Beogradske novine
Izlaze:
S
đnevno u jutro, ponedjeljkom poslije podne.
Pojedini brojevi:
-c.iiarssrr.iHdn O mmtMJI . 12 h*l<m
0 u U ng.irMll U ^
Mjosoena protpiato: S&ztgr.zgi sss - r?::
Oglssl go cljenlku.
■ • • • • 0 •
Urtdnlitvo: BEOSRAD, Vuka Karadžlća ul. broj 10. Talefon bro) 83. Uprava I prlmanje pretplata Toplitln venac broj 21. Talelen br. 29. Prlmanja oglata Kneza Mlhajla ul. bro] 38. Talefon broj 245.
Godina VL
Nova Wilsonova poslanica Japan ne će slati vojsku u Evropu. — Henderson poslanik u Petrogradu.
— engleski
awjie rusM umraitar, jer je taj kraj vriol bls-ai Helsingforsu, tako, da se bez poi« vrijede helsinforske teritorije ne ir-ože xti stupdti Sveaborg. „/Matin M o priznanju Finske. (Naročitl brzojav „Beogradskih Novina") Zeneva, 9. jamiara.
Američka vojska Krupne riječl, što ih sporaiurani državnici svakoni prilikotn izbacuju o tome, kako neniinovno raora doči do oružane pomoći od strane Sjedinjeniu Država, u više su maha pobudile javnost na provjeravanje stvarne vrijednosti američke vojske. Danas svalci onaj. koji čita novine zna, da prije rata cjelokupna vojna snaga ogromne prekomorske republike nije iznosila ni koliko deseti dio njemačke vojske, ali ida su zato za nju trošene takve svote. koje bi po evropskim pojmovima bile dovoljne za izdržavanje brojno kud i kaino jače i bolje uredjene i opremljenc vojske. Isto su tako poznate mjere, koje baš ni najmanje ne doiikuju predsjedniku jedne slobodne države, kojima je Woodrow Wilson pokušao da nadoknadi ono, što je raniie propustio i da od američke vojske načini važnog činioca u današnjoj velikoj borbi naroda. Od kada je 28. aprila 1917. godine objavljen rat Njemačkoj, u Americi se u veliko radi na reorganizaciji vojske, koja je u času rečene objave rata iznosila svega 66.000 ljudi redovne, a 100.000 ljudi vojnički obučene narodne vojske. Tako bar tvrde u račtinima sporazumnih državnika, a središnje vlasti nemaju nikakvog razloga, da prcdpostavljaiu da nije tako. Ove podjedne pak sumnjaju u drugo šta, naime u to, da li su u tome pogledu tačni sporazumni računi u pogledu vremena i prostora, koji su i suviše fantastični, a najviše pak opravdana je sumnja što se tiče najglavnijih pitanja u cijelom problemu američke vojne po-moći, naime pitanja, postoji li zbilja s one strane okeana poštena i čvrsta volja sa fzdašnim učestvovanjem u vojničkim operacijama u Evropi. No, i kada se stvar posmatra čisto meritorno, Čovjek s pravom mora biti vrlo skeptičan prema onim silnim milijunima američke vojske, o kojima sanja sporazum. S vremena na vrijeme čuju se o toj budućoj američkoj džinovskoj vojsci stvari, koje s prajvom pobudjuju čovjeka da posumnja, 'dali zbilja s one strane okeana Iskreno hoće i dali mogu ispuniti ono, što se od njih očekuje. Ovamo spada vijest, koja je prije nekog vremena kružila svijetom, kako se Švedjani koji zive u Sjedinjenim Državama svima mogućim nasilničkim sredstvima tjeraju u vojnu službu. Ako taj fakt već samim sobom u čudnoj svjetlosti prikazuje Wilsonov rad za zaštitu prava samoopredjelivanja pojedinih naroda, to je on još tim značajniji što se tiče pitanja o proširenju američke vojne sile. Čovjek se nehotice mora zapitati, zašto li je ovoj državi, čijim se neizmjernim bogatstvom u Ijudima to£ko hvali sporazum, stalo do ono nekoliko hiljada švedskih podanika, kada valja pravim američkim, — dakle glgantskim — sredstvima izvršiti zadatak kulture i napredka, jer to je uloga, koju je Amerika sebi namljenila u ^ svjetskoj istoriji. No još većtna mora da se buni zđravi razum protivu ono ga, što Amerikanci hoće i mogu, kada se vijesti o uzimanju švedjana u ame-
ričku vojsku doda još i najnovija vijest, prema kojoj predsjednik Wilson sada vrbuje vojnike čak i medju ostatcima rumunjske vojske. Ova vijest, čija je vjerodostojnost dokazana, još u većoj mjeri odkriva pravo stanje stvari u Americi. Naime rečeni američkl noziv, koji se odnosi podjednako na časnike kao i na vojnike, izrično obećava prvenstvo onim kanđidatima, koji stalno misle da ostanu u službi Sjedinjeuih Država. Šta da misli čovjek o toj zaninnljivoj pikanteriji? Zar se iz toga ne da jasno vidjeti, da Amerika radi na tome, da sebi za sadašnjost i buđućnost stvori neku najamničku vojsku, koja će u mjesto dornaćih ratobomih drekavaca da se krvari za skriveni američki imperijalizam. S obzirom na sve te pojave nema čovjeka na svijetu, kojl bi mogao vjerovati da zbilja već postoje milijuni američkih vojnika, izvježbanih i naoružanih, koji jedva mogu sačekati čas, kađa će preći preko okeana za Evropu; nema objektivnog posmatrača, koji će pri takviin okolnostima ozbiljno uzeti mogućnost američke pomoći sporazumu i vlastite snage, a s đruge strane nema toga, koji neće sumnjati, da se Wilson nosi potajnim, sebičnim namjerama, koje se kose sa iđejama njegovih saveznika. Američka vojska izgleđaće na kraju krajeva isto tako kao i mnogo hvaljena američka industrija: U fabrikama, u rudnicima i na brođogradilišthna pored sasvim malog broja pravih Amerikanaca rade Jermeni, Kanadjani, JJrvati, Orci, Poljaci, Irci, Tatijani, Rumunji, crncl i drugi, dok Amerikanci samo gledaju kako drugi rade i bogate se tudjim znoiem. Postići najveću dobit tudjim mišicama — to je načelo, kojitn se rukovode Amerikanći i u velikoi borbi naroda za pravo i slobodu ili bolje rečeno u borbi za američki imperijabzam i kapitab'zam pacifiste i socijalnog političara i svjetskog spasioca Woodro\v Wi!sona ! drugova. Pregovori za mir Konferencija predsjednika delegacija. Poduži pregovori sa Ukra 1 j i n c i m a. Kb. Brest-Lito\vsk, 9. jaimara. Danas prije podne su prodsjedn ci ovdje sakupljenib izaslanika imali medjuscbno konferisanje, u kome su uče stvovali: ministar spoljnih poslova grof C z e r li i n, državni tajnik dr. pl. K (i b 1 m a n n, ministar pravde P op o v, uarodni komesar za spoljne poslove T r o c k i j, ukrajinski državni tajnik za trgovinu i industriju Vsevolod Hobubovič i veliki vezir TaIat-paša. Poslije svršenog raspravljanja o obliku i pitanjima programa, zakazana je za sutra u 11 sati prije podne
puna sjednica. Poslije su vodjeni poduži razgovori izmedju zastupnika četvornog saveza i ukraj'tnskih zastupnika. Trgovci Rige za prisajediiiienje Njemačkoi. (NaročiH brzoiav ..Beosradskih Novina“.) Kćnigsberg, 9. januara. Trgovci Rige su donijeli jednoglasnu odluku, u kojoj je iskazana želja, da se Riga sa svojom pozadinom prisajedini NjemačkoJ. Dr. Wekerle o iniru.
mije, • da bi sporazumni iste retzultate mogli postići i putem opšteg mira. Ali u tom bi slučaju bilo svima jasno, da su sporaztminl svjesno iznevjerili Poljsku, Lltonsku, Kirrlandiju I Rumuniju, da su te zemlje upotriieblii za izravnanje svcvga računa s Njemačkom. Ali za sporazumne sile ima daleko pogodnijj put đa Rusiiu privolu na zaseban mir. Oni će Nijemcima đopustiti, da zavladaju Lotišima, Litvoncima i Poljacima, pa da se poslije ne samo tim nasiljem iskoriste, nego da i odgovornost za to otklone od vlastitog liairoda. To je smier 9porazumnih sila.
„Matin" piše: Priznanje Finake je antei-esantan slučaj za njegovn đalju pri< mjenu. Možemo dođati, da su namjerai Francoske u pogledu na ukraj’nsku rec jpubliku isto i da 6e glavni komesar, koga će svi saveznici poslati u Kijev, uskoro nzeti ufiešća u UjećaTiifnria Rad<h Transportne prilike američke vojske Piimili smo knji'gu: „Die Schwaerigke:ten der Verei'ni tn Staalen an dem Wei’krieg ‘ od. car. njemačkog rnajora Hos. sea, Berlin, 1917., iz koje va dimo slijedeće radi prijegleda za; našo čitaoce. Naćelnik švajcaiskog prijevozaiog ureda, Cailler, koji je ju!a mjeseca 1917. l«io u Lončkmu, kako bi post'gao >xl eit gleske vlađe, da poveća prekomorski do. voz u Svajcarsku, proraćunao je — na osnovi pregovora, što ik je vodio s ea. gleskim i s američkim stručnjacima —« d.a američka vojska treba 0i/a milijunai a'egistarskih tona, da se preveze u Ev< ropu. Dragi su stručnjaci opet proraču, nali, da čitava prekomorska trgovinska flota Sjeveme Amerike — koja iznosl svega 2.'8 milijuna reg’isla'akih tona no bi inogla prevoziti više od ZoO.OCO. Ijudi. Prema tome trebaju Am' ričani naj. manje i. J /a nulijuna registarskib tona, da prevezu u Evropu vojsku, koja nije juka niti pola milijuna momaka, pa sve da Iskorisle svoje brodove do skrajnjlh gra. nica i da ih najbrižljivijo i najtemeijb tije udese za prijevoz vojske. Kad so lUzme u obzii' vrijeme, što brodovi tre< baju za ukrcavanje i isk"cavan'e, zatimt za povratak i za popravke, možerno r;u čunati, da čo čitav put trajatr šest sedmica. Prema tome bi flota od 509.000 registar. c k : h !o-a trebala 30 sedmica, da prcvali pet puta put tarao i ovamo. Uzmimo da to 500.000 registarskih tona stoje sada Americi na raspo'a'tanje i da je mogli otpočeti s ukrcavanjem vojska već 1. novembra 1917* (a to je u đoba, kad se američka vojska tek obrazova a), tad bi — ako bi naraie sve proteklo be?s smetnje i bez neprijnteljAe navaie —• posljednja parlija prijevoznh brtdova st.igla u Evropu tek krajem maja 1918Dodajte k tome, da treba opskrbiti to 400.000 ili 5(0.000 ljudi nužnim živoU nim namimicama, o'Mećom, topovima* municijom. acron’anima, ratnim materijalon'. i drugim pomoćnim sreds v/iua, što su u današnjem ratu od prijeke po« trelte, kao n. pr. (da snomenenio samo jedno) željezniekim materjalom. Ararrč. ka vojska, jaka 400.0Ct0 tio 570.C07 vojnika — sve i kad bi, \ še no enpleskal vojska, uzama'a svoju potrebu iz Fran cuske — ipak bi trajno t-ebala u naj manju ruku 1.2 milijuna tona. brodova za sami „Nachschub". A kađ bi se pri jevor. te vojske porazdijelio prema gor njem primjeru, ireba'o Jii odmah ocje piti za „Nachschub" prvog obroka :
R u s i j a i U k r a j i n a t r a ž e m i r. (Naročitl brzojav ..FJcnzrjdskih Novina") Berlin, 9. januara. U jeđnom razgovoru je izjavio ministar predsjeidnik W e k e r 1 e, da je prilikom njegove posjete kod državnog kanoelara bilo govora i o Rusiji. Po mišljenju Wekerla pregovori ćesRusijom teći povoljno. Na Trockog su u Petrogradu napadali, jer je rekao, da su pregovori sa središnjim vlastima zastali. Rusija h oć e b e z u s 1 o v n o m i r, s t o g a j a Trockij bio najzad primoran, dase krene za Bres t-L i t o w s k. O U k r a j i n c i m a je rekao Wekerle, da pokazuju veliku pred u sr e 11 j i v o s t i popustljivost. Zanji*i je<od velikog interesa, da stupe u trgovinske odnost sa srednjoin Evropom. Za nas je opet povoijno, što se osim Veliko-Rusa i Ukrajinc! pojavljuju samostalno i pruž a j u n a m v u : u. S Rumiinj i m a ćemo se docnije razračutiati. Rusi o sporazunmim silatna. Kb. Berlin, 9. januara. Wolffov uitedujavlja: U bežičnom I brzojavu iz Rtstcograda ,,S v i m a“ od 6. o. mj. 9.40 šati prije podne veli se: Lloyd Qeorge : se izjas-nio u smislu, da Rusija, prije no što može biti govora o pregovorima za opšti mir, niora utvrditi svoje granice prema Njeinačkoj i Austro-Ugarskoj. Publiciste sporazumnih zemalja upozoruju s većom ili manjom iskrenošću na to, da će za sporazumne sile biti probitačnije, ako bez Rtisiie stupe u mirovne prcgovore, jer Rusija sad u opštem pođuzeću učestvuje samo s negativtiini kapitalom. Ako se u tim iztazima inože obilježiti obrt, onda se on nalazi na stran! veće iskrenosti. Sporazumne sile nalaze za probitačnije, da Nijemcitna ostave, da se prvo razračunaju s Rusijom. Njemačka bl iinala đa na liniji najneiziiatnijeg otpora dobije odštetu na račun Rusije. Ukoliko ta odšteta ispadne veća na istoku, utoiiko će sporazumnim vladama biti lakše. da se s Nijeimcima sporazuimi na zapadu. Po sebi se razu-
Pitanje Elsasa 1 Lotaringije. Kb. Amsterđam, 9. januara. Kako „Allgemeen Handelsblad'* javlja piše Albert T h o m a s u ,,Daily Telegraphu“ o ElsasLotaringiji ovo: Engleske socijaliste misle, da francuske socijaliste pristaju ria narodno glasanje u EIsas-LotaringijL Ali to nije cna politika, Tcoju zastupaju francuske socijaliste. — Frankfurtski mir, konic se Francuska morala pokoriti, pocijepala je Njemačka vlastitoin voijom 1914. — Pravo Francuske ostaje neprolazno, s toga se ElsasLotaringija rncra vratiti Francuskoj. Henderson engleski poslanik ii Petrogradu. (Naročitl brzolav „Beogradskih Novlna“> Kopenbagen, 9. januara. ,,E x t r a b 1 a d e t“ javlja iz Lonđona: Uskoro će Henderson biti iinenovan za engleslcog poslani'ka 1 u Petrograclu. Pretstojećl saziv nacijonalnog kongresa fraucuskih socijalista. (Naročiti brzojav „Beogradsklli Novlna") Ženeva, 9. januara. ,,H u m a n i t e“ piše o pretstojeoetn pozivu nacijonalnog kongresa francuskih socijalista na kome bi se imala donijeti odluka o novo stvorenom stanju u Rusiji.^
Samostalna Finska Rnsko-finski pregovorl. (Naročltt brzojav „Beosradsklh Novtna' 4 .) Kopenbagen, 9. januara. Rusko-finski odbcr, kr.j’ se radi riješenja nekib spornih tačaka sastao u Stocldiolmu. zaLivlja se pd'anjeni, da li Sveaborg i utvrdjeno ostrvo treba da o$!ane ruska svojina. Utvrđjenja Sveaborga s Iteva'oni Udešena za zatvaranje finskog inorskog z-ativa. Fmska naravno da ne nristaje. da Sveaborg po-
PODLISTAK Adela Milčinović: Naši razgovori 1. Moja mamlca. (Svršelak.) Razderala je i počela opet iznova 1 opet se ijutila. Nitko nije smio pogledati te crtarije, osim mene. Ona je pokušala još mnogo puta, i bila je zđravo nesretna, što nije mogla izvesti onako. kako je vidjela u mašti. Ja sam Ju tješila, da je dobro i da ni slikari ne prave sve tako tačno, kao što bi ona ntjela. A!i je to njoj bila slaba utjeba. — Sve bebice imadu vrpcu na kapicl i šlingani jastuk i resice na koliclma . . . A golubek bi morao gledati u bebicu, a pogledaj. je ii to golubek? .. To može biti i mašlek i vrabec i štogod hoćeš! . . . — Je, Deša, pa nariši nešto drugo, kad tl se to ne dopada. Što ti ja znam. — Vidiš, kakva si ti. Ti menl ne ćeš ništa reći! . . . — Kako ne ću! Ja velim, da je to dobro. Ti si dijete, pa ne možeš risati, kao kakova slikarica. — Dete, dete! T! samo tako veliš: dete! A onda budeš pripovijedala tatl i Veri, pa mi se budu smijali. Sada je Deši crtanje najmilija zabava. Kadgod imade vremena, crta. Samo ne izmišlja više tako komplicirane sujete, kao prvl put SvaJci ioj je
predmet zanimiv za crtanje. Načiiiila si je malenu bilježnicu i u nju nacrtala vazu, tikvicu, Verinu bustu, Narclsa, ključ, gitaru, dapače i brisalicu u dugtne. Ništa nije za nju bez interesa. 2. Svetl Nikola 1 Badnjak. Već osam dana veseliia su še djeca svetomu Nikoli. Naročito Deša. Ona znade, da darove dadu mama i tata i da sveti Nikola ne obilazi sa krampusom po kućama, kao u „stara vremena", ali je ona ipak ispitivala o tome. — Lela kaže, da je k njima jedanput došao, da ga je ona vidjela. Može li to biti? — Može, ako ga je vidjela. — A — je — To se je valjda sluškinja tako' obukla, iili tko poznati. Zar ne bi i k nama mogao tako tko doći. — Tko, kad nemamo nikoga? — Je, ja ne znam. Netko bi ipak mogo... Ali dobili budiemo ipak nešto? — A Što bi dobili? Jučer si đobila pastele, rekla sf, da ti je to dar za sv. Nikolu. — Je, pa to nije bilo za mene, to je bilo za školu. To bi i onako morali kuplti. — All ne one najskuplje. Jučer si rekla, ako kupim one velike, onda ti ne treba sveti Nikola ništa donijeti. — Za to ću ih ja imati jpš u trećem razredu! Vidiš! A da s! kunila one
jeftine, ja bi ih brzo pošiljila i zbogom — ne bi opet ništa iniala! Morala sam poći s njom na Jelačićev trg, da razgledamo vašar. Gleđali sino one košarice I pozlaćene šibe, ali nismo inšta kupiii. Deša me je đovela i do jednoga dućana u kojem je ona „vidiela Iješnjaka, smokava i datulja...“ Ali ja nikako ne razumijein što ona hoće. Konačno se odvaži: — A zar mi ne buacmo ništa dobili za 9V. Ntkolu? .., — Sad je rat i svuda su postavljene straže, pa sv. Nikola ne inože doći. — Ali ne! (Kao da boće reći; pusti te bajke) Reci, što si kupila? — Nisam ništa. Kako bi inogla što kupiti, što ti ne bi znaia, kad si uvijek uz mene? Htjela sam danas izaći, pa nisam mogla, jer si se ti rano vratila iz škole. — A zašto nisi rekla, da imaš posla? — Kad ti odmah vičeŠ: Ja ne ću ostati bez tebe! — Je, vldiš, da si danas rekla: Ja imam posla — ja bih odmah znala zašto hoćeš ići i rekla bi Veri: pusti mamu nek ide, a mi ćemo ostati kod kuće, mi ne idemo s njom. Vera ne bi ništa znala. A ja bih nju već zabavila! (Verici je dvanaest, a Deši šest godina!...) — Pa reci, što hoćeš da ti kupim, pa ću ti kupiti. To je svejedno, ti i onako znaš, da to mama i tata dadu.
Stali smo pred jeduim izlogom u ko.iem je biio južnoga voća. Ona se zagledala u sandučič s datuliama. — Hoćeš datulje? I još što? Ajde, idemo unutra, pa čemo kupiti... — Ne ču, ne ću! — odbije ona energično. Onda to meni nije nikakvo veselje, kad znam što ću đobiti. — Pa što ćcmo onda? — Znaš što, mi ćemo se rano sprerniti spavati, a ti onda otidji kupiti. — Ali onda če već dučani biti zatvoreni. Deša časak razmišija. — Pa inožebiti će tata kupiti? — Ja ne znarn. — Znaš ti već, ziiaš... Vi ste se več dogovorili... Promatrala me je hoće li štogod pročitati s moga lica, a onda ipak posumnja: — Zar uistinu ne će mo ništa dobiti? — Rekla sam ti,.. — Pa znaš što? Hodi ti sama u dućan, a ja ću te vani čekati. Ja ne ću gledati unutra. Hoćeš? — Hoću. — A kuda ćeš metnuti, da je ne vidim. Kakav je paket? — U džep. — A kad dodjemo kući? Kud ćeš ga onda metnutl? Znaš, da ja ne vldim. — Ostavit ću ga u džepu. — A onda? — Onda ćtt ea staviti u orozor.
— Dobro. Ali kupi i za Vericu. Za obadvije jednako. — Dobro. Dcša je bila vesela, što stno to teško pitanje riješili. Kad sarn izašla iz dućana, stajala je ona daleko kođ druge kuće, tako da nije ni kroz staklo izloga niogla vidjeti, što kupujem. Njene crne očice sjale su od radosti. Uzeia me je pod ruku i mi smo pošle kuči bezbrižno, kao da i nismo ovaf Čas riješili jedtio veoma važno pitanje, — Sutra če mo Veru iznenaditi. Neka misli, da ne bude ništa dobila. Ako če htjeti da metne cipelu u prozor, reći će mo joj: Samo metni, dobit ćeš jedan briket fino zamotan u papir, malo koksa i jedan krumpir. To buđu bonboni i čokolada... Vera se vratila iz škole sama! — Tata je otišao jednomu gospodinu... Deša me je značajno pogiedala, Zna ona kakav je to gospodin... Kađ je tata konačno došao lcući, nije istrčala pred njega, kao obično, ' nego je vikala iz đaieka: — Tata, smijem li k tebi? — O, smiješ, smiješ, Dešek! Ona je oštro pogledala sve; njegov kaput, lice, ruke, ali nije vidjela nlšta. Je li već sakrio? Ili zbilja nijo ništa donio? Ona mu je doduše dala prilike, da sakrije, ali moguće ipak nije ništa kupio?... — Tata, ja sam čula šuškatl nekakav oapirček, kad M tl došao...