Bitef

19. i 20. septembar 1968. THE DANCE THEATRE OF ALWIN NICOLAIS

NEW YORK USA

IMAGO

Muzika i koreografija # ALWIN NICOLAIS

SOMNILOKVIJ

Muzika i koreografija % ALWIN NICOLAIS

POZORIŠTE ALWINA NIKOLAISA

Poslednjih godina Alwin Nikolais (Alvin Nikolaj) je stalno razvijao novo pozorište. Shvatanje muzike kao zvuka, slikarstva kao boje, skuipture kao oblika je blisko shvatanju pozorišta kao dinamike. To je Nikolaisovo shvatanje. Njegov rad je doprinos čovekovom traganju u svetu apstrakcije. Pozorište je uvek biia sinteza mnogih umetnosti. Oči arhitekta oblikuju samo pozorište, scenu, unutrašnju arhitekturu; oči slikara ili skuiptora oblikuju scenografiju i kostime; uho muzičara određuje visinu glasa, jačinu tona, ulogu muzike; gias pesnika piše reči; kinetično čulo igrača oblikuje kretnje igrača, brzinu dizanja i spuštanja zavese, oblik igre. Međutim, način na koji Nikolais koristi umetnosti je jedinstven. U njegovom pozorištu njima nije dodeljena uobičajena pomoćna uloga, da ukrase unapred napisanu dramu. On od njih stvara delo i giumce. U samoj biti koje, radanju svetlosti, disanju oblika, svetlucanju muzike, umetnosi pokreće umetnost, struktura rada strukturu i radnja njegove drame se odvija. Istorijski mi imamo naše pozorište, igre Balet; mi imamo svoje pozorište muzike Operu. Dinamičko shvatanje Baieta razvija se oko formiranja koncepcije pokreta, a u Operi oko formiranog shvatanja zvuka. Sve strukture i značenja su oblikovane tako da odgovaraju takvoj koncepciji. U apstraktnom pozorištu sve strukture i značenja proisticu iz verovanja da oblik energije i prostor■vreme imaju značenje sami po sebi. Oblikovanjem apstrakcija pokreta, prostora, vremena, boje, svetlosti i zvuka, Nikolais je stvorio neposrednu senzitivnu komunikaciju. Oblik ima značenje po sebi. Dužina linije, ako je kratka, izaziva jednu estetsku akciju u čoveku. Ako je duga izaziva drugu akciju. Isti je slučaj sa određenim brojem linija, različite duzine, izazivače raziičite akcije u zavisnosti od razlicite organizacije tih linija. Isti je slučaj sa čvrstim telima, sa bojom, svetlošću, zvukom, pokretom,

svaka organizacija ima svoju estetsku vrednost, koja stvara svoju vlastitu stvarnost. 1 tako Nikolaisovo delo nije apstrakžno u tom smislu da on »apstrahuje« vrednosti iz stvarnosti da bi rekreirao estetsku siiku. On koristi umetničke substancije da bi generalise© novu stvarnost. Njegovo pozorište se široko oslanja na stvaranju i razrešavanju napona između oblika energije i vreme-prostora. Pozornica crna kocka pretvara se svetlošću u poprište drame. Cna je oblikovana zvucima sve dok svetlost ne počne da zvuči identično. Ona se nasaljava oblicima sve dok svetlost 1 zvuk ne postaju jedno. Ta kocka prostora postaje novo mesto gde počiva nova čovekova pustoiovina. Nikolais to radi govoreći pre svega neposredno čovekovim čulima vidu, sluhu, dodiru, kinestetskom čulu, čulu ravnoteže, osećaju promene položaja. I tako vid i sluh vraćaju gledaoca njegovom sopstvenom iskustvu, jer čovek jedino tako de'uje. Zapravo, percepcija mora doći pre asocijacije, a ne vice versa. U postupku Alwina Nikolaisa svakom stoje na raspolaganju njegove sopstvene asocijacije sa stvarnošću, poimanjem sveta pomoću prostora, vremena, svetlosti, boje i zvuka, gde svako pronalazi svoje individualno postojanje. Gledalac u susretu sa ovom umetnošću ne može da traži elemente svoje ranije stvorene predstave, on mora da polazi od novih predstava pomoću svoje najdublje prirode.

Ruth H. GRAUERT

BELEŠKA

Igrač, Ijudska figura, je pokretačka energija Nikolais-ovog pozorišta. Igrač je pokretačka snaga, a, u isto vreme, linija među linijama, masa među masama, boja prema boji, koja se menja sa svetlošću, sa zvukom, sa vremenom. Svaki element nosi svo] dinamički kvalitet, koji zajedno sa svim apstrakcijama celine, stvaraju delo Alwina Nikolaisa .