Beogradske novine

?

Ffclazvr drorno u jntro, ponedjeljkom poslije podne.

Pojadini brojevi; 0 OM(n<* i u »po<l« 0 Aiiua Iflhninn •4 e. Uf. :<U po eljonl od . . , lUllCluU • MMiUlil . . r . ..... ,12 Oeior«

Mjesečnn pretplata; U Beo'rDflu r« Kra* e \jr.a/jposjaOnuti« «# c. I kr. Cata t a uojnu 1 attpnu poltu . 2 60 U Beogradu sa dovb. u . , 3-.. U monarhijl 3. U fnostrtnshr« , t ' ♦ 60

Oglasi po cljofiiku. =====

Jrodnlitvo: 6E0GRAD, Vuko Karadflća ul. bro| *0 Telafon broj 63. Oprava I prlmanja profplato Topllćln vense broj 21 Ttlafon br. 21 Pr1m«n|« oglesa Knaia Mlha/ia ul brol 38 Tnlefon brol 245

Br. 200.

BEOORAD, riedjetja 28. jula 1918.

Goditta IV.

*

v

Četiri godine svjetskog rata. Kob Srbije (P15e major Branko Blaalch.)

Razdor iztnedju Monarhije i 5rbije postoji godinaina. Tačno uzevši, od hatišerifa u augustu 1830., kojitn je proveden jedrenski mir, a time i kraj turskog doba u Srbiji. Doduše, autonomna Srbija ostala je privremeno otomanska provincija, ali čint su popustile uzdc, ona je postala tvrdoglafva i počcla hacati čifteta, pa najposlije, i ako veoma prikriveno, i prema habsburškoj državi. Od satncg početfca gundjala je protiv svog moćnog susjeda, u komc je vidjela smetnju svojim davnašnjim nepravičnim aspiracijama. Ipak, j>ošto je jedva stajala na nogama, tnorala se u prvi mah 'strpjeti, i tr.ko se zapravo ni.ic ništa vidjelo od one napetosti, koja ne samo da je izntcdju oba susjeda stvarno već postojala, nego je čak postaia i kamen spoticrinja. Ovo je postalo primjetno tek od 1860. gfxiine, kad sc počcla razvijati velikosrpska ideja u južnoj Ugarskoj, kuda su se 1690. oko 40.000 Srba (takozvr.nl Raci=Raicen) preselili pod pcčkim patrijarhom Čarnojevlćem, a onda opct nekoliko hiljada poslije turskog rata 1091. godine. Srpsko-narodna crkva nastavila je svoj život u karlovačkuj patrijaršiji. iVelikosrpsku iđeju preuzela jc odmah mlada srpska država sa ove slrane Dunava, te ju je isto tako odlučno prisajedinila- gvozdeuom sastavu svoje politike. Time su i prolivuosti izmedju interesa Srbiie i Monarlilje, — ukoliko je ova svoje htjela čuvati, a ona druga oštećivati, — postale tako velike, da su doveie do spora. Može se reči. Uo ueizlječivog spora. i lo osohito onda, kad je Srbija rusko-turskim niirom u San-Stefanu zadobila svoju ueza.visnost i — ba<rem prettia Monariiijl odriješcne ruke. Uzrok spora bio je, kako u razvoju, tako I u ciicloj prirodl srpske nacljonaltto-konfesijonalne osvajačke misli, ili kraće rečeno. u bizantlnizmu, koji hoće sve da proguta.. Ovaj je za Srbiju dođuše za dosta dugo vrijctne učinjen bezopasnim, no on medjutim ipak nije prestajao da barem potajno djeluje. Da, njemu za ; Ijubav, i slijedeči njegove principc, Srbi su u svoje vrijeme radije priznall osmanlijsku vlast, nego što bi se to od njihove prošlosti očekivalo. Titne im je uspjelo, da sa Islainom dodje do utanačenja, i tako da obnove bedemc bizantitiizma, kojl Je lcod njih postao poiitlčkim faktorom, 1 to uspostavom

pečke patrijaršije 1557. To je onda bila organizacija, koja jc obuhvatala cijeii istočno-pravoslavni živalj u ototnanskoj državi, to jest cd Budimpešte do jugoistočtio od Skoplja, sa malo izuzetaka. U ovu organizaciju spadaila je prema tome osim Srbije još i Bosna i Hercegovina, Dalmacija, Slavonija, velik dio Hrvaitske i Ugarske. Sve ove zemlje zajedno obrazovale su pećkom 1 patrijaršijom u osnovi ništa drngo, ne- | go srpsku suverenti državu pod teokratskom vladavinont. Ova država u državi srušila se tek onda, kad ,ie 1776. godine pcćka patrljaršija ukinuta. a srpska crkva podvrgnuta carigradskoj patrijaršijl. All u umitr.ošnjem sastavu ove crkve postojala jc ova država i dalje. Pošto su Srbi u pećkoj patrijaršiji vidjeli nastavak svoje na Kosovu 1389. od turske sile slomljene političke države, to su oni sve svojc nastojanje svodili na to, da ovu patrijaršlju — koja se nc tnože smatrati ni za šta drugo, nego za preteču vcliko-srpskih prohtjeva — opet ostvare, i to u njenom potpunom obimu: crkveno i politički. Ta srpsko-pravo« slavna crkva bila }e od uvijek u služ| bi politikc. 1 ovom prilikom postavili I su obojc isti cilj — a ovaj je sezao j daleko izvan granica Srbije. Nijc dakle j nikakvo čudo, ako se izmedju intercsa Monarhije i interesa Srhijc otvorio nepremostiv jaz. Sa odnošajem Srba prema Bugarlma — koje samo mimogred spomiujemo — nlje bilo mnogo drugačije. Tu Je bilo glavno, da su Bugairi, i ako pravoslavni. potitički bili sasvim protivni bizantinlzmu, s kojlm su — bivši trezvenlh i pravičnih ideja — jedared za sva.gda prekinuli veze. Da se to kod pravoslavuih n Monarhiji ukoliko su tamo tomc prinćipu potpali — takodje desilo, možcmo s pravom smatrati. Mi pri toin narcčito mislinio na južne krajeve, naročito na Bosnu i Hercegovinu, gdjc su razni pojedinci zajednički djelovali sa Srbima. Mali susjed. pun tnoći i žedan zemalja. uznemirivao je Monaritiju sistematski. kako spolja, tako i u tinutrašnjosti njenih zemalja, i to stalnltn i bttškaranjem. Monarbija se branila, j kako je mogla. no onda se odjedared j proglasllo: Austro-Ugarska progonl 1 Srbiju nepomirljlvom mržiijom. Pa j ipak, i ako je obratno bilo u stvari. j isposlovalo jc bizantinsko falsifikova- I

nje — Jcako uvijek, tako i sada — da se istina izopačiia. i da je dobar dio svljeta vjerovao u Iaž. Đa je-Srbija u tomc nalazila pomagača kod ruskih vlastodržaca, niti je čudnov&to, ni'ti se nurže posumnjati u to. Cak i onda je nalazila u tom pravcu pomoči, kad neobuzdani- političa-ri u Beogradu, kao što se po koji put desilo, nijesu inače bili Rusiji u svemu poslušni. Ovo se potpuno izmijenile, kad sti 1903. zavjerenički časnici rnrtva tijcla Aleksandra i Dragc izbacili kroz i'rozor kraljevskog dvora u Bcogr&du. Onda je tiveden novi kitrs, koji je i po litiku carističkc Rusije doveo njenom krajnjetn ciiju. Jer Srbija je pod Karagjorgjevićima došta ne satno potpuno u ruke gromovnlka na Njevi, nego je i postala jugolstočna predstraža Rusije protiv Austro-Ugarske za svaki slučaj, — a to se izvjesno ttije desilo protiv volje Srba. Poslije aneikslje Monarhije u Bosni i Hercegovini udariše srpska ratna buškarala tt bijesmt viku. JoŠ više! Stisntitom pesnicom tražili su nni teritorijalne JcompenzaCjje. No Rusija nijc bib još izliječilai svoje japanske rane, a naš ,,saveziiik“ i susjed na Jadranu još nije bio svoj nož naoštrio. I tako je Srbija rnorala ški ipcći zubima popu stiti. Ali zi.to joj je uspjeio, da Turskoj — oslabljcnoj u trioolitanskom razbojničkotn pohodu — ntme jedan dio Novopazarskog Sandžaka (drugi dio je pripao Crnoj Oori) i Mačedoniju. Srpski političari uspjeli su čak da i onaj dio Maćedonije, koji iin je u londonskom mirovnom zaključku umakao, otmu od Bugarske, tako da im je bukureštauskim introin pala u ruke cijela Stara Srbija. Time ie bila dostignuta prva etapa na piitu k Velikoj Srhiji. Druga je trcbala biti Arbanija. Medjutim im je tu „med.iunarođna komisija" velikili sila pokvafrifa račune. Dobro rckoše Pašič i komfpanija — ako ne dobtjemo Arbaniju, onda čeino zahtjevati opet Bosnu i Herccgovimt! En* gleska je zažmuriia n’a obedva oka, ali Rusija i Italiia ,su opcminjale. Ne zato, što bi one uopšte inogle tome nešto prigovcriti, nego satno zato, jer je njihova vojna i mornarieka sprema mogla biti gotova tek oko 1917. godine. Ali oni pretjeratii nepromišljeni nasrtljivcl u Bcogradu nijesu slušali vlše glas razmna.: Petar 1, intelektnalnl ubojica Aleksrindra T Drage. sada vrhovni dirlgent novog kneževskog ubijstva, koje ie bilo u planu, dade znak da se počr.e rat: 28. juna 1914. godine ubila je kugia jodnog srpskog deranaubijcc nadvojvodu Frrnju Ferdinanda. Srpski zavodnici naroda bili stt postigli svoje. Od vajkada stari za vjerenici, buntovnici i prevratnicl, bili

su. i ovont prilikom naiodlttčH : jc radili na tome, da đođjc do rata. Pošto su int uspjesi -postignuti u br.Ikpnskom ratu do u beskrajncst biii poiigii samopouzdanje. a pošto im ! e sada izgledalo, da rađ na izazivanju rata i suviše sporo teee, to su najzad naprosto bacil! vatru u barutni lagum. A što i nebismo. mislili su cni. Sto bi se vazdan misliii i predomišijali, krda je u pitanju habsburška monarhija? Ta. ona po njihovom mišUenju nije više ni bila dostojna njihove mržnje, v eo sa tno njihovog prczira. Iz jednog služ| benog izvještaja austro-ugai skog poi slanika u Beogradu. generala ;> iruna Oiesla jasno se vidi. đa su ijudi oko PaŠića zbilia tako i mislili. U tom se izvještaju veli: „Srbima izgleda, da je njima toliko omrznuta Austro-Ugarska jedva još dostojna, da onl sa njonte u opšte i ratuju. Smatraju. da čc oua kao prezrela kruška sama od sebe pastl u li&ručje veiiko-srpske države, koja će se ti skoroj budućnosti osivarit'" ^bllj.a je oholost, ispunjeira njom bila potpuno zaslijepila srpskc političare. Sujeta tili Bizantinaca, koji su poslije dugc borbe bili savladali svoje ranije gospodare, Osmanlije i koji su poslije bezobzlrnitn naporima biii sebi osvojili vcčeg mjesta na sun: cu nego što su imali pr&vo i što je za | njili same bllo dobro, nije više znala \ ni za kakve granice. Sa musliman\ stvom su bili svršili, sada je trebao da dodje na red katoiicizam. Jer strogo I ttzevši u tome je i bilo težište cijele | stvari; sve se okretalo oko blzantij' ske, vjerske i državne idejc. Kad su stvari t&ko stajale, razumije se, da nlje smjela Izostati ni tadanja Ruslja. Ta Rusija se od toga ttadala. da če već jednom doći do konačnog preuziinanja bizantijskog nasljcdstva, do ostvarenja zavjetne idejc Pctra Velikog — do osvajanja drevnog Carlgrada. Ta se ideja do duše tii najmanje nije svldjala Fnglcskoj. r.Ii pošto je ona smatraia, da ne če biti teško ua kraju krajeva pođvaliti Rusiji, bez obzira na čitav niz drugih osvajanja i „ćeiepira 1 ' svake vrste. .do kojili je ona tom •prilikom mogia doći, to ćlflinska 1 požudna za osvajanjima Velika Brltanija ni najmanje nije oklljevaia. da se pritnl timnog i finansijskog tipravlj.mja ovim ratom. Prve su puške pukle na srpskoj granici. Opštc je poznato, kako se rat ! sa Srbijom vodio prvo sa promjenlji| vom srećoin, đok najzad veiika bnjica nije potpuno preplavila Srbiju, tako da sc tni ovdje možemo o-R'raničiM samo ' na glavne faze rata. Pošto se Austro-Ugarska prije | svcga morala odbraniti od moćnijega I protivnika — Rusije, to je Srblja u

l pryi mah izbjegla kaznu, I ako jc već j 1914. godine biia osjotila osvetnikove ! ndarcc, to su oni ipak bili odveć slabh j pa su e. i k. vojske, p-jfito su bile dosj pjele đo preko Koiubare, opet morale odstupati. Vikači i zavodnici naroda odvcć su raiio klicaii ovoj tohožujoj srojoj pobjcdi. Deselkovanoj i zainorenoj srpskoj vojsci bilo je poslije ove Pyrrhovc pobjcdc potrebno radi odmora j oporavka isto tol'ko vrcmena, kojiko je monarltija, uvcliko zabavlje, na na tirugim bojištima rnorala prcki| nuti opcracUe prema Srbiji. No tint i je žcšće izbiia bura u oktobru 19!3. j godine. Beograd je pao, pa su zaiiiu ! austro-ugarske. njemačke i btigarske . vojske do kraja novembra potnuno satrie srpsku vojsku, dok je iedna bugarska armija uskoro zatim osvoiiia ; južmi jMakedoni.ii!.

Srbija Karagjorgjevića nijc više doživila 1916. godlnu. Od Save 1 Đunava na siever do arbanske granice mi jugu, ođ Drine i Drina na zapadu do mrž- bugarske granice na istoku. cijela je Srbija, koiiko je god bilo. osvojena I posjednuta saveznicima. Postigla .ie zemlju sudbina, koju su bili izazvaii svojom naoipakom i grandomanskom politikom njegove vodje. Dok su ,.odgovorni činioci" s.iedili u debelom hladu i živjeli i užlvali, na nevin se narod svom silinom srušila katastrofa. | RATNI izVJESTA.JL Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč. 27. juia. Na t i r o I s k o m f r o n t u preduzeča naših jurišnih čcta ttanUela su neprijatelju u dolinl Ronclii I u Vallarsu krvave gubitke. U A r b a n i j t su naše čete kod Ardenice odbiie scdam neprijateljskih protivnapada i Izvojcvale su sebi kod Kalm i - a p r i j e I a z preko S e nt en i - a. U prostoru sjeverno od B e r at a traje borbena djelatnost. Načelnik ulavnog stožera, Dogadjaji na moru. Kb. Beč, 27. juia. j Noču Unicd.iti 24. i 25. Juia na?c I p<\imorske letiiic« uspješno su bombardo. I vale bombama euglesk.i lebr.ka poštioj nja | na jozeru Alimini piecoio kod Ot. j ranta. Lelilitka skloniš'.a plamen jo u i) i š t i o. Požar se mogao viditi i s nr« šc obal«. Lctilička postrojenja, s kojih su nekoliko puta produzimani nnpvdi na Drač i kotor.-;ki zaliv, rnogu se smatiati d a s u v c ć i rn d i j n 1 o m u n i š t c n a. Naše su se li-lilicc vraiile uojx)vrijodjenc.

PODLISTAK Krvavi dan Francuske. 9. termidor. — Julska revolucija. Na jučeraSnji dan, 27. j u 1 a 1794. godine, — po ondašnjem republikanskom kalendaru 9. termidora II. godine republike, — nastupio je značajan preokret u istoriji francuske revolucije. Toga je dana iznenadno ! brzo učinjen kraj svemoćnom narodnom poskmiku u konventu i članu odbora za javno blagostanje Maksimilijanu R o b e s p ie rr e-u. Kao što je poznato, Robesplerre, prije toga advokat u Arrasu u sjevernoj Francuskoj, bio je već član prve francuskc narodne skupštine 1789. godine, ali tu svojim govorima u prvt mah nikako nije mogao stećl' ugleda, več su mu se na protiv sntijali. Jedini je genijahii Mir&beau ođmah u. njemtt pozuao čovjeka od budućnosti: Blo je u njemti opazio čovjeka čvrste nesalotnljive voije i tihe, ali tini upornije energije. I zbilja, uskoro po konačnom padu kraljevstva, Robespierre sc istlcao kao jedan cd najuglednijih članova krajnje ijevice narodnog konventa (tako se zvala francuska narodna skupštlna. izabrana 1792. godine, koja je imala ne sarno zakonodavnu, već i izvršnu vlast). Na njegov prijedlog stavio je kouvenat pređ prijeki revoIucijonarni sud (koji je bio samo formalnost, jer su tarno ijudi često poslije pretresa od 5 mlmiti osudjivani na smrt) bezbroj ljudi, plemića, suviše umjeretiih republikanaca i drugih „suinnjivih". Uskoro je pod uticajein Robespierrea I njegovih partijskih drugova konveuat počeo šiij&ti na giljotlnu^ i same posianike iz svoje sredine, pošto ih je prethodno optužio za veleizdaju i poništio Im mandat. Tako sti prošle vodje umjerene republikanske stranke tzv. Oirondinaca (Žirondinaca), a najzad i neki ekstremni repttblikanci i doskorašnji načelui i lični prijatelji Robespierrovi, kao npr. Danton, Camilla nesmoulins i dr. Sada ie Robespierre

bio gcspodar situacije. Svojim govorima, kojima su se nekada, u prvoj narodnoj skupštini smijali, sada je prcsto liipnotisao konvenat, koji je vrlo čcsto jednoglasno primao njcgove prijedloge. No u potaji se spremao sve veći otpor protiv njega. Ne tttože se tačno reći, kuda je stnjerao Robespierre, koji jc, kako se mora prlznati, zbilja bio ubijedjen u svoja repubiikanska načcla i u to, da se ta silna krv na giljotini proliva za dobro otadžbine i koji je neosporno materijalno bio pcšten i nekoristoljubiv (zvali su ga „nepodmitljivi Robespierre") na suprot mnogim drugitn republikanskim prvacitna. Izgleda pak, da je zbilja spremao neke izmjcne repubiilcamskog ustava u utnjerenijem smislti, koji bl dopuštao pravilnijc funkcionisanjc državne tnašine. Tek, svc se više govorilo. da Robespierre teži totne, da kao diktator prikupi u svoje ruke svu državnu vlast. Parlske tnase bile su tnu doduše slijepo odane, all su zato potajno protiv njega radili njegovi protivnici u kohventu, smatrajući, da im je „giava u torbi", ako Robespicrre ne bi bio oboren. Najbliži povjerenici Robespierreovi biii su mladi Saint-Just i stari, paralisani Couthon, koga su na nosilatna donosili na sjcdnice konventa. Pošto su ondašnji frattcuski republikanci u opštc rado tražili poredjenja sa^ istorijom staroga Rima, to se govorilo o „trijumviratu Robespierre-Saint Just-Couthon". Tako je došlo do sjednice konvenata od 26. jula 1794. godine (8. termidora II. godine republike). Robespierre dtiže vrijeme nije bio doiazio na sjednice konventa, a toga je dana došao i održao veliki govor o opasnostiina, koje prijetc republici od unutanijih neprijatelja: umjerenjaka, potajnih reakcijonara, podmitljivih i koristoijubijivih sebičnjaka itd. Iz toga se govora jasno moglo vidjeti, da Robespierre sprema prijediog o tome, da se opct jedna partija narodnih poslanika pošalje na giljotinu. U počeiku se konvenat nije mogao oteti hipnozi, u kojoj ga je držao Robespierre. Već je bio usvojio prijedlog jednog poslanika, da se Robespierreov govor

odštampa i plakatira po Parisu i cijeioj zctnlji. Sada najzađ stupi u akciju opozicija, tnedju kojoin su. kao što rckosmo, mnogi osjećcli, da im je „glava u torbi". Ustaje poslanik i novinar Freron i viče: „Sta bi sa slobodom mišijcnja u predsravništvu suverenog narcda?" Na to je nastalo cpšte gundjaiije, zrčuše se sve češćl protcsti i gle: Robespierreve „hipnoze" nestalo je za tili čas. Tck doneseni prijedlog lnide povučcn. Hosllje sjednice Robcspierre ode u jakobinski klub, međju svoje najvjernije prijatelje, koji su ga tamo uvjerava.fi. da će do smrti biti uz njega. Na toj burnoj sjednici u inalo ne poginuše nekolicina, za kojc se znalo, da su uz Robespierreove protivnike. Ovi posljednji, na njihovom čclu slavoljubijivi Taliien, pomenuti Frćron, bujni Collot d'Herbois i tnnogl drugi, bojuli su se, da če Robespierre još te noći pomoću narodne garde, čiji je komanđant Henriot bio uz njega i pariske opštinske uprave. čiii su predstavnici biii sve ltajijuće pristalice Robespierreove, svršiti sa svima svojim protivnicima u konventu. Robespierre to nije tičinio. Osvanuo je sudbonosni 9. iermidor — 27. juli i zatekao ie konvenat na okupu. U deset sati došao je Tallien na sjednicu i dao je znalc svojim načelnini prijateljima, da jc došao čas. Baš je govorio Salnt-Just, desna ruka Robespierreova, kojf je čitao neki rcferat. Najedared ga prekide Tallien riječima: Gradjani poslanici (republikanski režim bio jc ukinuo oslovljavanjc sa „gospodinc" i „gospodjo" i zamijenio ga oslovijavaujem sa „gradjaninel* i „gradjanko")! Ko je juče bio na sjednici jakobinskog khtba. tnorao je drhtati za opstanak republike. Ako sc konvenat ne usudjuje, da učini kraj tiraninu, evo učiniću to ja!" Izgovorivši te riječi, istrgao je kamu i pripretio je njome Saint-Justu. Ovo je bio signal za opštu uzbutiu. Na sve strane stadoše poslanicl vikati: „TiranijaJ Diktatura! Trijumviri! Dolje sa njima!" Robespierrc hoče da govori, da pokuša, da magičnom moći svoje riječi umiri konvenat. Predsjednik Thurlot (konve-

nat jc za svakih 24 sata birao novog prcdsjednika) ne daje mu rijcč. „Predsjedniče nad zlikovcima i ubicama, po sijedinji put tražitn da mi daš riječ!" vičc Robespierre izvan sebe od gnjeva. „ Da se optuži! Da se stavi pod sud!“ viču poslanici sa sviju strana. Thuriot zbiija stavlja prijedlog o tomc, kcji konvenat dosta vclikom većinom usvaja, a pored njega izgiasao je, da se stave pod sud i njegove najbiiže pristalice. No ovo je tc-k bio prvi čin drame, kcja se u Istoriji naziva „deveti termidor". Sada ustadoše p&riska opština i narodna garda sa svojim komandantom Henriotom na čelu u odbranu Robespierrce, koji uskoro liude oslobodjeu i pobjedonosno doveden u opštinski dom. Konvenat sa svoje strane donesc riješenje, kojim se Robespierre sa drugovima, Henriot i svi ostali, koji su uz njih, stavljaju izvan zakona. Poslaniku Bairasu dato je punomoćije, da prikupi pouzdane regularae trupe, gdje i kako zna i da sa njima vaspostavl mir u Parisn. To mu i podje za rukom i on sa svojim trupanra krenc protiv narodne gardc. 23. jula (10. termidora) u tri sata u jutru, nadlaze jedni na druge. Prijeii užasno krvoproliće: i jedna i druga stra-na ima topova. Toga časa neko iz redova r'edovne vojskc dovikuje narodnoj gardi: „Gradjami, prijc no što dopustite, da dodje do medjusobnog kla.nja, Čujtc odhiku narodnog konventa: Robespierre i drugovi stavljeni su izvan zakona!“ — „Izvan zakona" — ta strašna riječ činl dubok utisak na prostu tnasti, koja se odmali počinje kolcbati. Uz to komamdant narodne garde, Henriot, nUe na licu mjesta... vele, da se mrtav pijan ttalazio u opštinskom domu. Ne potraja dugo i skoro sva narodita garda pridje redovnoj vojsci. Sada je kocka pala: sve kreće na opštinski dom da uhapsi Robespierrea i njegove pristalice. U momentu, kada su vojnici ušli u salu, gdje su se omi nalazili. odjeknu pucamj i Robespierre se sruši na zemlju obliven krviju. Jedni vele. da je jedan od vojnika ispalio pušku na njega. drugi, da je Robespierre izvr-

šio pokušaj samoubijstva. U ouom sc metežu to nije tačno moglo raspoznati. Robespierre budc oduesen, a ostaii odvedeni u zgradu konventa, gdje su teško ranjenog dojučerašnjeg naroduog tribuna, kome je kurštitn prebio vilicu, za nuždu previli i položili ga na jeđau sto. Rulja se sada grubim šalama podsmjevala svotne dojučerašnjem idolu. Pošto su oni već bili stavijenl izvan zakona, to ie sudska procedttra bila kraća no ikada: samo je utvrdjcna njihova identičnost, a u četiri sata (><> slije podne posiati su na giljotinu. Rohcspierre je več bio na samrti, kada sti ga vozaii istim onitn kobnim putem, kojim je on bio poslao toiike ljtide. Na putu se neka žena popc na koia, koja su vozila Robcspierre-a i doviknu iiui: ,,U pakao, nitkove, neka te prati proklctstvo sviju majka i supruga!** Tako je svršio Robcspierre svoju političku karijeru. 27. jula 1830. izbiia je u Parisu rcvolucija, koju za razliku od ranije ve. like revolucijo od 1818. („'fobrnur.;. <■') eo« dinc nazivaju obično „julskOm" lavolucijom. Popuštajući pri'isku skup'liio, kralj Karlo X. (mlađji brat pogubljenog ktalja Louisa XVI., koji je 1825. godhio naslijedio svoga starijeg brata Loui3a XVIII., lroga su 1814. god. a zatini p"« nov > 1815. godine [>o konačnom padu NajKdconovorn pošlavili na frantuski pri« jesto, bio je jauuara 1828. gođino uvažio ostavku krajnjo konzervativnog kabineta de Villole.ovog i dovco y na v!adu umjereno liberalni kabinet M a r t i g n :| « cov. Ova je vlada uViažila mnogo n « pravde pretbođnog režinra, donijela je na« prednih reformi na pro 3 vjetno:n p-.dju i u opšto jo nmogo o)>ećavala. No Iramen spoticanja l>io je nov zakon o opštinskoj i okiuži oj (departomentslcoj) sainoupnni. Kralj je u tome pitanju prisfao na pri. lične ustupke, ali jo pailanienat, u kojomu su bili u većini liberali, htio još cćma proširiti samoupravu dalu ovim zabo’skim predlogom. U zalud je vladu po* zivnla narodno prestavništvo, da se umjeri i da se zadovolji, što no vele ,,sa vrap« com u fuci u mjesto da traži goluba na