Beogradske novine

Iziaict dnevno u Jutro, ponedjeljkom poslije podneJ

Pojadinl brojevl: • BHirtta I ■ kralnhM uposIHmito o« o. I kr. Sot« pt oi|««j «...•• • HrToMo]-lit>nljl, Bo»nl-H«re»|tW«l I Doiiiooip p« o!|ul *4 • • • • • 10 ktitn (nti orof ptdrolli pt eljttl •(. . • .19 Btltrt Oglasl po cljenlktt.

MleiBčna pretplatai l t kroJ.Tlmo urnt|«<noM «B i

1.1M> it btjtt I •CtfMt p*itt. , r-J « • • • 2*901

U Btofrtct «a doitarm a k.ota U Hrvateko I-Slovooiji, BmM-Hi Dslmoaljl U •>t«ll« k rejorlia« Atstri-afonklB niiMlt U ItMtrautii...........

4BO

UreilnlStvo: BEOBRAD, Vuka Kandžlća ul. broj 10. Tilefoo broj 83. Uprav« I prlmanja pratplata Toplliln venaa broj 21. Talofon broj 28. Prlmanja ogiaaa Knaza Mlhaila uL brol 33. Tilffoo br. 248.

Godina III.

Uz velike gubitke odbijeni talijanski protiv napad na Monte Tomba. — Zestoki engleski napadi na flandrijskom frontu.

Ratni izvještaji. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 20. novembra. TalUansko bojlšte: li planlnaina so izmedju B r e n t e I P I a v e na sievernim obroncitna Aloute Tomba vođi ouorčena borba. Ostall su bez uspjeha svi tatijanski pokušaji, da ii s veliklm žrtvama skopČanoui protivnapadu povrate izKubljette položaje. Neprriatelj je pretrplo teških Kubitaka. lnače nema da se javi ništa naroČitoga. Načehiik KJavno« stožera.

Oodinu tfcnu viode. Car i kralj Tranjo Josip preminuo je ozaren sunčanim sjajem pobjeda nad vjcrolomnom Rumunijom, a car i kralj K a r 1 o slavi prvu godišnjicu s\ T OKa stupanja na prijesto tisred opšte radosti, koja vlada povodom neodoljivog nastupanja savezničkih četa u venecijanskom kraju. Od četiri protivnika, koji su u toku svjetskoga rata ustall neposredno protiv habsburške monarliije, Rusije, Srbije, Rumunije f Italije, sada je i posijednji pođIegao silnim udarcima udruženiii vojsikl. Ovakav sjajan ishod ne može se pripisati satno sreći; bilo bi zbilja nepravedno, ako bi se slavna odbrana sočanskog i tirolskag fronta protiv brojno daleko nadntoćnijeg protivnlka htjeia pripisivati isključivo ratnoj sre>'ći. To se ima prije svega zahvaliti junaštvu austro-ugarskih vojnika i gentjahmj vojnoj upravl. No neđa se tačno ocijenitl i odvojiti jedno od drugog, koIiko je za postizanje tog najvećeg uspjelia u svjetskom ratu doitriujelo rodoljublie i pojam o dužnostl kođ boraca s jedne, a koliko odnševljenje za radnog, neutnornog mlađog vladara s druge strane, kojt je zttao na juriš zadobiti srca svojiJi vojuika^ koje je njegova slika što je lebdila pred njihovlm očima, povela do na domak kapija nekadan.te kraljice mora, a još i danas čarobne f divne Venecijc. Omiljenost vladareve ličnosti predstavija tteocjenjivo politioko blago u zeinlji, čiju najjaču unutarnju vezu predstavlja vladarski dom. Stekavši svojom Ijubaznošću, svojom radinoš’ću i vjernom odanošću teškim dužnostlma svoga pozlva Ijubav svojih ttaroda. mladi car I kralj no samo da je mnogo koristio prijcstolu f svome domu, već je time privredio I veliku dobit državi. U tom pogledu milostlva sudbina izručila Je čitavu lirpu dragocjenih darova nad hahsburškom držaVom. Vlađareve odlične osobine kao privatnog čovjeka, njegov primjernl porodični život, njegov srdačni ođnos prema supruzl i djecl. sve su to ođIlke, koje su od nedogleclne vrljednostl I za dobro i sreću države. Sa najvećim ushićenjem primali su narodk 'Austro-Ugarsice izvještaje o staranju vrhovnog vojnog gospodara o vojnicima ! o nevoljnim gradjanitna, o njego-

vom ljubaznom ophodjenju sa ratnicima na bojištu, kao i sa ranjenicima i bolesnicima po bolnicama. Ova' se radost tte objašnjava samo od koljena do koljena nasiijedjenom odanošću prema vladajućem domu, vcć osjećajem, da je monarhiji, koja je sastavijcua iz čitavog tnozaika raznili narodnostl, potrcban vladar, kojl će dobro umijetl da raspolaže blagom narodne odanosti i ijubavi, što ga je primio kao amanet od svojih predaka i da ovo hlago još i umnoži. Time se objašnjava i oi>šta zaprepaščenost, koju je Izazvala vijest o opasnosti po život, u kojoj sc usrijed bujnili valova nalazio mladl vladar, kao god i osjećaj iskrene blagodarnosti Tvorcu za sretno spašenje, do kojega je došlo koliko ličnoin vladarevom hladnokrvnošćti, toliko požrtvovanjern njegove okolinc. Car I kralj Karlo opravdao je prilikom političkih i vojničkih prjprema za pobjcidti nad južnim neprijateljem i najsrJTjelija očekivaaija. Odnosl njegove vlacJe prema ostalim savczniclrna pritnjerni su, u prvom redu odnosi prema ujemačkoj carevini, koja fe> na Soči i u sjevernoj Italijl dala novih dokaza koliko o svojoj nepokoljebljivoj savezničkoj vjernosti toliko o svojoj upravo Čarobrtoj vojničkoj sprcml. Ono što sada izgleda, da se samo po sebl razuraije, ni najmanje nije izgiedalo tako prirodna stvar prije nekoliko mjeseci, pa i prije nekoliko nedjelja. Treba se samo sjetitt kolika su bila pretjerana očekivanja, koja su dcmokrarske stranke šviju zemalja vezivaIa za pojavu rusfce republike. Cijelim svijetorn kao da je bio ovladao neki demofcratski zanos, koji je imtogo išao na štetu pravedne ocjene o tome, koliko vrijedi jaka monarhija, koja zbilja i upravlja državom. Bilo je potrebno, da se nepokoljebljivo irkazuje na činjenicu, da se do odluke inože doći samo pobjeđama na bojištu. Nikad nije prekidana razmjena misil izmcdju Beča i Berlinai, koji se tada prostirao na sva pitanjav koja bijahu na dnevnom redu, na prvom mjestu na talijansko i poljsko pitan.ie. BaŠ u toku ovog opasnog Ijeita sazrijela je prilikom savjetovanja njihovih giavnih stožera u mislima ndniženih vladara sjajna zamisao o savlaidjivanju Itaiije. Ne samo jriegov plemenitl karakter, već i jasni pogied na suštinu živili snaga pobudiie su cara i kralja Karla, da se nepokoijebljiv r o pridržava savcza. što ga je zakimčio njcgov pokojni djed po stricu. Državnlčko sliv r atanje ogleda se i u tome, što se jasno raziikuju jedno od drugog prazua maštanja javnog mišijenja ođ stvarnih činjenlca. koje su sudbonosne za budućnost. Monarhljini upravljači, u prvom redu naš mladi i viteški viadar pravihto su ocijenili odnos snaga, pa su i prema svome radu pobrall zasluženi plod — po-

bjedn. Sada za Austro-Ugarsku viša ne postoji ltl jcdau susjed, čiju bi nadmenost valjalo kaznjti. od sada će car i kralj Karlo svit svoju pažnju moći obratiti ouoin ciijn, koji od uvijek prcdstavijai najtopliju želju njegovog srca, a koji se sastoji tt tom da svojoj državi pribavi častaii lttir, koji če jc štititl protiv svakiii napada, do kojilt bl u budučnosti moglo doći Heiurleh Friedjung.

Sredstvo, koje vodi do cilja. Silni utisak što su ga tispjcsl središnjih vlasti u njihovoj ofeitzivi protiv Italije učinili u sporazumnom taboru, najjasnije se ogieda u govoru, što ga je L!oyd Oeorge držao na najnovijcm sporaztunnom ručku u Parisu, a kojim je govorom ou samom sebi stvorio krizu, koja prijetl da učitti kraj bljesku i sjaju njegovog ministrovanja. A 1 sporazumnom štatnpom ovlađali su strah i trepet, koji je dostigao tolikl stepen, da se jedan talijahski list čak usudjuje, da ne ometauo od cenztirc govor! o miru na osnovu papine note. Taj se iist zove ,,P o p o 1 o c L i b e rt a“. On na uvodnom mjestu ukazuje na opasnost zasebnog mira izmedju Rusije i središnjih vlasti, koji bi grdno pojačao ove posljednje tt ljudima i ratnom materijalu, što bi ga središnje vlasti mogie baciti na zapadne države. Stoga, veli pomenuti Ust, nije isključeno, da bi sporazum pristao nai mir, ako bi ga središnje vlasti ponovo ponudilc sada poslije talijanskog poraza, a uzimajuči za osttovu papin prijedlog. Iz pisauja ovog lista vidi se. da se tnir, koga svi od srca želfmo, ne ntože postići ni odlufcama parlamenta ni velikim izilaženjem u susret od strano dipiomacije središnjih vlasti. Jedino zgodno sredstvosldaj se ovaj ciij postigne, sastoji SeitBđome, da se, kako veli njemački vojn'r/ pisac C1 a u s e \v i t z „protivnik dovcde u položaj, kojl je za ttjega teži od žrtve. što je od njega tražena". To znači drugim riječima, da protivnika valja siloin ornžja natjerati na bezusiovnu gotovost za mir. Treba se samo sjetiti, sa kakvom je porugom i sa kakvim podsmjehom baš talijanska sloboduo-zidarska štampa odbiia papittu ponudu za lttir, koja se do duše pojavila u vreinettu, kada su Talijani vršili obilne pripreme za dvanaestu bitku ua Soči, od koje su se nadali, da će int vcć jedttom donijeti toliko priželjkivani Trst. Medjutim dvaoaestu bitku na Soči otpočeie su srodišnjo vlasti, koje su u njoj nanijele Talijanima do sada u cijelom svjetskom ratu nezapamćenu vojnleku katastrofu. Sada, kad se ttalaze u najvcćem škripcu, Talijani bi rado pregovarali sa središnjim vlastima, što Im naravno ni u snu ne hi palo ira um.

da su oni tt Trstu, u mjesto što stt srcdišnje vlasti dospjcle do pred Veueciju. Sa ovont žcljom valja natn uporcđiti govor, što ga je austro-tigarski ministar spoljniit poslova grof Czernin I drugog oktobra ove godine održao u | Budimpešti. a koji je cio svijet s najvećont pažnjont saslušao. Pošto jc grof Czernin prvo ubjedijivim rfječima Izrekao gotovost središnjih vlasti, da ; se sa sporazumom njjuste u pregovore [ za mir, on je doslovce rekao ovo: ■[ „Nas niko ne rnože slomiti, niko nas ne tnože uništiti. M1 se do danas prldržavamo ciljeva, za koje snto se u poectku izjasnili. No. ako bi nas našl protivnici natjerali, da prodtižimo rat, mi ćetno bitl prinudjenl, da izitiljenimo svoj progratn, zadahnut niiroljubivlm diihom, pa da sa naše stranei tražimo odštetc. Ja govorim o sadanjcm častt. pošto stun uvjcrcn, da hi se sada na označetioj osnovlcl mogao sklopiti svjetski ntir. U slučaju pak, da se rat nastavl, mi sebl moraimo obezbijediti slobodite ruke“. Satno se po sebi razumije. da sredlšnje viasti danas ne mogtt svojim protivnicima pružiti onako blage uslove za itjir, tia koje su biic voljtte još prije dva tn.ieseca. Sporazuni je na govor grofa Czernitta ođgovorio isto t'ako grttbim odbijanjem kao i na ranije prijcdibgc za mir srediStijilt vlasti i na papinu notu. Lnglezl 1 Francuzi nikako nijesu prestajaii svojitn naletanjein na njemački zapadni front, Cadortia se, kao što ttialočas rekosmo, spremao na đvanaestu ofenzivtt, a sa'da su Fnglczt, polazeći od slttajskog poluostrva nreduzeli zamašnl napad, kojim hoće da se dočepaju Paiestine, odakic bi htjeli da ulivate vezu sa svojim tntpama, koje se bore u Mesopotaniiji. U slučajit da itn to podjc za rttkom. Englezi bi postigli željti, koju gaje već toliko decenija: Suvozemnu vezu izmedju Misira 1 Indije, Središnjint vlastima tte ostaie ništa dritgo nego da i nadalje prlmjenjuju jcdino sredstvo, koje će njihove protivnike skioniti na' mlr, — dafcle đa i daije snažno produže svojom ofenzivont sve dotlc, dok njiltov! protivnici ne budu imali kttd, nego da priitte onakav tnir, kakav će im diktirati srcđišnje vlasti. * Godišnjica smrti cara i kralja franje Josipa I. Kb. Beč, 20. novemb'ra. Povodom godišnjice smrti blagopokojttog cara i kralja, Njeg. Veličanstva Franje Josipa I. doputovaii su u Laxenburg Njihov'a Veličanstva, car 1 kraij K a r 1 o i carica i kraijica Z i t a.

GFodlonsKl rst u Dusill. StraRlm posianichna oduzcta opuuomoćenja. (NaročiH brzojav „Dcosraiiskjli Noviaa") Stockliolm, 20. novcmbra. V 1 a d a b o 1 j š e v i k a o đ u /, cla Je stranim poslanicitna njihova opunomoćenja. Balfour o poiožaju u Rusiji. Kb. I.ondpn, 20. novcmbra. Reuterova vijest; Ministar spoljmh i>os!ova B a 1 f o u r izjavio je u đojtjoj kući, da položaj u Rusiji nijc još objašnjen, i ako izgicda, da su ekstremisti u Petrogradu i Moskvi preoteil svu vlast. Proklatnovano jo pravo nezavisnostf ruskih naroda. Kb. Kopenhagen, 20. novembra. Iz gomile telegrama,.koji su stigil fz Haparanđe, vidi se, da je savjet mafcsimalista prokiamovao pravo raznilt navodnosti, da se odvoje od Rusije i da objave svoju nezavisnost. Ukrajina je već proglasllai svoju nezavisnost. Po jednoj đrugoj vijesti otputovali su u Petrograd nekoliko maksimalista, koji su sa do sada bavili tt Stocfcholmu. Pobjeda boljševika osigttraua. (Naročiti brzojav „Bcosradskili Noviaa") Stockholm. 20. novembra. Iz Haparanđe se đoznaje po ltelshtgforškim informacijama: K e r j e ns k i j e v e č e t e p o t p u n o su p o t u« čone. Glavni štab je uapŠett, medju ostalima konjjčki general Krasnovi i viadin koinesar nienjšcvika Vojdtticki. Kcrjenskij jc utekao. U Petrogradu je svttda mir. Iz glavnog grada posiate su čete ti Moskvu. Raspoložcnja revolucijonamih četa je ođlično. Pob j e d a j e s i g u r n a. Na Irontu nema promjene. U Finskoj je mir i ako' je o p š t i š t r a j k. Na Aaiandskitn ostrvima takodje mlr. Ovaj izvještaj potpisao je fins’kf okružni odbor. Odlazak Američana iz Petrograda. (N'aročttt brzoiav „Beogradskih Novina") Rotterdam, 20. novembta. Atnerikansko poslanstvo u Petro« gradu tražilo je zaseban voz, da pošaije 200 Američana tt Carbin. Krvave borbe u Moskvl. Kb. Stoddtolin, 20. ltovembra. U prkos zatvaranja granlce ncpre'« stano stižu putttici iz Rusije, koji prfčaju, da se u Aloskvi i dalje v r ode najkrvavije ulične borbe. Artiljerijskont vatrom razoren je hotcl „Nationar f još jcdan veliki hotci. Isto je talco zapaljcno artiljerijskim metcima jeđtio veliko pozorište. Po ulicama lcže grđni mrtvaci. I po privatnim stanovlma postradaio je mnogo hlljada Ijttdi. 14 . ttovembra otpočeio je pljačkanje. ICada ,,boljšcviki“ pokttšaše da vozom od-

Podlistak. „Noćne penzije“. (fz vreinena botnhardovanfa Beograda 1914.) Mnogl Beogradjanl, kojl su odmah n početku rata ili nežto docnije pobjeg11 u razna mjesta u miutrašnjosti, dolatzifi su s vremena na vreme u Beograd na nekoliko dana da razgledaju svoj dom i da posvršavaju liitne poslove, pa su se, poslije svršettog posla, opet vraćall u svoja hežanijska mesta, Ali Je bio priličan broj i onih, koji su dolazill u Beograd Iz Čiste radoznalosti da se uvjere, da ii je sve istina što se u unutrašnjosti Srbije čuje o dogadjajima u Beogradu I o onorne što novlne pišu o njegovom stradanju, a bllo ih je i takvih, kojl su hteli da čuju ma f jednu granatu kad prosvira preko Beograda. U nekih, moglo bi se rećl i mnogilt, brzo je nestajalo te radoznalosti; čim su čuli prvu je»zovItu pesmu granate i njenu eksploziju, brzo ih Je nestajalo, vraćali su se na vrat na nos u svoje zbegove. I moj jedan stari prijatelj pripadao je toj vrsti radoznaJih. Jedan slučaj s njime, koji ću u prođuženju saopštiti, dokazuje, koiiko trenutni strah može u čoveku da zbriše prisustvo duha tollko, da ne zna ni šta govori. I on Je jednog lepog jesenjeg dana došao bio u Beograd iz svog beižanijskog mesta, da ga još jednom vldl i da čuJe sviricu smrtonosnih granata.

Ta ntu se prilika istog dana slučajno I pružlla. Bila Je vedra jesenja noć. Beogradsko nebo lšarano zvezdama potsećaio je na vesele jesenje noćl ranijih godina. Stajao sam s tim mojhn prijatijem na ttglu kod pozorišta i posrnatrasmo Dunav i banatske ravnice Izukrštane belim mlazevitna reflektorske svetiostl I to je za mog prijateija biio nešto dotie nevidjeno, novo. Na jedanput nas izjtenadi i preklde tišinu zvrjanje aeroplanskog tnotora. Odvažni je piiot, koliko se po šumu moglo ooeniti, letio u neprijateijsku zomljtt, all se aeropian pomešan sa zvezdama nije mogao viditi. Šum je bio sve slablji i slabiji, i>a se najzad sa svlm izgubi. Stajali smo Još neko vrcme, čekajući s nekom slutnjom da 6e se nešto neobično dogoditi. Nije prošlo ni pola sata, s položaja oko Beograda bljunu paklena artiljeriska vatra, koja se sll u Jedan otegnuti strašan odjek, kog je pratio jezoviti tresafc projektila. Strašne efcsplozije su se oriie oko Zemuna. Na jedanput izbi mlaz crvene svetlosti na samom Dunavu. Artiljerija Izgledašc da je našla svoj cilj 1 osu još jaču vatni. Ulice polafco oživeše i poče da promiče nekuda uplašenl svet, koji nije znao u čemu je stvar. Tek što smo se okrenuli primetismo kako se pogurene slifce s podignutom jakom brzo I Žurno kreću prema zgradi uprave fondova i gube se u njenom velikom ulazu.

—- Šta će ovoliki svet noćas u upraii fondova? rekoh ja začudjeno i više za sebe. — Sigurno za penzlju, odgovori mi na to moj stari prijatclj. Ja dotie nisarn nl obraćao mnogo pažnje moine prijatelju, alt satn ga posie takvog bosniislenog odgovora morao pažljivije poglcdatl. Primelio satn, da se jadnik sav pogurio i drhtl kao prutić. Morao sam se i nasmejati, jer ml je odittah biio sve jasno. Moj prijalclj je od straha, koji mu je ullla granatska pesma i njena cksplozija, izgttbio bio sa svint prisustvo dulta toliko, da je u onom trenutku i zaboravio, da je zgrada upraive fondova odavna pusta pa je i nevoljno izgovorip onu besmislicu. Strah čini sve. Pokušao satn da umirim moga prijatelja, ali se on. zastidjeai valjda od samog sebe zbog tolike malodušiiosti, oprosti sa tnnoni 1 hitno ode u svoj stan. Sutra dan je zorom otišao iz Beograda, u koji se nije nl do danais vratio. c -r. .A- ■« Adela Mllčinovlć: U noći. Već je davno odbila ponoć, kad smo Izašli. Mjesečina. Topla, blaga noč, kakvu samo zaželjeti možcš. Mjesec I majska noč! Tiho jezero sa snijućim Iabudovima. Ullčne svjetlljke, što siatko zamiru od neke valj-

da sattto njima znaiie sreće. Tamne kuće spokojne i ntirne. Velilii, wiiki mrtvl grad.,, Išli stno širokotn, danjtt najživIjotn, a sada sasvhn pustom ulicom i gledali mjcscc i labudovc, umiruće svjetiljkc i spokojne kuće, pustu ttlicu i tnirtTO jezcro, pa se i natna tičiniio, da bi bilo, r.h, da bi bilo tako slatko umrijcti...! Nu, da. Vazda trcba imati na umu, da je to ntajska noć, a mi da smo više od trl sata prosjediii u sparnoj kavatti, okntženi rpom novina, vicblata I ozbiljnilt žmitala, ni ne siuteći, da itmjesto intezivnog clektričnog svjetla, što zaslijepljuje oči, itnade vani blijeda nebcska luč, umjesto zadimljenog, sparnog kavanskog zraka mirisavi majski, umjesto divlje ciganske glazbe velika tišina prirode ... Išii smo tako polako, razmišljajući o sreći puste ulice, o samjama iabndova, o sinrt! svjetiljbe, o zadovoljstvu kuća i još o mnogom. mnogom, o četti se samo u majskoj noći može razmišljatl. Najeduom opazismo, da ttismo više sarnl. Pred nas odnekale ispala ženska. Žurila se. Njen čvrsti korak neugodno je odjekivao I mutio ovaj lijepl mtr. Iza jednoga ugla ispane gospodičić, iza drugoga gospodin. Iza nekakvog stupa, na kom se lijepe plakati, poinakne se tamna sjena — starac! I sva trojica pokročiše spram lstoga dlja.

Gospodičić bio još samo koralc od nje udaljen, gospodin je Išao nešto polaganije, a starac je čckao. AH u času, kad ju jo mladl kav r alirčić dostignuo i valjđa posve sigurart pošao uz njti, vidiela se samo odiučna njena kretnja i gospodičić — zaostade. Sektmdu poslije dogodilo se isto f gospodittu, a dvojicu odbljcnih zbližila valjda ista sudbhia, te podjoše zajedno niz nlicit psujući. U tom trenutku zaboravismo I tnjesec i Jczero I labudove. Neobična ova zgoda, da žena u to doba ita ulicl odbija mttškarce, sasvim nas jo iznenađila. Požurismo, da viditno, što ćc bitl dalje. I starac Iitjede pokušati srcču. K upravo u času, kad je stigla do jedne svjetiljke i valjda osjetila, da ju opet nctko progoni, okrene se, da ga predusretne. Ntt starl bio je malo ustrajniji, te je odlučio. ue dati se tek čimgod smesti. Ali zalttdu! Tako smo imali prilike vidjetl na čas njeno lice I promotriti ju točnije. Nu da, kad bisnto ju htjeli suditl po odljelu, onda Ju baš ne bi ctjenili viso'ko. Ali kad se čovjek sudeći po vanjštini već često prcvario, onda ]a pripravniji tražiti pod priprostom haijtnom čestitu dttšu nego II pod flnotn i skupocjenom. Naša, recimo „interesantna neznanka“, bila je dosta neelegantnih pnrodnih forml, u kaputu. suknjl 1 šeširu ne baš prve vrste, pa nas Je to uvjera-