tnene...

— Kako kod tebe? I šta ćeš ti đa I prodaš kod tme tvoje sirotinje? Upitah ■ ga u čudu. jer je bio neki činovnik u sirotinjskom recnu. Njegovo puno, sa nasmejanim oči, uia lice još dobročuđnije se poče raz• vlačiti u onaj njegov malo u ironiji osmeh: “ More gl‘aj si posla Borkane. Opet Bog da pomože ovu sirotinju. Opet ćeš sada više videti od sirotinje i više ponioći i pažnje nego od onih tamo! 1 poče pokazivati glavom na Olavnu Čaršiju, Knez Mihajlovu ulicu i t. d. Obradovan time portičih i drugu I rakiju. Ali pipajućt se po džepu da vi! dim da li imam da platirn i tu drugu, I počeh se šaliti sa kafedžijom. — Stojane, bre. vami kafedžijatna k;# da „najgore*' ide, jer evo čokanj i rakije od pola seksera, popeste ne četiri seksera. Moja knjiga košta jednu krttnu. I lcako bi bilo da ja popustim od knjige za još jedan sekser pa ti meni čokanj rakije a ia tebi jedmi kitjigu. Znaš kao u prastara vremena da trgujemo u liaturi, u robi. — A!? — Odbi me onim ttjegovim grubim osir.ehom i kada se šali. a kakav li je umiljat kada je zbilja Ijut. Ne može to tako. Pa ja ti jttče kupih dve knjige i šta hoćeš više? Nastavi on. — Jer, ali cd juče ja sam satno kod tebe popio već četiri knjige ako ne i više. Tu sam, kao obično sačekao i moje svokldašnie pratioce i komšije i Jakova piljara i Stojana šustera. Od kako je zima i nastao ovaj sneg, a u našem kraju sve trotoari i asfalt po ulici da ne možeš proći, jednako se tu

kod „Tri šešira** sačekujemo pa da onda kao u nekoj naučnoj „ekspediciji tia Severni pol“, idemo našim kućatna, u našem kraju, na Dutiavu. Prvo pustimo napred Jakova piljara, da ltam ,,prti“ 1 put. On, uvek zagrejan 1 ttikada ne zakopčanim nekim jakim, kao polučizmama cipelama i sa dva-tri navučenih na sebi pantalona ide slobodno i rastresa oko sebe sneg. Odmah za njime ide Slojan šusier, već po malo utrtoj od Jakova putanji da bi ja, kao svakt gospodin ali zato sa najsjabijim pendžetarna na nogama išao već po sasvim uravnatoj i ugaženoj stazi. I kao ono „drumski konji“ več kod Oundulićevog Venca, kod Dare kafedžike, mahinaino stajemo. Ja prvi počnem da protestvujem: — Nećemo! Sinoć smo se zarekli, da više ne svraćamo. Alt Jakov, ne izvlačeći ruke iz džepova ttiti otresajnći sneg oko onih svojilt cipela i pantalona već glavotn gura u vrata i viče: — Otvarr.jte. I vrata se zaista kao sama od sebe tako volšebno otvaraju i mi ulazimo unutra odakle nas predusreta zvonak i ntazan smeh gospa Dare kafedžike: — Zar bi smeli da prodjete, a da ue svratite. ! cna se. uvijajtfći polovinom, kršeći ptinim plećima i zveckajući ključevima od kase obešenim o pojasu. upućuje kelneraju i otuda nam iznosl več unapred spremijene i natočene poliće. — Izvolte! Veii ttatn stavljajući poiić ispred svakoga. Pa brišući ruke s crnom. koketnom sa čipkama keceijom