Beogradske novine

Br. 130.

BEOGRAD, nedjelja 13. maja 1917.

I z I a z i: dnevno u jutro, ponedjeljkom posiije podne.

Pojedinl brojevi: U Bvtgridu I u krajirim* zipu.JsdnuL'm •i i. I kr. 6iti pi «IJmI hilari U HnratikiJ-t’avonlJI, Boml-Hiriljovinl I DilmaciJI f cljinl il, . . , , ,10 Mliri Iivm iri| pMrutJi pi cijanl od. . , , 12 hilara

MJeeečna pretplaia:

U BMirada M Uoslivom u ku6u . . . , U HnitikoJ-SlivinlJI, Bosnl-Hiroiuvlol OalmiclJI .

U oslillm krajovlmi Austro-u]arskimonarhlji U Inoitrisstvu

X *•x ri4 x ttt K 3K <‘M

= Oglosl po cljeniku. ==

Uredniitvo: BEOGRAD, Vuka Karadžića ul. broj 10. Tolefon broj 83. Uprava I prlmanje protplato Topličin vonac broj 21. Telefon broj 28. Primanje oglasa Kneza Mlhajla ul. bro] 38.

Godina 111.

Rfltnl izvještail. izviettn] oustro-usarshoa Siounos stožera. Kb. Beč, 12. maja. Istočno i jusoistočno bojište: Stanje je nepromijenjeno. Talijansko bojište: Na Srontu S o e e, od T 01 m i n a n:t niže, Talijani u jutros nckoliko sati održavali jaku v«tru iz topova svih lcalibara. — Inače riema ništa da se javi. 1 Zirnijenlk glavara generalnog stofcra pl. HBfer, •'O'tmaršal.

izuieštn] njamačkos vojnoi vođslvn. Kb. Berlin, 12. maja. Zapadno bojište: Front prijesloionasljednika R u pp r c c li f a ba varsko?; Poslije najjače topniel«: pripreme napali su Englezi juče na veče s obiju strana druuiova L e n s—A r r a s. A rr a s-Do u a i i A r r a s—C a mb r a i mjestimično sa gustim masama. Najvećiin su dijelom bili odbijeni uašoin zapornoin vatroin. Gdje im je uspjelo, da prodru u naše iinije, izbačeni su našim protivnapadajetn uz velike gubitkc za njili. Na željezničkoj stanici Rouy borba još traje. Danas u jutro razvile su se poslije topničkog djelovanja, koje se uzdiglo do najjače žestine, izinedju A c li e v i 11 e i Q u e a n t a n a v i š e m j e s t a novc b o r b e. Froni njemačkog prijestolona- I sljednika: Sa iznijeničnoin se snagom nas'av- I lja topnička borba na A i s n i i u I C li a ni p a g n i- Kod C e r n y-a potis- ] nuli smo Prancuze u ogorčenoj borbi '• prsa u prsa na zabrežje Botvclc i 1 održaJi tako poboljšanc linije pro'iv jednog ncprljateljskog napadaja. Kod toga je ostalo u našiin rukama zarob'ljenika jedne svježe u boj povedene divlzije. Napadaji su na visinc 91 i 10S istočno od B e r r y-a n-b a c odbijeni u ogorčenoj borbi prsa u prsa uz velike gubitkc za neprijatelja. -luec je oboreno 15 neprijateijskih Jetillca. Jstočno bojište: Neznatna borbena djelatucst. Maćedonsko bo.iište; U zavijutku C r n e R e k e, s obje strane G r a d e š n i c e i južno od H uin a odbijeni su ponovljetii napadaii bez ikakvog uspjelia za lieprijatelja. Na visinania D o b r o p o 1 j e (istočno od

Odbijeni ponovljeni napadaji engleskih masa u okolini Arrasa. Na novo potopljeno 23.000 tona neprijateljskih brodova.

C r n e R e k e) još nijesu zaključene manje borbe. Prvt zapovjednlk glavnog stana pl. Ludendorff. Dogadjajl 11 a moruKb. Berlin, 12. inaja. W o 1 f f o v u r e d javlja; Prilikom prodiranja lakih njemačkih borbenih odjelenja u Hoofden, primjećeui su 10. niaja u 5 sati i 40 minuta iz jutra istočno od Nordhinderlce kule svetilje neprijateljski ratni brodovi, cd kojili su trl bili moderne engleske male krstarice i četiri razarača. iz početka sc razvila borba na daljini u pravcu flandrijske obale, koja se proširila do nasipa od Thorntona. Tamo su se zadržavali neprijateljski brodovi. S toga su liaši brodovi usporili svoju vožnju, kako bi pripttstili neprijatelja da im se približi. U daijem toku bcrbe nastala jc na jedtiom neprijateljskom razaraču od metka našega topništva, po sveniu sudeći. cksplozija kazana i razaračje u b r z o p o t o n u o. Ostali neprijateljski razarači pojuriše u rtazad prema svojim krstaricama i kad iščezoše s vidokruga, naši obustaviše paljbu. N a n a š o j s t r a n i n i j e b i 1o n ipovreda n i r a n j e n i k a. 5. maja napadale su nepriiateljske letilice na Zeebrugge i na Briigge. Ukupno .ie izbrojano 60 bombl. Vojtie štete nije bilo nigdje. lednu ncpriiateljsku letilicu srušili su našl odbranbeni topovi* Načelnik admiralskog stožera rafne moinarice. Uzffld I tiijevi raffl. Filozof Adolf Lasson lo ji jc sad u 85. godini života, izdao je 1868 godiue dj lo pod naslovom: , K u 11 u r n i i d e a 1 i rat“, iz kojega uzimaino glavne misli i to iz poglavlja ,,ltat int.ervenci j a, borba za čast i uticaj". Ovi izvodi Jilozol’a I,assona, koji nijesu naSli do sada zaslužene pažuje u javnosti, izgledaju d nas lcad đa su ispisani u sredini dogadjaja sadašnjega. vremena. Njihova vaiiredna aktuelnost leži u veiikim poukama, koje n laze izravno obra<l:ž nje u tad njem' svjetskom sukobu naroda. Zacijelo se već pokušalo, da se cijcli niz povoda, koji bi mogli dovesti do rata, ukloni opštim principom, da se nijedna država ne stpije umiješati u unutarnje prilike druge države. Ovaj princip jieinterveneije, izrečeti u takvoj općenitosti. nije drugo nego prosta besmislica. Priiike svakoga pojedi-

noga naroda uvjetovane su priiikama drugoga narodu, koji s njime stoji u bližem dotieaju. Biidne li ovaj uslov bilo kakvom nastalom promjenorn ili drugim kojim abnormaliiim-prilikaina opasan za susjedni rarod, ili je tim prilikama egžistencija 'sopstvene države momentano ili u budućnosti bitno ugrožena, onda nema sumnje, da će — ako imalo imade izgleda da- bi to moglo dovcsti do povoljnijih rezultata, — nastupiti rutno stanje. Zahtjevati od jedne države velikodušnost, blagu pažnju, i nježne obzire, nije drugo nego tašta sentimentainost. Država bi zaboravila 'svoju đužnost, kad bi iz dobrodušnosti ili nježnih osiećaja propustila zauzcti se za svoje intcresc kao i interese svojih gradjana_ onoga časa, čim bi se pružila mogućnost, da se ti interesi mogu u istinu i trajno sačuvati. Samo obziri na tudju moć mogu jednoj državi staviti preprcke, da se siri- Ako jedna intervencija ue pruža povoijne mogućnosti za nspjeh, ondii ta intervencija i bez obzira na biio kakve principe, izostaje; obećaje li pak ona uspjeh, onda je nesamo opravdana nego može postati upravo i dužnost države prema.sebi samoj. Država, kojoj se ne svidja sumnjivo dobročinstvo takve jedne intervencije, može to sebi da zabrani; pravo da se ta intervenciia otkloni, može se postići samo siiom. Kttćno pravo gradjana zašfićtije javna sila; država kao takova imade to kućno pravo samo ti toliko, u koliko se sama može da zaštiti- Samo ona država možc uspješno da zaštiti svoje kućno pravcv koja možc nepozvanog^gosta baciti na p r >!jc; inače ostaju svi protesti pa i sve molbe uzaludne. Pa u tom se i sastoji to prvenstveno pravo, koje može da očuva sanio sila i čvrsta odluka, da se ona u slučaju potrehe pametno i energično upotrebi, kako bi se stvorio dovoljan prostor za samoslalni razvitak, kako bi se očuvao ponos i kako se ne bi trebalo trpjetl nikakvo tudje umješavanje u vlastita riješavanja. Neka se promisli samo slučaj, da u jednoj državi sve više nastaju takovi odnosi, koji su kadri uzdrmati sve dosadašnje temcljne principe, na primjer kad bi jedna anarliistička stranka sve više i više ojačavaia; susjedna je država sličnu stranku samo teškom nnikom suzbijala, ali vidi da će njezina nmka biti potpuno uzaludna od kako je opasnost u vlastitoj zemlji pojačana prilikama u susjednoj zemlji: K» će u tom slučaju toj ugroženoj državi, koja posjeduje za to dovoljno ntoći, poreći pravo da se u svrhu mogućnosti vlastitog opstanka posiuži svojom silotn i u tc.j susjednoj državi uspostavi onaj

red, koii joj je potreban da ne bude i sama ugrožena? Ili jedna druga država postaje zbog slaboće i unutarnjcg trtileža pttkim oružjem jedne druge države: neima ii treća država, koja bi pojačanjem ove posijednje biia oštećena, i te kakvo pravo da propadajuću državu bilo sikun opet uspostavi iii ju potputio ili djelimice sebi podvrgne u shičaju. kad sve cpomene na oprez ne bi koristiie? Jedna zemlja, koja u gltmoj tvrdoglavosti svoje tržište zatvara stranoj državi, — a ta se stratia država ne može odreći trgovačkog pr.mieta s njome, — može potpunim pravom biti primorana, da svoje trgovačke zakone promjeni. Dalje, jedna zemlja, koja je žarište vječnih nemira, prev'rata, trzavica i vuikanskih izijcv't, koje se od vremena na vrijeme uvijeic ponovno ponavljaju, a koje susjednu zetnIju pođjednako uznemiruju i drže je u neprestanoj napetosti, takva zemlja ne smije da prigovara, ako je pogodjen susjed n slučaju potrebe i silom primora na cdržanje reda, kako bi mogao u budućnosti nesmetano kročiti svojim ciljevima. U središtu zemaljskc kruglje sakuplja jcdan veliki narod, koji se dosad raspadao u mnoge pojedinačne đržave sve svoje sile, koje je dosada uzaludno trošio u medjusobnim trzavicama, u svrliu svoga jedinstva i osnutka čvrstog drža\'tiog središta. Taj proces razvijanja joŠ nije dovršen. ovo je djeio tek •djclimično zaključena i priznata činjenica. Moćni susjed toga naroda, vija jc premoć počivala djelimično samo na spomenatoj utiutarnjoj slabosii susjednoga naroda, vidi svom pozitivmošću već unaprijed, da će izvršeno razvijanje one države uništiti njegovu dosadašnju prividnu ili stvarnu prcniočDa li može iko razborit da tom susjedu prebaci ratne namjere i kažnjiv n sebičnost, ako nastoji da prama promjenjenim prilikama pojača i svoju vlastitti ratnu spremtt i sposobnost? Nije zadaća države, da viče protiv nemirne sebičnosti svoga susjeda, nego je zadaća države da bude na oprezu i da bude spremna za svaki slučaj. Svakomu je pojedincu teško, da se spusti sa oncg stepena društvenog položaja, koji je dosad zauzimao. Čast je jednog naroda medjutiin čast mnogih milijuna. Poniziti nia bilo i satno prividno čast države, jedan je vrlo opasati čin, mjiogo opasniji i od samoga ulaska u jedan veliki rat. Jcr ttarod, kojt je jak i sposoban za živof, može od jednog poraza da se opet oporavi, ali ako je tom narodu potkopana čast, otida je uzdrman i temelj njegove države, pošto se ta država u tom slučaju nalazi ti stadiju unutarnjeg rasula, i pošto

su gradjani takve države prema nienom opstanku posve ravnodušni. Država, koja je izgubila svoju čast, ntože lako da zadobije jediui tešku bolest. od koje bi neizlječivi orgatti vrlo lako mogli da otpadnu. J e d a n d r ž a v n i k, k o j i j e n č a s u, k a d j e s t a i a i a u i g r i č a s t drža ve, k u p i 0 rn i r s r a m o t n i m k o n c e s i j a m a, d <>b r o j e d r ž a v e daleko.teže o št e t i o, n e g o I i o n a j v o j s k o v od j a, k o j i j e i z g u b i o j e d n u b i t k u i n e k u p r o v i n c i j u o s t av i o n r u k a m a n e p r i j a t e I j a. S v r li a d r ž a v e, da svalcome pojedincu pruži sigtirnost za njegove tuuviše interese i da budno pazi na čast, dostojanstvo i slavu domovine, ne smije biti neispuniena u njjednoj krizi, jcr će se inače uzdrmati temelji države, a oslabiti svijest o moći i časti države, koja živi u svakom gradjaninu. a ujcdno nalaže poštivanje i sa vanjske strane- Sgubitkom s v o j e č a s t i i g u b i državai p r a vo n a s vo j u ] e g z i s t c n c i j u. Za usluge, kc.ie drI žava iraži od svojih građjana, kao i >;a žrtve, koje je svaki pojedini bezuslovno dužan da doprinese cjeiini, mora tma da nešto i uradi; a to naroeito vrijedi za vanjske poslove. Akn država tia ovom području ne ispuni svoje zadaćc, onda nastaje ono gorko ironjčno raspoloženje, n kojem se gucdjanitt od države, lcoju ima da nosi i uzdiže, cd\ aja i ne mari ako i sam doprinese njenom poniženju; ili pak nastaje ono ruspoloženje, u kojem gradjani države smatraju državnu Silu prostom policijskom institucijom i :iranijom, koja se usudiuje da upotrebljava svoju snagu sarno prema slabim i golorukim gradjanima, dok se plaši svakog i najmanjeg otpora jedne izvanjske sile. Čast države počiva većiin dijelom u njenom uticaju na druge drzave; u tome, da se njeziri glas kod diugih država uvažava, njezin savjet j'-ikuelisk: prihvaća, a njezinl interesi jio mogućnosti čuvaju. Istom u tom uticaju vlastite države osniva se onaj živi državni osjećaj, koji odlikuje moćnc narode. Prava je slava jedne države. ako je ona u stanju da svim svojim gradjanima csigura ličnu i imovnu bezbjednost te da snažno zaštiti sve interese države protiv svake strane državnc sile, a od svakoga onoga pa bio to ne znam ko, koji joj nanese štetu ili drugu kakvu nepravdu, da ođlučno traži zadovoljštinu. isto onako kao da joj je ta šteta nanesena u vlastitim granicania. Interesi se jednoga naroda protežu na cijtlu zemaljsku kuglju. Jedan narcd sa živajinim pouzdanjeni u sebe, koji od svoje države na čitavom svijetu traži zaŠtitu

Podlistak. I$t»ra Stanković: Balkanski tipovi. Udova. Toliko mu je izlazila, a i sada jediiako izlazi ua grob, da ga kao živoga gotovo zaboravila i pamti ga saino po grobu. Dugačak mu grob. Više groba štrči mu drven krst. Do krsta lestijica vodc, u grlo joj kita sulia bosiljlca, a po dršci testije i bokovima crne se kaplje voska nakapalili od Aoliko sveča koje mtt je palila. Ispočetka svakoga dana, a posle svake subote i u oči svakoga praznika prvo sa materoni, a posle, kada joj dete poraslo i ojačalo, s detetoin izlazila je na tijegov grob i klečala Tada bi na grobu uvek bila razgimita bosca s tepsijama, u kojoj bi bilo ponuda: pite, jabuke, groždje 1 kriške pečene bundeve (sve ono što ie on rado jeo). Bošča bi se beliia, odudarala od trcšne, crne zemlje groba tt koju ona nikada nije smela dublje da zabode prst, sve boječi se kao da ne napipa, dodirne trulo, čovečje telo, jer toliko je tt tome grobu bilo pokopano! Cela njegova porodica, jedno preko drugoga, naizmence i naposletku, povrii sviju, on, muž njen. Oko krsta bi upaljene sveće tilio gorele. Lelujali bi im se njihovi laki piamenovl. Ona, pošto čeio groba klekne, nagnuia bi se napred ka gro bti, tako da joj glava, čelo, dodirnju

krst. Crna joj šamija, sa otpuštenim krajevima sa strane, sakrila bi joj belo lice, a tia ruci zavrnuo bi se rukav od košulje sa cmim čipkama, te bi joj se videla bela, nnnena koža od ruke. Plačc. Puna joj se ramena tresu. Lice joj sakriveno u šamiji i ugrejano. okupano krupnim, toplim stizama, jasno nežno cdudaraio bi od crnine šatnijine. Oči joj viažne, tamne. Istina s malo bora, ali naroeito tada, kada joj oei pocrvene i podnadiiju se od plača one gore vide. Pa taj njen plač bio je tako dubok, uzdržavan, pun grcanja ... čim udje na grobije, sinčića, koga je dotle za ruku vodila, odmali ostavlja da za njom ide, a onu kao da potrči grobu... I prilazeći grobu slcida tepsiju s glave, da bi je što pre nietlž na grob, posle joj bržc odveže šamiju, zabaci krajeve, te joj sine podbradak, lice ... I Čisto sa strahom, uplašeuo, pošto poljubi krst, još užurbanije pali sveće, pa, kao da bi se što pre svega toga otresla — ne klekne, već pada na grob i zajeca: — Kuku lele, Mito! Sinčić joj, koji, ostavljeu. trči za njom, ne može da je stigne, i kad vidi kako ona pada, nestaje je kod groba, pojuri k njoj: — Netnoj, mati, nemoj nano... pa, od straha što se ona ne obzire na nj, pada i on do nje na grob i počne, gurajući se u njen skut, da plače, jeca. Ona ga i ne gleda, lcuka, nariče. Kao uvek spominje njega, pokojnika, muža: redja njegove žeije. Pa kada

počne ono: na koga ili je cstavio ... što ne siđje da ili vidi i ne pogleda... a naročito da vidi dete, sina ... već koliki mu je i kakav je porastao... Ne zna se ko više plače. Da li ona iii dete. I tek kada dete onako ispod njena skuta, još više uplašeno što se ona nikako njemu ne okreće, počne na sav glas da rida, i kad bi od njegovili krupnili suza već počela zemlja da se vlaži i lepi po njegovim obraščićima, tek onda bi se 011 a osvešćivala. trzala, dizala ga gotovo onesvesla od plača, čisteći mu zemlju s obraščića. — A šta pa ti opet plaeeš? kroz plač počcla bi ga kao korcti. Ne gledaj ti nanu, čedo... Zar zato što vidiš da nana piače, pa i ti da plačeš. Ne gledaj ti nanu. Drugo je nana. A ti nemoj plakati, jer lošo će mi ti biti.., Glava će nii te boleti, počela bi da ga utišava, prigrljava, meće scbi u sićut. Ali tek tada sinčić joj, u njeiroin krilu, oslobodjeu od stralia, još više bi se ražaljivao i produžavao da i dalje jeca, plače. Posie se ona diže. I pošto od piača razuzureno joj i popustilo odelo pritegne, ponovo se zabradi šamijom, aii sada dublje, da joj se vide od uplakanog lica samo oči i jabučice, i kad od onoga što mu je izncla na grob razđa po komšijskim grobovima, a najvlšc prosjacima, i kad naposletku još onako zajedno sa sinčićem zapali i kandiio pored sveće, i sam grob uredi i očisti mu od trave i učvrsti lcrst — tek onda bi se vraćali, ostavIjajući mu grob onako nem, dugačak.

Išla bi natrag kuči. Ona nosi tepsiju ua glavi. Jednom rukom vodi dete, koje, isplakano i umireno, sada vesclo poigrava oko nje, a ona još sva vrela. Uplakano joj lice zažarilo se, buknulo, a i cela joj snaga kao nabrckla. Haljine joj tesne. A oseća kako joj se prsa šire, otimaju se iz tesnog količeta, izlaze napolje, vide se... Zato od stida saginje glavu, namiče još više šamiju, da joj se jedva vide oči i usta, koja još ne mogu da se tiinirc od plača, već joj drliću. Tada sa groblja u varoš vodi još i drum širok, prav, po kome vrvi svet. 1 zbog toga ona još uplašenija, sve uza zid brzo ide. Već isprcd Itine kasapnice menja hod. Čvršće steže dete za ruku, još više poginje glavu i jedva čcka da što pre do te kasapnice dodje, tiazove Boga i prodje je. Jer pred totn, Itinom kasapnicom uvek ima po nekoliko njilt rnuškilt, gde besposleni sede po ćepencima, puše, gledajući ili svet što drumom prolazi, ili one obešene čereke inesa i krvave direke od kasapnice, iskićene bajatitn crevima i džigericama, što kupuju cigani ili krajnja sirotinja. I zaista čim ona tu naidje, jače povlači k sebi dete, još više se skupi, smerno, uplašeno. Ljudima cko kasapnice nazivlje Boga prema kasapnici. Ali ako se tu desi i gazda Ita, čim nju spazi on odmah silazi s ćepenka, obuva izuvene cipele, Izđvaja se, zaustavlja sinčića joj i zove ga k sebi, da ga daruje. Ona dete pusti i pošto odmakne, jednako okrenuta varoši, stane da ga čeka. Dete ode do

Ite, poljubi ga u ruku, a ovaj vadi kesu, jedva nadje marjaš i daje mu. Pa, ma da ga niko od ostalih ne pita, on im kazuje čije je: — Mitino. Onoga Mite što je lane umro. A ono mu je domaćica, i pokazuje na nju, pa se opet okrečc deietu: — Milane, sinko, dodji sutra, ali rano, sabajle, te čiča malo mesca da ti da, da odneseš doma, a sad ‘ajd idi, otpušta ga gledajući u nju kako ona stoji i čeka na dete. — 'Ajd idi, vell glasiio, da ga čak i ona čuje. — Idi, da te nana eno ne čeka. A ona zaista ga jedva čeka: sve se boji nečega, a naročito one širine 1 prostranosti druma, sveta, Ijudi Što po njemu idu. I čim oseti kako joj se sinčič vrača, livata je za ruku, ona odmah produžava put. U tom već počne prvi mrak. Njive joočinju da se gube; varoške ulice da bivaju tešnje i tamnije. Ona ubrza. Preko skrpanog mosta Odžittke ulazi u varoš. 2uri se. Ali sada malo slobodnije ide po poznatim ullcama. Prolazi pored kapija, kapidžika, sniskih kučica, dugačkilt ćerana.« tek po koja velika kuća, stara s lcapclma i rešctkama na prozorima..« Susreće slugc i decu koja nose meso, pirinač i drugo što po lijima šilju iz čaršije svojim kućama muževi, domačini... Ali kada dodje do čaršije i kad hoće da je predje i udje u svoju ulicu, opet mora da zastane. Naročito ako je subota, ne može se od sveta — pazarlija — seljaka, koji se vraćaju svo. jitn selima. Neki pijani, na konjima, isprečilt se i zaustavijaiu sveL isplja«