Bitef

autora, do takve supstitudje najlelče dolazi iz nulde. U svakom slulaju, ako ukljulujemo и repertoar scensku obradu proze Hi poezije, to ne animo и named da prolirimo izraląjne mogućnosti režije. Takav razlog ne postoji. Razlog je и siromaltvu naśe dramaíurgije, и njenoj neobjektivnosti prema starim oblicima pisanja, и njenom belanju od dubokih problema . Kada se osetim privulen nekom velikom livotnom ternom i počnem da maltam о budučoj predstavi, da nadem neki materijal koji če zadovoljavati svojim scenskim mogućnostima. A kako je proza po svojoj gradi uvek slobodnija od pozorisnog komada i daje vise prastara za scensko oblikovanje ona će, razume se, biti privlačnija za relisera mog mentaliteta. Moram da ponovim, da je potiskivanje autora samo prinudna mera u pozorištu. I, kada se pojavi dramaturg kalibru jednog Brehta, sve opet dolazi na svoje mesto. U pozoriltu nice no vi smer i nova estetika. Tako je bilo sa Šekspirom, Molijerom, Čehovom ... A kada dramaturga nema, moras da preuzmeš na sebe deo pislevih obaveza i da tralil oblike scenske organizacije materijala, nepodesnog za pozorilno prikazivanje. U svim vremenima autor je bio blizak pozoriltu. Šekspir je bio glumac, Molijer je imao svoju pozorilnu druzinu, Breht je relirao predstave. Čehov je pisao imajući и vidu određene interpretatore. Svaki dramaturg, koji nije neposredno vezan za pozoriste, vrlo je osetljiv na bilo koja skračivanja i druge mahinacije sa tekstom. Ali Breht, na primer, čim bi se nalao u ulozi režisera, preduzimao je ozbiljne obradę drugih autora Sekspira, na primer, u » Koriolana «, Gocija i jol neke. Postoje, razume se, i znalajniji razlozi koji primoravaju pozorište da se mesa и literarno tkivo déla. Ña prvom mestu vreme. Vreme, proteklo od trenutka pisanja komada, iziskuje unolenje korektiva a onda nastaju neizbelna brisanja, isecanja pojedinih delova tekstu, razne promene и naglašavanju značenja, сак i kod reÿranja nekog klasičnog komada, cija vrednost ne podlezę nikakvoj sumnji. Otvorite, na primer, » Hamleta «. U Šekspirovom komadu ima mnogo zagonetnog, možda i zato lío je vreme rulilalki uticalo na tekst. Jer, tokom četiri stoleća i u njega, i и tradiciju izvodenja, unošeno je mnogo novog, i zato, kada je stigao do naših dana, délo je bilo tako duboko pokopano pod naslagom razlićitih koncepcija, da je do njegovog prvobitnog oblika dañas telko dopreti. Osim toga, ogromna ulogu igra i prevodilac, jer prevod uvek zavisi od njegove individualne interpretacije Délo, kao ¡Sto je » Hamlet « to vam je Itedna kasica, jedna riznica, и koju svako, ко joj pride, púlale nelto svoje. To nije više lak ni komad, negó simbol savršenstva, nedostilni ideal. I zato svaki umetnik sanja da relira »Hamleta«. Čini mi se da su Nemci rekli: vreme to je posten covek. Od njegove odluke zavisi sve, ono ñas primorava da menjamo nal odnos prema starom komadu i naéinu njegovog reliranja и pozoriltu. Kako se to postile? Na prvom mestu, uporedo sa osvajanjem naučnih i tehničkih dostignuča, pred nalim olima odigrava se bitna promena livoínih ritmova, saznanje o novim pojavama, istorijski zaokreíi itd. Ñau lili smo kako da se prilagodimo ovom velikom prilivu informacija, kojih raiúje nije bilo, Uspeli smo

da te informacije brže svarimo. Uzmimo na primer današnje predstave, čije izvođenje ne traje više od jednog, dva, a sasvim retko tri sata. Ovo nije slučajno. Głedalac i sâm živi и određenim ritmovima, a zivoí mu je toliko komplikovan i napet, da ga zamaraju dugotrajne predstave u pet činova. Detaljna izlaganja, dugi monolozi i dijalozi zamorno uticu na nas и svakom sluíaju na mene. Informisanje je sada postało vrlo raznovrsno i gledalac je prinuden da ga shvati brzo, и pola reci. Sudim po sebi: dosadno mi je, kada mi пеко и pozorištu »žvače« sve okolnosti radnje, detaljno demonstrira znaíaj karaktera, koji mi je i hez toga odavno jasan. Ova promena ¡ivotnih percepcija uslovljava i ritmicku promenu scenskog vremena, i diktira nam traganje za novim oblicima scenskog načina izražavanja. Nerado se rastajemo od ranije estetike, koja je gospodarila pozorištem vise od pola veka. U Čehovljevim komadima, na primer, radnja je u celini mogla da se odvija и trpezariji ili u salonu, jer Čehovljeva formula dramatike, izražena и njegovoj čuvenoj receñid, glad: »Ljudi rucaju, jednostavno ručaju, аи to isto vreme njihove se sudbine ruše«. Ako se osvrnemo na daleku prošlost, setićemo se da je Šekspir и svojim komadima objedinjavao citave narode i kontinente, započinjao bitkę i obuhvatao stoleća i, da bi sve to smestio, gradio komade и epizodama, dji je broj dostizao od tridesetpet do četrdeset. To je već skoro montažni princip, sjajno razraden и naše doba od Mejerholda u pozoristu i A jzenštajna na filmu. Stare strukturę se vracajú, ali sada veé obogaéene iskustvom środnik umetnosti, posebno filmom. Sve je to na najneposredniji naéin uticalo na našu koncepciju predstave. Ona sazreva negde duboko, и najskrovitijim kutovima duše, treba je dugo nositi и sebi, muéiti se s njom, dok, konaéno, ne postigne odredene obrise, ritam i plastiénost. Najčešće podnjem da govorim o buduéoj predstavi tek onda, koda je и mojim mislima veé sazrela njena koncepcija mozda ne konaéna, ali perspektiva razvoja moje zamisli mora da mi budę, и svakom sluéaju, jasna. Sazrevanje koncepcije prolazi kroz rozne faze. Odavno sam maštao o režiranju »Pugačova« ali, dok nisam našao obli к koji če omogućiti realizaciju ove režije и prostornom pogledu, makar i dekorativno, nisam mogao ukljuciti ovu poemu u nas repertoar. Bilo mi je jasno, razume se, da taj materijal nije bio pogodan za prikazivanje svakidašnjice, i zato sam morao tražiti poetski tonalitet, poeziju pozorišta, koja bi nam otkrila poeziju Jesenina. U trenutku, kada je pisao »Pugačova«, Jesenina je privlačio figurativni nacin izrazavanja i zato stihovi ove роете dekorativni i snažni zahtevaju poseban scenski oblik. U íraganju za tim oblikom pomogli su nam, na sreéu, saéuvani zapisi o deklamaciji samog autora роете. Jesenin je izvrsno deklamovao svoje stihove, о сети svedoéi potresna beleška o njegovoj deklamaciji monolga Hlopusa. Та deklamacija póstala je nekom vrstom ključa za našu predstavu. Medutim, pored stilizacije autorovog mat eríjala, na koncepciju utiíe i stilizacija samog pozorišta. Jer, pozorište liéi na Živi organizant. Čim se rodi, ono poéinje samo da upravlja svojim postupcima i mislima, da propisuje svoje zakone. Čim pristupim odabiranju komada i materijala za predstave,