Bitef

г osečali, како je tokom druge polovine predstave, život napuStao kraljicu Gertrudu. Smrt je u finału stizala čoveka, koji već nije ni bio živ . . . A Hamlet on se skoro likujući baca na zavesu, shvativSi da neko razume se kralj i prisluskuje njegov razgovot sa majkom. Ali zavesa je varljiva i prevrtljiva, i pred nogę p rinça pada njegov om kamom prob о deni Po lo nije. Ovde kod Hamleta (Visockog) nastaje verovatno jedini trenutak šoka (možda bi g a trebalo još vise istači). Kako je samo taj danski princ strepeo da ne pogresi, kako je odmeravao svaki svoj korak, u nameri da kazni übica i tiranina, i da ne prolije nevinu krv ! I eto, kada je izgledalo da je sve provereno, veé и prvom pokusaju da odbrani pravdu, žrtvom Hamleta neoćekivano postaje »jogunasto i glupo trckaralo «. Mislim da će biti teško, pośle »Hamleta« Ljubimova, gledati predstavu u kojoj će heroj kao uzgred übiti Polonija i, zaboravivši na njega, nastaviti da demaskira svoju gresnu majku. Hamlet Visockog, posle doživljenog Пока dolazi do saznanja da se učinjeno ne može ispraviíi. I, izgovarajući reči koje nalaze uloga, on stalno kruži oko Polonija, vraća se majci, a onda ponovo tamo, gde ga kao magnetom privlači Polonijev leš. Slušao sam doduše više puta, ali prvi put sam čuo reči: »Jadnika ovog veoma zalim«. I bas ovde, nad telom Polonija, kod princa se javlja neodoljiva zelja da potraži utočiste и samilosti, dobroti i sažaljenju. On grli skoro izbezumljenu Gertrudu i miłuje je oprezno i nežno, a reči oštrog prekorevanja pretvaraju se и reči milosrda ... »,.. .Bio bi isto tako nesposoban da odstupi, kao što Ы bio nesposoban da hladno, kao sudija i dželat, snažno i ravnodušno nanosi udarce .. . Stiči če do cilja i tamo će pasti« tako je o Hamleta pisao I. Gončarov. Nepredvidljivi zaokreti predstave Ljubimova ne zasnivaju se па песет nepostojećem, negó, kao svaka inovacija, imaju solidne temelje. »Hamlet« na Taganki igra se u neutralnłm, čak i savremenim kostimima, ali po svojoj suštini, ovaj » Hamlet « je isto toliko neoćekivan, koliko i tradicionalan mislim time reći da и njemu nema nikakve nametljive modernizacije, a da meditacije о zivotu nisu proizvod dasadne klasike, već umetničkog tkiva tragedije. Mrtav je Polonije, mrtav je Laert ali, pre nano Senja smrtnog udarca, Hamlet je, do krajnjih Ijudskih mogućnosti, trazio izmirenje. Та kakav Laert i Polonije ... Mrtva je Ofelija a Ijubav Hamleta и ovoj predstavi nije nikakav simbol, kao što se to neretko prikazuje, jer on je stvarno voll, a ona, eto, gubi razum i umire, poSto nije mogła da podnese vest o zagonetnoj smrti oca . . . Svojom glumom Visocki je prîkazao ne samo visoki stepen nevinosti Hamleta, negó i njegovu nehotićnu, neizbežnu i tragičnu krivicu. Mnogo je znao i mnogo toga je predvideo taj, iskustvom istorije poućeni, Hamlet, samo jedno ipak nije predvideo, ato je da će se svet zla, sa kojim se uhvatio u kośtac, ne samo svom silinom srućiti na njega, nego će mu nametnuti i svoja pravila igrę. I u kritićnom trenutku on nema izbora, prinuden je prihvatiti ta pravila igrę, kao Sto je bio prinuđen, vrSeći ein opr av dane i sveíe odmazde da uzme и гике izdajnićkim otro vom natopljeni Laertov floret. Sudbina plemenite i od prirode aktivne naravi, übacene и duhovni

vakum. »NJegov organizam ne może da izdrži i propada, jer u njemu nema ni bolesnog, ni zatrovanog mesta « —to su, opet, reci Gončarova, Ali, otrovan fizicki, on se ipak suprotstavlja najezdi duhovnog otrova i vrši svoju dužnost do kraja utvrđuje istinu, da ni и najmračnijim vremenima zlo nije svemoćno. ... Bilo je » doba noćne magije«, kada » škripe mrtvački sanduci i pakao odiše zarazom«.. Doba špijuna i übica, koji sa leševa skidaju krune. Ali, već и toj sivoj i beznadnoj noči živeli su, borili se i, davši sve od sebe, odlazili и ništavilo Hamleti. (K. Ščerbakov, Komsomoljskaja pravda , 26. 12. 1971) Ч hamlet ' 'j'«' i'/,, * Hamlet is aware that ll' place, but nonetheless reven S e he promised to \ man has to overcome his aversion to murder, to the necessity of taking another’s life. But can the murder of the Usurpator mend the broken links of time, can lost ideals return? What is most important is that this Hamlet in the Na Taganke version in spite of all his knowledge, or perhaps because of it, is more afraid of making a mistake than all the other Hamlets I know. This Hamlet has seen what heavy consequences such mistakes lead to even if made accidentally. He has seen how cold-blooded and carefully planned crime draws them into its nets, confusing them to such an extent that nov one can understand what is going on any more and the number of accidents increases till it reaches avalanche proportions. ». .. and the Devel hath power to assune a fliasing shafe .« But the famous » mousetrap « takes place, the king gives himself away and Hamlet becomes a gentleman of absolute honesty. The decision is made, he stamps out his internal strife, his aversion to murder, his doubts deprived of their last stronghold. Perhaps ideals are a thing of the past and the future is hazy, but the current cyniyal crushing of ideals cannot go unpunished. Perhaps there is no chance of victory, but this ignoble century should still be challenged to a duel. »My thoughts be bloody, or be nothing worth!« (K. Ščerbakov, Komsomolskaja pravda)