Bitef

a. grabe,/, antipov, a. valjkin, s. holmogorov, o. školjnikov, j. smirnov, v. maćuhin, V. šternberg, d. ščerbakov, v. semjonov

živim

* Ж * početku о poginulim î:“ 5 ;' starešinu Vaskova (ova uloga glume a V. Šap ovalo va umnogome doprinosi uspehu same predstave) i devojku-vojnika. To su dva lika, po svemu različita и mirnodopskom životu, koją и ratnim prill kama stiču пеке nove, zajednicke osobine. Pre zaostravanja tragičnih dogadaja, kroz seriju živih žanrovskih prizora, mi stižemo da upoznamo i lepu, pomalo luckastu Ženju Komeljkovu (N. Šackaja), mirnu, sasvim » neratnu « devojku Sonju Gurvio (N. Sajko), kao i Lizu Brickinu (M. Policejmako), zatim dovitljivu, jednostavnu i snažnu Galju Cetvertak (T. Žukova) i Ritu Osjaninu joi sasvim mladu devojku, koja je ipak već osetila gorčinu ranog gubitka (Z. Slavina), kao i mnoge druge. Izgleda nam, kao da svakodnevni ¡ivot triumfuje, izgleda da pozorište prvenstveno privlače stvarnost, sredina i naravi. Ta stvarnost ukazuje se več na samom početku, i to и vidu karoserije teretnjaka kao jedinog detalja dekoraeije koja je и prvim trenucima stvarno karoserija, realna koliko i preko bine zategnuta, prljava i od mrlja potamnela cirada. Na duhovit način, karoserija se pretvara čas u pojatu gde žive devojke, čas u parno kupatilo, и veseloj epizodi » dani kupanja«. Ali, postupno, prateći razvoj zbivanja, jezik pozorišta postaje komplikovaniji i onda o hiena konkretnost ratne svakiddínjice pretvara se и uopštene ratne prilike. Otkriveno je prisusutvo Nemaca. I Sestero njih odlazi u sumu, и potragu za njima. Medu njima, jedino se Vaskov može smaírati spremnim za borbu. Devojke, koje

Moskovsko pozorište drame i komedije príkazalo je dramatizovanu pripovetku B. Vasiljeva; »A zore su ovde ti he ~.« I mada je moglo izgledati da ova popularna prîpovetka, sa njenim detaljima iz svakodnevnog života, najmanje odgovara nosem shvatanju »pozorista Ljubimova«, upravo je to pozorište omoguéilo da sagledamo svu njenu suštinu. Verno svojim nacelima, pozoriste je pronaslo nove, pritajene mogućnosti, i postało raznovrsnije i šire od naši h ranijih kriterijuma о njemu, Režiseri Jurij Ljubimov i Boris Glagolin, koji su istovremeno i autori dramatizacije, trude se da nam na samom

ne znaju ni obojke da nameste, pre su teret nego pomoc. Ali raditi treba brzo, a nikog drugog nema. I oni idu и susret neprijatelju, kofi se pojavljuje и vida prilika koję izlaze iz mraka, lisenih živih Ijudskih ob ele zja i zato istoveinih. Boje, koje za tu situaciju pozorihe koristi, hladne su i surove, i zato predstavljaju ohar kontrast sa živim i svetlim bojama prvih prizora. I tu se и predstavi neíto menja. Sačuvavši psihološku istinitost uzajamnih odnosa heroja, zatežući nove końce uzajamnog razumevanja izmedu njihovih duša i ostavljajuči ponekad trenutke svakidašnjice, režiser je sve primetnije i sve češće uvodio u tok predstave uslovne elemente. Slikar D. Borovski se sve više udaljava od reprodukcije realnih stvari. Neugledni oklop teretnjaka pretvara se cas и drveće, čas и zlokobni mocvarni glib, ćas u nadgrobni spomenik. Pa i sam brój kola »NJIH I6 — O6« cita se soda kao oznaka brojnog odnosa sukobljenih snaga: nasih —6, Nemaca — l6. Upredstavu sve sigurnije i sve znacajnije prodire muzika, koja ukljucuje i miran cvrkut ptica, i škripavi lavez neprijateljskog govora, i još пеке neobjašnjive zvuke, koji stvaraju zategnutu atmosfera. Režiser će vrlo srećno iskoristiti sve popularniji način produbljavanja smisla akcije, uvodenjem pesama koje su ponegde и suprotnostî sa onim što se dogada, a ponegde sluze tim događajima kao komentar. Devojke ginu jedna za dragom, i njihovi životi nestaju и paklu rata. Da bi se podvukle šanse, koje su ti životi imali, pozorište ispraća svaku junakinju kratkim prizorom, koji oživljava najmarkantniju epizodu iz njene predratne prošlosti. A posle, kao rekvijem, zazvuci пека obicna pesma ... U jednoj vrlo dobroj i zato retkoj predstavi, kao što je bila ova, postoji uvek i neho tajanstveno. Analizirujuéi dełaljno rad na takvoj predstavi i pokušavajući da odgonetnemo poreklo te ogromne snage uticaja na gledalihe, ostajemo i dalje nemoéni da otkrijemo njenu neponovljivu dušu i da shvatimo do kraja tajna njenog savršenstva. Broj koriíéenih metoda, glumackih uspeha i režiserskih pronalazaka i dostignuća na kraju krajeva je samo broj, kao jedna kutija ¡Ubica, koju tek treba naterati da plane. Nova predstava Ljubimova ima snažnu i veliku du šu. U njoj je sečanje na sasvim obicne Ijude, rodene da prozive običan ali koristan život, koji silom ratne neizbežnosti ginu herojski i jednostavno. Priredba nas nateruje da se sečamo ida mislimo na ove, kao ina mnoge druge nedovršene živote, kojima je plaéena cena pobede. Primorava nas da shvatimo razornu svirepost rata i snagu patriotizma, koji daje podstrek herojima. Uznemirava naše misli i osećaje, donoseči Sok i radost. Takve predstave ukazuju na nove mogučnosti pozorišne umeínosti, njegove neokrnjene snage i odreduju ne samo danasnji dan pozoriha, već i njegovu sutrašnficu. (R. Krečeiova, TRUD, 22.1.1971) /л rj /I -y'« /1 fш-я ш g~M одном из номеров озарения w™? -юности’ JL за 1969 год была опубликована повесть Бориса Васильева ~А зори здесь тихие ... ”. Она рассказала о том, как в ближайшем от фронта тылу, на краю перерубленной