Beogradske novine

Izlaze: dnevno u Jutro, ponedjeljkom poslije podne.

Pojedinl brojivl:

MjeseCna pratplata:

• Uotnto I a knlntau t**«HM*iiU. tđ c. I kr. t*t* z* (*)m I ■taMipMta. . TU Bao«r*tfH •* diitmm ■ kata .... 2 00 U Hrratske) -ttaTMlJI, B*M| - H*r**|**tal I Oalmaeljr . 2-80 U •ataMm kn|*vtaa* *u t lr*-*g*rtk* iu***rM)* S U iMstnnstau 4*50

UrednlStro: BEOORAD, Vuka Karadžlća ul. broj 10. Tolefon bro) 83. Uprava I prlmanje pretplate TopllCln venac bro] 21. Tolefon broj 25 . Prlmanje oglata Kneza Mihajla ul. bro] 38 . Teltfon br. 245 .

Br. 201.

BEOGRAD, utorak 24. jula 1917.

Godina III.

Pokrenut cijeli ruski front sve do Karpata. — Prijelaz preko Sereta i pruge Kozowa-Ostrowo. — Odstupanja Rusa kod Narajowke. — Rusija pred gradjanskim ratom.

Ratni izvještaji. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč. 23. jula. Istočno bojlšte: Front maršalapl. Mackens e n a: Mjestimično jaka topnička vatra. Front general-pukovnika nadvojvode J o s i p a: Izmedju dojjne Susi I grantce triju zemalja (Bukovina, Ugarska i Rumunjska) povisila se znatno borbena djelatnost. Ncprijatelj je preduzeo više napada, ali je s v a g d j e o d b i j e n. Front maršala princa L e o p o 1da bavarskog: Savezničke čete stigle su u pobjedonosnom prodiranju kod Tarnopola na Seret, pa su prešle preko željezničke pruge Kozo\v a—0 s t r o \v uz obe strane S t r y p e. Rusi su počeli da se povlače i na Narajowki. Posljedice pobjede prelaze i na južnu obalu Dnjestra sve do Karpata — svagdje napušta neprijatelj svoje polož a j e. Talijansko i jugoistočno bojište: Nema ništa novoga. Načelnik giavnog stožera.

Lloyđ Georse protiv HiMiia. Bila je i opet prava engleska politjčka komedLia, koja je ministru predsjedniku Lloyd Oeorge-u pružila željenu priliku, da odgovori na prvi govor novog njeniačkog državnog kancelara. Engleski ratni po-litičari držali su naime potrebnim, da svečano proslave godišnjicu proglasa nezavisnosti Belglje 21. jula. Učinili su to velikom skupštinom u Oueenshallu, da lijepim riječima i opet jednom utješe Belgijance, što su povdedom svoje neuiralnosti lakomisleno proigrali i svoju nezavisnost. Za englesku politiku ima 21. juli 1831. doista vcliko značenje, jer je toga dana završena jedna njihova vrlo uspješna diplomatska djelatnost. Zakletvom je, koju je kralj Leopold I. u Bruxe11esu položio na ustav, položen završni kamen utanačenjima londonske konferencije od 26. juna, koja su stvorila današnju Bclgiju i to ne možda s toga, što je njen posianak bio uslovljen opštim istorijskim razvitkom iii narodnosnim pravom, nego zato, jer je ta umjetnički stvorena država bita potrebna Engleskoj, da spretno zapriječi proširenje liolandske, njemačke i francuske moći. Da je Belgija,

Podlistak. MHoš Stanojcvić: ,,Propalica.“ — Slika sa sela. Nekada je imao svoju kuću. Iinao je i rmanja, stoke i svega što jednom dobrom zetnljoradniku treba. Tada su ga svi u selu poštovali, pitali za savet i tražiii pomoći. Svakoga je jiožalio i svakome dobra učinio. — Deda-Rajo, manjkao mi je vo; da H bi mogao da mi pozajmiš koju banku ... moram kupiti drugog vola, rekao bi inu komšija. — ‘Oću, brate slatki, kako ti ne bih dao, odgovara deda-Raja i ulazi u kuću da iz raznili zavežljaja sakupi potraženi novac. A'.i sve je to nekada bilo. Sad on nema ništa. Zbog svoje silne iskrenosti prema svakom, doterao je dotle, da su i deca za njim vikala: „Aaa, cno deđaRaje! Propalica, propalica!“ Medjutim on se na to nije obzirao. Pogrbljen sa štapom u ruci, pođupirao se i gegucao ka velikom orahu, šlo je bio pored druma, ukraj sela. Seo bi u hladovinu, I ako bi u blizini primetio čobančad, zvao bi ih k sebi. Ruganje njihovo ni malo ga nije sprečavalo da ih savetuje i uči. Naročito im je pričao o starim danima i starom svetu. Ej, deco, deco, ne znate vl još kako se u staro doba lepo živelo, poćeo bi on. Pošten svet bio, pa se

na čijetn ie zemljištu — kako to reče Lloyd George — vodjena polovina velikili borb^osljednjih stoljeća, i u ovom svjetskom ratu morala ponovo da podnese sve strahote. koje takav rat prirodno donosi sa sobom, ima ona ne u zadnjem redu da zaltvali londonskom utanačenju od 1831. god. L!oyd George bio bi dakle u svom najnovijem govoru mnogo ispravniji, da je rekao, kako je ugovor o beigijskoj neutralnosti jedan od završnih kamenova engleske politike otimanja, a ne evropskoga prava. No pošto je i ovaj govor sasfavljen iz samih laži i izvraćanja, to se prirodno ne može ni očekivati, da bi engleski premier i što se tiče ugovora o belgijskoj neutralnosti govorio drugačije. Njemačka uopšte nije ntogla povrijediti belgijske neutralnosti, pošto se vlada kralja Alberta kako je to i suviše jasno dokazano nadjenim i od njemačkog spoljnog ureda službeno objelodanjenim spisima već mnogo godina ranije fajnim ugovorima obvezala sporazumnim silama. Ubica — da se poslužimo riječlma engleskog ministra predsjednika — koji se približlo jednom čovjeku i zahtijevao od njega: „Otvori mi tvoja vrata, da mogu tvoga mirnog susjeđa opliačkaii“, nije dakle bila Njemačka, nego Engleska u zajednici sa Francuskom, čijim je četama Belgija već u ono vrijeme širom otvori'la svoja vrata. kad na njenom zemliištu nije stajao još ni jedan njemački vojnik. Kraj toga ne bi njemačke čete nikada bile prošle kroz Bclgiju — to je Njeniačka izrično naglasila — da je Engleska ostala neutralna. Tek na dan engleske nbjave rata, prekoračile su njemačke čete generaia Emmicha belgijsku granicu. U ostaiom, za uas je cijela stvar o tobožnjoj belgijskoj neutralnosti posvema izjašnjena i svršena. 0 toj če tobožnjoj belgijskoj neutralnosti suditi drugačije 1 narodi, koji su sada s nama u zavadi, kad poslije rata doznaju za sve ono, što im se o toj stvari dosada zatajilo. Prije svega tražili smo mi u najnovijem govoru Lloyd George-a da nadjemo bilo kakav obrt u smislu, koji je đao i dr. Michaelis u svojoj zađnjoj izjavi o spremi središnjih vlasti za mir. No naše je nastojanje da takvo što nadjeino u govoru Lloyd George-a, bilo uzaludno. Preko poznate rezolucije nje-

pošteno i živilo. Nismo ini pre znali ni da pišemo ni da izdajemo priznanice, ali se ipak niko nije tužio sudu zbog novca, što je pozajmio nekom svom poznaniku. Nismo znali ni za dušeke ni za krevete, ali smo bili zdravi kao dren. Vina smi imali toliko, da smo se njim i umivali, ali toliko pijanica tiije bilo, koliko ih sad ima. Pa i deca su bila valjanija; znala su ceniti starije Ijude, a ne tako kao vi... sve vam je nešto smešno •.. Ko bi se starom čoveku nasmejao, taj za sedam godina ne bi dobio pričest u crkvi, i da mu se greli oprosti, niorao je za tili sedam godina postitl sve poste, svili sedam noći velike nedelje klečati pred oltarom, pa onda pred svima u crkvi izjaviti da će stare svagda poštovati. Ako u polju što zaboraviš, ako što izgubiš, mogao si se vratiti i opet lepo naći... — A ako bi izgubio ovce, da li bi i njih našao? dobaci mu neko čobanče. — E, moj sinko, teško tvojoj glavi! Mnogo znaš, ali ćeš lrrnogo i patiti! Tu se kidaju sve spone njihove koverzacije. Čobanead u smehu odlaze, a deda-Raja ostaje snužden pod orahom. Tu ostane skoro do mraka. Po neki put mu dodje da na istoin mestu i prenoći, jer ga snaha inače u kući ne trpi- Ali da ne bi sinove svoje sramotio, odlazi ipak u selo, i kad stigne kući, uvuče se na tavan od

mačkog Reichstaga, kcja je bila sastavljena u najpomirljivijem duhu, prešao je L!oyd George ćutke frazom, da Engleska može da zaključi mir samo sa slobodnom Njemačkom. Medjutim, isti je taj njemački Reichstag izabran na osnovi najslobodnijeg izbornog reda na svijetu; zašto dakle nije engleski premier litio da prlhvati pruženu ruku pomirnicu ovoga ultrademokratskoga parlamentarnoga tijela? Uzroke zato odao je sam Lloyd George u ovim svojim riječiina: „Kakvu će vrstu vlade Nijemci izabrati, to se jedino tiče samog njemačkog naroda. ali je naša stvar, kojoj ćerno vladi m i moći povjerovati pa ^ja zaključimo mir“. Drugim riječima rečeno: Mi smo voljni raspravljati samo s onom vladom, koja je iia m a po volji, ili na ,,engleski“ samo s onom vladom, koja bi njemačke interese izdaia isto onako, kako je to tičinio Kerenskij s ruskiin interesima. Velika Britanija — na to smo već više puta svratili pažnju — radi na tom, kako bi i u tpobjeđničkoj Njemačkoj stvorila slične prilike, kcje vladaju u pobiedjenoj Rnsiji, te tako i u Berlinu dovela na vladu onakvu skupinu ljudi, lcoja bi se u svemu pokorila engleskoj samovolji i bez prigovota prihvatila samo engleske uslove za mir. Što se tiče Amerike, Mr. George može imati pravo kad tvrdi, da Njemačka ne poznaje Amerike isto onako kao što ne poznaje — bolje rečeno kao što nije poznavala — ni Engleske, no s druge strane ni Angloameričani ne poznavaju Njemačke. Pa kad je već Engleska ne poziiavajoići karaktera njemačkog naroda, zanvetnula ovaj strašni rat, to će joj taj karakter njemačkog naroda pobrkafi i sve njene mirovne račnne. Šta je najpcslije engleski državnik rekao o podmoriiičkom ratu u svrliu umirenja uzbudjenih svojih zemljaka, to ga u tim njegovim izvodima najboIje pobijaju viastite nedavno izrečene riječe njegova ministarskog druga \Vinstona Churchilla. Kraj toga podmorničkom ratu i on — Lloyd George — daje najbolju svjedodžbu svojim priznanjem, da je Engleska zbog štednje na brodarskoin prostoru, ograničila svoje uvoze za više milijuna tona. Središnje .pak vlasti kliču Lloyd George-u zajedno sa sjenoin Julija Cezara: „Do vidjenja kod Filipa!"

štale, prući se preko sena, i tako provede noć, ne tražeći ni večere. Jutrom ga nadju iznurenog i od gladi sasvim iznemoglog. — Propalico, ne zaslužuješ da živiš ni kao pas! Zavukao si se u seno medju pacove i miševe! viče starija snaha. I to je deda-Raja otrpeo. Ali kad mu jedom ista snaha u oči reče, da je bolje kad bi već jednom umro, onda zadrhta, grunuše mu suze na oči, a glava ga zanese. Navali se inalo na plot, zatim ode na sredinu avlije i 'skide kapu: — Kćeri, kako pravo, tako da si zdravo. Neka ti Bog sudi za ovo što sa mnoin činiš. Sve ovo što vidiš, to je mo-jom rukom stvoreno, inoja pogrbljena pleća su sazidala ovu kuću, ja sam odgajio i umnožio ovu stoku što vidiš u avliji! Sad ti sve to ostavljam. Budi saina- Raširi se. Ja ću sebi zaraditi koricu hleba... Bog je dobar... neka te nagradi! Sa štapom u ruci, tim svojim najvernijim pomagačem, deda-Raja se uputi vratnicama. Uzalud ga je mladja snahai zaustavljala, uzalud su mu sinovi govorili, da je to i za njih sramota, pošto će celo selo misliti da su ga baš oni isterali iz kuće. Tvrdoglavost je često kod starih ljudi jedna od najvećih mana- Pa i deda-Raja je od nje patio. Voleo je trpeti uvrede celog sela, nego li uvredu svoje Miahe. Po neka žena bi mu go-

Jezovite priče bez kraja. Izvještajni uredi sporazumnih sila funkcionišu tako, da im se čovjek mora doisfa diviti. Nedavno smo biti u položaju, da obilaznrm putem preko Švajcarske dostavimo srpskoj publici senzacijonalnu vijest, kako je austro-ugarska vojna uprava u Srbiji pod firmom prinudnog rekrutovanja pokupila i otjerala iz Srbije skoro sve muškarce. Da bi se održala ravnoteža medju polovima, doznajeino sad iz Zuricha, da je slična opasnost zaprijeiila i — srpskim djevojkama i ženama. One doduše iskreno se priznaje — ne će morati da služe u vojsci, ali će za to ipak i one biti i te kakve žrtvc. Siroinašne žene! Slušajte samo, što zfiriški dopisnik o njima priča: ,.U Srbiji priredjuju austro-ugarske vojne oblasti po njemačkom uputstvu opšti lov na žene i mlade djevojke u siarosti od 14 do 50 godina bez obzira na društveni položaj i porodično stanje njino. Vojni vozovi, prepuni tun nesretnicama, prolaze bez zaustavl.ienja za Rumunjsku, gd.ie će ove ženskinje morati da vrše žetvene poslove. (Dopisnik ne navodi prugu, kojom prolaze ti vozovi. Ur.) U palankama i selima odigraii su se grozni prizori, kad sti došli vojnici i kad su počeli da odvode mlade djevojke od njihovih porodica i matere od njihove djeoe“. Sad dakle i to znamo. ,,Grozote“, koje će jamačno u skoro obogatiii kinematografsku literaturu sporazumnih sila, svakako će i u ciieloj Srbiji izazvmti — burati smijeh. Njegovo Veličanstvo kod četa na istočnom frontu. Kb. Lavov, 23. jula. Njegovo Veličanstvo je provelo, u pratnji grofa Czernina i generala A r z a, jedan dan kod četa koje učestvuju u protivoofenzivi protiv Rusa. Njegovo Veličaiistvo je prisusstvovalo manifestaciji vojske i razgovaralo se sa svlm otvoreno i iskreno s mnogim vojnicima do najnižeg stepena. Prilikom pregleda dotičnih froiitova se Njegovo Veličanstva nalazilo u domašaju neprijateljske vatre* Ali je car i kr-alj u prkos toga htio da vidi svaki kraj, na kome su se naša linabra odjelenja odlikovala. vorila da nije dobro to što radi, da bi bolje bilo kad bi sa svojima u iniru i slozi živeo. — E, dete moje, lako je to tako reći, odgovorio bi on. Mene duša boli za unučad, ali gdc je majka kavgadžija, tu su deca ubojice. Kad bi starija snaha bila kao mladja, sve bib snosio. Ovako morain.. • I onda bi produžio put. Obično ode pred seoski dućan, i tu pita da li ga kogod ne bi primio da mu čuva ovce, ili ma kakvu stoku. — Imaš ti stoku. Iđi svojim sinovima, služ.i njih, reče mu jednom gazda Anta. — Kako ću služiti sluge? Njima je gospodar moja snalia, i ja ću pre služiti crnog ciganina, nego li nju. — Pa šta bi ti tražio da mi čuvaš ovce, pita ga najzad gazda Anta. — Ništa, brate, ne tražim. Meni pare nisu potrebne, niti ih imam za koga štediti. Dosta je ako me hraniš i ako mi daš neko iznošeno odelo. Gazda Anta ga je više iz sažaljenja primio k sebi. Odveo ga je na tor i poverio mu čuvanje ovaca, Sinovi njegovi su saopštili Anti, da će ga zbog toga tužiti. Ovaj je to kazao dedaRaji, ali ništa nije pomoglo. On je ostao pri svome. Tako prodje pola godine. Jednom mu dodje stariji sin. Beše baš drugi dan Uskrsa. Nadje ga kraj vatre, gde sedi 1 sprema sebi ručak. Nazva mu Boga i poljubi u ruku.

Ofenziva protiv Rusije. Poluslužbeno saopštenje. Iz glavnog stana za ratnu štampu javljaju: Napredovanje austro-ugarskih' i njemačkih napadnih četa zadobija brzo sve veće prost'ore. Rusi uzmiču s mjestimičnim jakim otporom svojih zaštitnica, koji se lomi o brz« napade saveznih četa. Ponovo učestvuju letači sa uspjehom u gonienju Vazduštie eskadrile spriječavale siT uiovarivanje četa i materijala na željezničkoj stanici Tarnopola. I istočno od Brzezanya Rusi su morali napustiti svoje položaje. Poslije vrlo promjenljive borbe austro-ugarske čete su zauzele mjesto Piski i sjevero-istočne položaje, koje su zauziinale prije ctpočete ofenzive. kao i visove dvojne Visle, sjevero-istočno o d Brzezanva. Pariška štainpa o uspjehu središnjili vlasti. (Naročili brzojav „Bcogradskih Novina“), Ženeva, 23. jula. Pariska cenzura je zabrauila članke o ruskom porazu u Galiciii.^ ,.Progress“ saznaje, da je uspjeliu Nijemaca doprinijelo podfnićivanje, da su Leniste podmitile jedan ruski puk. Utisak kancelarovog govora u Engleskoj. (Naročili brzojav „Beogradskih Novina 7 ')’ London, 22. jula, Iz izjava 'danaSujih londonski-ii lislo* va o govora njemačkog kancelara, kojo je donio „Hollandsch Nie\vsbureau“ ( vidi se jasno opšle razočaremjei o lonie, što državni kancelar nije zauzeo ni pacifističko držanje, niti se pri-. družio rezoluciji na način, kako se to n Londonu očekivalo ,,Daily News“ iskazuj’u s\o,u ra< dost zbog toga, što se u govoru ni jednom riječi ne pominje ni ratna odštela ni aneksije i što je bio manj'e, agresivaii. .Teđnovremeno se iist iznenadjuje, šlo dr. Jlichaelis drži ioš da ie inoauć status quo ante. ,,Titnes“ i ,,Daily Mail“ s!a,..< se u tome, da će otkrića stvarnih ratnli) ciljeva i mirovni uslovi Njemačke pojačati sporazumne sile u njihovoj odluci, da izđrže. ,,Daily Mail“ pretposlavlja 'desetogodišnji rat jednom njemačkom miru. Od Bismarcka na ovamo nijo ni jcdanj nejmački državnik tako iskreno govor’o. „Morniaig Post“ izvodi iz govora zaključak, da je promjena kancelara imala jedino svrhu, da se vođslvo povjeri jačoj ličnosti, no što je bio BelhmannHolhveg. Govor dokazuje više no što je to do sad bio slučaj, da je moguća samo

— Šta si došao? — Došao sam da tc vođim kući. Deda-Raja ga poaieda' u oči, poćuta malo, i reče: — Znam ja i sam gde je kuća, kad bili liteo doći. Ostavite vi mene nai miru. Šta ću vam tamo smetati. — Kako smetati? Zar je bolje da čuvaš tudje ovce, a ne naše? — Nisu ono vaše civce, već tvoje žene. — Kako to? pita ga sin začudjeno. — Tako, ona je vaš gazda, ona zapoveda u kući. Da si ti njen gospodar, ne bi dozvolio da me nazove propalicom, mene, tvoga oca! — Babo! Ja nisam znao!... — Šta nisi znao? — Nisam znao, da si se ti baš zbog toga naljutio. Starac nije ništa odgovorio. Zaračem je ćuškao po pepelu i gledao preda se. Zao mu je bilo za sina, ali se ipak nije mogao rešitl na povratak. Tvrdo je verovao da će snaba biti još gora, kada bi videla da se pokorio. — Idi, idi natrag! Zalud sediš. Sad je tako veliki praznik, pred crkvom Je kolo. Mlad si, izadji medju ljude i proveseli se. Ja se na tebe ni malo ne ljutim. — Babo, molim te kao svoga najrodjenijega, najmilijega, vrati se rtatrag. Ja od sramote ne smem više izaći medju Ijude. Dajem ti reč, da te