Bitef

vrt zemaljskih užitaka

Fernando ARRABAL španjolskl pisac, roden 1932. živi u Parizu. Zbog izjave »pišam na boga i domovinu« bio je u španiji suđen. U poslednje vrijeme kaže za sebe da je izrazito religiozan. Napisao je roman Boal Babylone, paniöku knjigu Kamen iudila i mnoštvo kazališnih komada od kojih su najpoznatiji Fonde i Lis, Groblje automobila, Guernica, Labirint, veiiki ceremonijai, Koncert u jednom jaju, Arhitekt i Car Asirije. U Parizu ureduje avangardni öasopis LE THEATRE. Vrt zemaijskih užitaka je, izričitije od drugih Arrabaiovih scenskih obreda, traženje jedinstva sebe. Odvija se kroz sadašnje, prošlo i moguće, kroz ravnopravne kvadrate vremena koji u sebi skupljaju i iz sebe izbacuju ono što bjesmo, što jesmo i što možemo biti, kvadrate koji ponekad naliježu jedan na drugog, ponekad se dijelom pokrivaju, ponekad napuštaju. Oni su sadržaj strepnje, oaze djetinjih utočista, i ponos i bijeg, razlog Ijubavi i razlog mržnje, u njima je ono što se voljelo i što treba übiti da bi se voljeîo, u njima su i kovčeg i ruševine i velika nada uiaska u vrt zemaljskih užitaka. Kao što riječ huljenja razvija zaieđenu i Ijubavi lišenu auru božanstva da bi se uspostavio strastveni razgovor, tako se razbija i smirena hijerarhija vremena, pa i dramskog, da bi se na drugoz obaii dospjelo do stvarne prisutnosti, do konkretnosti čina, djelatnosti obreda. Rasteretiti se vremena, njegove ravne uzročnosti, podsjeći njegove Ijepljive polipe, i u torn rasterećenju pronaći jedinstvo sebe i svoje istinite baštine, uspostaviti dakle vlastito vrijeme: nije to samo predmet igre već i postupak njena postavljanja. Dok Lais traga za sobom, dok zaneseno, i hrabro i zaplašeno, rasipajući valove svoje Ijepote i svog očaja, svoje divne uspravnosti i svoje skvrčene noći, živeći svojom kosom, licem i grudima i strukom i nogama gdje Teloc ispisuje riječ NADA, svojim očima također, pustolovinu straha od življenja i njegova postepena prevladavanja, vrši se i teatarski procès übijanja mnoštva navika, kršenja mnoštva ruševina, odbacivanja mnoštva kovčega. Ista duhovna djeiatnost otkriva smisao komada i određuje postupak njegova postavljanja. Vise nije svrha prikazati nešto što se nalazi iza djela, po sebi prozirnog: čin postaje djelatan, u sebi se ostvaruje i iscrpljuje. Udaljenost izmedu prikazivanja i prikazanog nestaje. Za moju Mais to je bila ško|a oslobadanja.

PETAR SELEM

83