Bitef

primeniti te nove tehnike za taj komad koji je bio politick! komad, klasična drama, poetska drama, štaviše, brehtovska drama njega vam uvek bacaju u lice kao nepomirIjivu suprotnost Artaud-u. Apsolutnosti kao što je ta su prepreke. Ali još veća je prepreka imati dve o kojima bi se mogle napisati disertacije. Kad smo započeli rad na Antigoni, zaista nismo imali pojma kako to da činimo. Nije bilo opšte mizanscene sem što smo znali radeći na Frankestein-u, a nismo hteli nijedan pozorišni rekvizit ili reflektor na bini sem nas samih zato što smo hteli da idemo u drugu krajnost. A onda smo otkrili ograničenja koja su nam veoma mnogo pomogla. Prvo ograničenje bilo je da ćemo izvoditi jedan komad umesto da počnemo sa nečim sasvim slobodnim. Ali najbolje ograničenje bilo je suocavanje sa auditorijumom koji ne govori naš jezik. Morali smo naći načine da reči učinimo uvek prirodnim, tako da je i bez njih bilo savršeno jasno šta govorimo. SCHECHNER: Da li je to težilo da postane ritual? MALINA: Učinili smo jednu smešnu stvar. Upravo sam shvatila koliko je u stvari smešna bila. Naučili smo sve stihove a onda smo došli u slobodan prostor i zatim činili bilo šta što smo želeli bez ikakve diskusije. To smo prošli tri puta. Potpuno smo improvizovali komad. SCHECHNER: Deo Antigone iz plesa i žrtve i hodanje leša nazad, čitava ta stvar je vrlo čista, neumoljiva Je. MALINA: To je najerotskija stvar koju sam u životu videla. BECK: Dugo smo razgovarali o komadu, kao i svaka druga pozorišna trupa. Hteli smo da nađemo način da govorimo jezik tako da se smisao i muzika mogu uočavati a zaista nismo znali kako da öinimo takve stvari. Takođe smo želeli da to učinimo koiektivnim doživljajem. MALINA: To je bilo mnogo vise kao, 'Kako mogu objasniti da je građanska neposlušnost stara i vrlo dobra ideja?’ To mi Je vrlo mnogo bilo na umu. BECK: Razgovarali smo o komadu govorili smo o kastraeiji, a podjarmljivanju, potčinjavanju, i o ’prekasnosti’. O strpljenju i gluposti. A u diskusijama smo počeli vokalno da eksperimentišemo. Kakav je zvuk glasa čoveka opsednutog metalom; kakav je zvuk uškopljenog glasa? A potom su došle probe o kojima je govorila Judith i iz toga smo uobličili čitav komad. MALINA: Prvo smo igrali slobodan improvizovan pies i to je izgledalo da ima erotske aspekte bahanala i izgledalo je da Ima vrlo mnogo atmosfere diskoteke kada se uzbudi a onda smo pokušali da nađemo neke ujednačene oblike i gestove koje bi ga učinili istovremeno i erotskim i antierotskim stoga što je to bahanal, ali to je takođe i lažan pobednički pies. Oni ne vide Antigonu kako umire. To je vrsta plesa koja je slepa prema činjenicama. BECK; I iscrpljuje. MALINA: Glumci se sami diraju, ne diraju druge ljude. I, tim ograničenjem, to je suženo u neispunjen pies, kao neispunjena pobeda. Isprva je pies vrlo mnogo sekao scene. Igrali smo oko scena i ustanovili smo da je to gotovo nemoguće podneti i potpuno nemoguće slušati. Sve vise i vise

smo bili primorani da ograničimo pies na određeno mesto na pozornici. idealno, da je svako u gledalištu bio voljan da shvati da je glavno igra, a ne da je slušaju, ja bib mnogo radije Antigonu postavila tačno u sredinu. Aii gledaoci neće to da prihvate onako kako je. Uvek je bilo kritike da to odvodi pažnju. SCHECHNER: Odvođenje pažnje, zbunjenost je poslednja red koju bib upotrebio, osim zbunjenost umetnosti: utuviti u glavu. MALINA: U Paradise- u smo mnogo hrabriji sa stvarima kao što je ta, sa žalbama koje ne možete videti ni cuti. SCHECHNER: A šta o logici 'ekscesa', o stvarnom vremenu? BECK; U Kugi (u Mysteries) mi u stvari sažimamo tri dana u pola sata ili još ma/ije. U Frankestein-u lebdenje nije stvarno vreme. Prolog za Antigonu je stvarno vreme traje otprilike upravo toliko da se postane neprijatelj prema gledalištu, da se vidi svako i da se ustanovi koga ne volite. SCHECHNER: Ono što sve to čini interesantnim je to što ste otišli dalje od estetike. Obično neki komad ima izvesne ritmove koji su tradicionalni. Očekujemo da će prolog trajati izvesno vreme. Ono što ste učinili u Antigoni je davanje vremenske proporcije svakoj stvari, onoliko vremena koliko bi potrajala. Stoga, izvesne stvari koje su obično kratke u tradicionalnoj drami su duge, a izvesne stvari koje su duge, kratke su. Nekao ste rebalansirali skale; verovatno su tradicije koje imamo nekada bile korektne, ali sada nisu u ravnoteži. Pies je stvarno vreme za ono što vi cinite; on ima strogu logiku. Isto važi i za prolog. On samo vređa očekivanja uglađenog društva; ne vređa strukturu onoga što vi cinite. BECK: Kada smo planirali Paradise Now rekli smo hajde da budemo veoma rajski i da napravimo kratak komad. Sve naše druge stvari traju i traju, pa hajde da ovaj napravimo vrlo kratkim. A onda smo zaključili da to nije pravo zato što će u torn slučaju put za revoluciju izgledati suviše lak a to bi ličilo na kakvu veliku laž. Trebalo je da se oseti kao nešto što će biti vrlo teško, MALINA: A kada scena traje onoliko koliko traje, glumčev doživljaj može biti stvarniji a u skladu s tim i doživljaj gledalaca. Mislim vise ovde-i-sada ■— što je ono što predpostavljam da vi mislite kad kažete autentično. Ako radimo sa stvarnim vremenom u kome suprotstavljamo neki poseban efekt, doživljaj, trenutak, mizanscenu, propoziciju, gledalište bi moglo, ako ne bi bilo suviše neprijateljsko toj ideji ako bi ih čistom lepotom toga mogli navesti da ne postanu neprijatelji moglo bi biti mnogo zadovoljstva u zajedništvu puta, činjenici da dok ja kroz to prolazim i ti kroz to prolaziš. Katkad koristimo prednosti tradicionalnog vremena. U prvoj sceni Mysteries, u kojoj Gene Gordon stoji ćuteći otprilike šest minuta, vrlo je korisno da giedaiište cini sve vrste stvari i razočarani smo kada gledalište ostane, kao što eine u Švedskoj, potpuno mirno. SCHECHNER: Vi dajete gledaocima ekran na kojem oni projektuju stvari. MALINA: Da, i ta projekcija je uvek zanimIjiva, mada se, posle izvesnog vremena, obični odgovori ponavljaju. Ljudi uvek puštaju animalne zvuke; ljudi uvek kažu, 'giasnije’; ljudi uvek kažu, 'počnite’; ljudi uvek

kažu; 'je li to život?’ Sve vreme. To su gotovi, ponavljani odgovori koje sam čula na šest jezika. BECK: Smatram da nešto nije u redu sa komadom koji gledalište snižava na tako nizak nivo. SCHECHNER: Dva pitanja. Kako to izgleda igrati van svoje jezične oblasti toliko dugo? I kao to izgleda biti revolucionar koji zavisi od buržoazije? BECK: Ml uživamo u skitanju. Uživamo da budemo cigani. Volimo da putujemo od jednog do drugog mesta. Nema sumnje da u tome ima fizičkih teškoća. To nam daje izvesnu slobodu. Putujete kroz neku zemlju i egzistencijalno ste jednostavno slobodniji i to je vrlo lepo. Prijatno je biti u Njujorku, zato što znamo da ćemo otići. Komunikacija sa evropejcem je vrlo važna stvar za nas pošto smo mi prosto, filozofski, etički, moralno, revolucionarno, brinemo o komunikaciji među Ijudima i želimo takođe da vidimo možemo li naći puteve za komunikacije jeđan s drugim dalje od onih koje obuhvata govor. Naći načina da komuniciramo svoja osećanja i ideje kroz znakove i postojanje. Dugo vremena smo razgovarali o dovođenju teatra na ulice. 1 shvatamo da još uvek funkcionišemo u buržoaskom-kapitalističkom sistemu i sistemu državnih poreza. Mi ovako zarađujemo za svoj život. Važan problem sa kojim se upravo sada suočavamo nije koji ćemo sledeći komad igrati, nego kako da se ispetljamo iz te situacije. Zato što Je očigledno, mislim, svim Ijudima koji su zainteresovani za menjanje društvene strukture da je pozorište medijum komunikacije, a otkrivanje zajednice mora dospeti ne samo do Ijudi koji su ekonomski neprivilegovani, nego i do strašno psihološki i kulturno neprivilegovanih. Ti Ijudi ne mogu stvarno razumeti u čemu je revolucija sve dok se njihova percepcija stvari ne izmeni. To je najvažniji zadatak koji sada treba da obavimo. Pošto siromah ima manje da izgubi materijalno u periodu revolucionarne promene, on je spremniji da se odrekne prošlosti. Ali on mora nešto znati o revoluciji. On je bio toliko izložen propaganda brutalnosti, obrazovnim nasiljem koje je izvršeno nad njim da ne zna da ima prednosti u promeni. Stoga naše veliko pitanje nije koji ćemo sledeći komad izvoditi nego kako demo dospeti na ulice. SCHECHNER: Kao se osećate po povratku u Ameriku? MALINA; Vrlo je toplo i napeto. iznenađena sam, §to vidim kako hip amerikanci osećaju da u Americi postoji posebna situacija. Osim erne revolueije, ostalo politički ambijent, sukob generaeija, goruća potreba za nekom vrstom zastrašujućeg, brzog preokreta u svemu —■ izgleda da postoji svuda. Ljudi nam kažu, 'Zašto ne radite ovde, gde se to dešava?' Pa, i tu se dešava; dešava se svugde. Deçà u Španiji, deçà u Jugoslaviji da ne pominjemo sve između toga sva su na istoj talasnoj dužini. SCHECHNER: Smatrate li da među američkim radikalima postoji jaz između retorike i realnosti? BECK: Osećam da u Evropi ima sigurno mnogo vise jasnosti u odnosu na političku situaeiju nego rnedu radikalima u Americi. Izgleda mi da su tamo bolje pripremljeni. politički i osećanjem i intelektualno. U

31