Bitef

Ж • W »Dođite ! I dan če biti f \ 1 naš« doživljavao sam ovu predstavu svim • \y svojim calima, a bila je « Íwíía su P rotnost ÊJ U / (/ § IbJ Ł predstavama и velikim Jl pozoriśtima sa njihovim 1 Г velikim binarna i primadonama. Ovo pozorište je do krajnosti \ scensko. Mimika, muzika, Î igra i, boga hvala, samo — _ f nešto malo nerazgovetno § izgovorenih engleskih reci ostvavljaju, štaviše, izvanredan *Wv| utisak na gledaočevu podsvest It Ж ako ne i na celu njegovu ličnost bez obzira na ЕаРр*ЭДШ bfÆK njegova shvatanja il i stepen obrazovanja. Sve je hilo šaputanje, udaranje и doboš, ; : povici, igra, trcanje, skakanje, barba, divljanje iscrpljenost. Naziv ove predstave ima veze sa rečima smešnog i tragicnog Vy generala Cusiera. Otprilike, one treba da znače: »Samo neka dodu. Svršićemo sa njima«. Iza toga krije se prezir i odvratnost prema » divljacima «. AH, prica и predstavi pozorišta Odin ne odnosi se na generala Cusiera i njegov famozni poraz, pre tacna sto godina, 25. juna 1876 kod Little Bighorna. Taj poraz znaci ono dobro poznaío: glupi general, hrabri vojnici, hrabri Indijanci. Ali, to nema veze ni sa ludackim utrkivanjem и horbi za indijanske pašnjake na kojima su, uprkos svecanim obećanjima i govorirna, belci izgradili puíeve, podigli farme i vadili zlato. Nema veze veé i zato sto SAD mogu sebi dozvoliti da izgube 100 bitaka, a da ostanu i dalje jace od svih Indijanaca zajedno. Ne, taj takozvani »Custerov pokolj « kod Little Bighorna bio je samo epizoda. On je bio uništen, ali »dan« je pripadao belcima. To je kratka i krvava priča o kolonizaciji i imperijalizmu. Ideja, da se rea poslednje Custerove zapovesti iskoriste kao naslov i polazna tacka, bila je izvrsna. Sama predstava, sa njenom divljom i ritmickom radnjom, pokušava da obuhvati konfrontaeiju dveju kultura, njihov raskid i ponovno spajanje. Cudno je bilo gledati sve to i misliti istovremeno na zbunjene Juznoafrikance, žigosane kao opaka er na deca, и njihovim hednim prigradskim čatrljama. Hoće li taj opasan naród, nase boje koïe i naše rase, da ñas uvuce и nova neprijateljstva i nove »poslednje pozicije«? Cusieravo poslednje » uporište « na Little Bighornu obavijeno je oreolom slave i gluposti. Samo izdrž.ite, vi beli idioti. . . Pozoriíte Odin, kroz pesmu, igru i ritam, prikazuje sukob izmedu » belih « i » obojenih«, naglašavajuči mogučnost pretap anja ovih grupa и jednu celinu. To je dalekovida poruka i izgleda skoro optimistiki, kada se

pomisli na situaciju u Rodez.iji, Vijetnamu, Kambodži i Južnoj Africi. Postavlja se pitanje, možemo li živeti и zajednici sa Ijudima, koji se po svojim karakteristikama razlikuju od nas. Pozorište Odin radi na tim tezama, odbacujući intelektualna tumačenje i političku argumentaciju. Ако neko insistirá na racionalnim shvatanjima, njihov nacin izvodenja pastaje skoro nerazumljiv. Bez obzira na sve, bilo je uzbudljivih tremtaka duboke groteske i potresne lepóte rodenih iz pokreta i zvuka. (Jens Kruuse, Jyllands Posten, Denmark, 20. 7.1976) Í, -g »Come ! And the day \ Я, fHIS be ours.« I -—fr J experienced this К performance with all my senses — the very opposite of the great theatres with their big В stages and prima donnas. ££ Л This theatre is theatrical, dß extreme. Mime, music, dance and, f ШЛ thank goodness, only a few lines in halting English, yet which have a prodigious effect on the spectator’s subconscious or rather on his whole personality not aimed at his intellectual consent or his level of education. No, just whispers, drumbeats, rhythms, screams, dancing, running, jumping, fighting, wild violence and exhaustion. The title of this performance is the words of the ridiculous and tragic General Custer. The true command of a general. It means more or less: »Just let them come. We’ll finish them off« Behind it lies contempt and disgust for the » savages «. But the story in the Odin performance is not a description oj General Custer and his famous defeat at Little Bighorn just a hunderd years ago (June 25th, 1876). This defeat meant the usual: a stupid general, brave soldiers, brave Indians. But it did’t mean a thing in the crazy race for the Indians’ pastures (where the whites opened roads, extracted gold, built farms, in spite of all their solemn promises and treaties). It didn’t mean a thing, because the USA could well afford to lose 100 battles and still be stronger than all the Indians. No, the so-called Custer massacre at Little Bighorn was just an episode. He was crushed, but »the day« belonged to the whites. It is the story of colonialisation and imperialism in one brief and bloody image. It is a great idea to use Custer’s last order as a title and starting point, especially as the text created by the group as a whole is genuine.