Bitef

karel kraus

reditelj otomar krejča

U takvoj perspektivi Krejčin scenski svet postaje »suparnik sveta, čiji je on jedan deo«. Lično potpuno angažovanje reditelja u delu, čini od njega vise od običnog organizatora elemenata spektakla, njegov centralni Subjekt. U predstavi koja je uvek Krejčina predstava samo oni element!, koji se organski integrišu u opšti raspored i koji su mu podređeni, mogu da se razviju iznova i na autonoman način. Krejča naznaoi model predstave koji je istovremeno rasparčan, kompleksan i prinudan. Njegovim saradnicima pripadnu udeo i privilegija da udahnu život u taj model, da stvore kristal iz formule kristala. Jedna od misterija i istovremeno jedan od paradoksa Krejčinog rada su kako on uspeva da u striktnoj kompoziciji modela, koji teži da ograniči mogućnost svake slučajnosti, predvidi ogroman prostor za slobodnu kreaciju glumaca. Naravno, podrazumevam glumce dovoljno talentovane, a opsednute delom i poverenjem u pozorišnu umetnost isto onoliko koiiko i sam reditelj. Suprotstavljanje, napetost kroz kontrast, opšti su dramski princip: u pogledu radnje, odnosa izmedu likova, dijaloga. All napetost

Otomar Krejča nije prišao teatru ni kao rušilac ustaIjenog, ni kao pronalazač novih formi. Do režije je stigao preko tradicionalne pozorišne prakse. 1 to tek na vrhuncu jedne giumačke karijere ovencane uapesima.

Karakteristična je pritom činjenica da se on nikad nije pomirio sa stečenim iskustvom, da ga nikad nije priznao čak ni kao osnovu za kompromis. Za Krejču, reditelja, glumca, organizatora, rad u pozorištu je stalna i nepomirljiva kritika svakodnevne prakse, praktična kritika, s posedovanjem snage da se samim činom prevaziđe sve što se učini neophodnim. Iznenađenje u Krejčinom razvoju organska veza između njegovih etapa. Očito se ne radi o nekom unapred određenom planu, o računu ili nepogrešivosti. Ako Krejča nije osetio potrebu da napusti usvojene pozicije ili da suštinski pomeri izabranu putanju, on to duguje iznad svega neumitnoj doslednosti koja upravIja njegovim nacinom rada: on ne počiva na teorijskim konstrukcijama, nego na prirodnoj osnovi glumackog rada. On neumoljivo traži krajnje mogućnosti teatra kao da žeii da ispita do dna svoju osobenost i autonomiju sopstvenih izražajnih sredstava. Za Krejču je svet scene svet totalne autonomije, i, on jedne do druge režije, granica sa drugim srodnim umetnostima jasnije se ističu. Životna stvarnost, isto kao i literarna stvarnost, stvarnost dramskog delà, imaju na Krejčinu scenu pristupa jedino u potpuno preinačenom obliku, transponovane u čisto teatarsku sliku. U teatarskom iskustvu, od koga polazi, Krejča vidi put otvoren totalnoj postavci, priliku, još nikad sasvim iskorišćenu, za ispunjenje, za realizaciju teatra kao umetnosti teatra.

48