Bitef

Dobro je ito je ne prikazuje cesto public!. Kakva uobraženost jednog dela nacije koja se upušta u pisanje samo zato ito veruje da je obrazovana. [Bodmer Mylleru]

Вес, 10. januara 1800. U utorak, 7. januara 1800, Ijubiteljima umetnosti ukazala se prilika da vide ovde pozoriini komad kakav nisu videli joi od onih lepih vremena kada je Catherine Jaquet u velikim tragedijama oduievljavala sve prisutne. U cast srećnog povratka vojvode Palatina i njegove supruge iz St. Peterburga, u kraljevskom pozoriitu je prikazana Goetheova »ligenija na Tauridi«. Priča se da je ovaj komad, od mnogih ponuđenih staronemačkih remek-dela, odabrao lično car; na ovu priredbu pored stranih poslanika, ministara, viiih vojnih činova i predstavnika trgovinske komore bilo je pozvano, specijalnim pozivnicama, i celokupno plemstvo. Tako je najodabranijem delu publike bilo omogućeno da se divi ovom remek-delu. [Journal des Luxus und der Moden, februar 1800]

Berlin, 30. decembra 1802. Na dan 27. decembra prikazana je Goetheova »Ifigenija na Tauridi« kao korisnica za gospođu Unzelmann. (...) Raičlanjavati vrednost ove poeme bilo bi suviino, jer ko ne poznaje lepu nemačku literaturu i ne divi joj se? Ali, kada je posredi jedno tako značajno delo kao ito je »Ifigenija«, a kostimi tako daleko od dobrog ukusa kritičari imaju reč. Ifigenijih kostim odlikovao se drečećim bojama, a vez na njenoj haljini, prema oceni jedne odgovorne ličnosti, bio je neukusan. U Parizu (kao i u Vajmaru, pod rukovodstvom samog autora), Ifigenija je nastupila u sasvim beloj, srebrnom vezenoj tunici i istom takvom velu, bez ukrasa u kosi. Zar to ne odgovara dobrom ukusu viie nego traka u kosi jarkih boja, purpurni veo i raznobojni vez na beloj haljini?

Berlin, 4. januara 1803. Na dan 31. decembra prikazana je repriza Goetheove »Ifigenije«. (...) Kritičar je obećao da kaže neito viie о odnosu između divljenja dostojne poeme i klasičnih drama. Namera mu je bila da о tome iscrpno govori; međutim, poito je već prilikom drugog izvođenja kuća bila prilično prazna, on strahuje da ne optereti veći deo publike daljom diskusijom na tu temu. [Berlinische Nachrichten von Staatsund gelehrten Sachen]

Gospoda Roose je sve scene prikazala sa grčkim osećanjima za lepotu, vrlo dobro i vrlo dirljivo pokrivala se svojim velom da bi prikrila teški boi koji joj je nanosila Piladova priča. Ton njenog glasa bio je cisti odjek jecaja njenog srea, prigušen samo

snagom duha. Retko ispoljavanje karaktera! Ono lepo antičko držanje, kada je težina tela bila blago prebačena na levu nogu, doprinelo je iluziji da na pozornici posmatramo pravu Grkinju. [Wien Theaterzeitung br. 1800]

Hannover, 2. oktobra 1785. Pročitao sam onda u Hanoveru I, 111 i V čin Goetheove, »Ifigenije«. Dao mi je samo na jedan sat, jer se Goethe pravi vrlo tajanstven, a ja ne znam ita bih о njoj mogao reéi! Tako naivno shvatanje svega ito je grčko, ito se cesto izrođava u trivijalnost, čudni rečenični obrtî i neobične reči, a umesto uzviienosti kakva hladnoća! [Wiener Theaterzeitung 42, 1800]

Wolfgangu Heribertu von Dalbergu] Kada na evropski način i u evropskom stilu tražim ljude, nalazim samo niz negacija čoveka, pravu lavinu übistava. Tokom mnogih vekova Evropa je kočila napredak drugih Ijudì i podjarmljivala ih svojim ciljevima i svojoj slavi; stolećima je u ime navodnih »duhovnih avantura« gušila skoro celo čovečanstvo. Energijom, cinizmom i nasiljem Evropa je preuzela vodstvo svetom. Pogledajte samo kako se senke njenih spomenika šire i uvećavaju. Evropa je odbacila svaku uzdržljivost i skromnost, a istovremeno i svaku brigu о ljudima. Samo sa ljudima pokazala se pohlepnom, samo u odnosu na ljude ispoljila je ona svoje razbojničke i pljačkaške osobine. Braco, zar ne uvidate da nam predstoji nešto bolje nego da pratimo jednu ovakvu Evropu? Ova Evropa nìkada nije prestajala da govori о ljudima i nìkada nije prestajala da propoveda svoju neprestanu brigu о njìma: danas nam je poznato kakvim je sve patnjama čovečanstva bila plaéena svaka pobeda evropskog duha. [Fanon]

ZUM KLASSIZISMUS VON GOETHES IPHIGENIE

Die stets noch herrschende Ansicht bringt Goethes Entwicklung unters Cliché eines Reifeprozesses. Nach Sturm und Drang habe der Dichter sich zu zähmen gemußt. Seine Erfahrung von der Antike habe ihm geholfen, sich abzuklären und den sogenannten Standpunkt des schlackenlos reinen Kunstwerks einzunehmen. Das Schema von der Abklärung tut Goethe Unrecht, indem es den Anschein erweckt, sein Werk habe die Erfahrung des Dunklen, die Kraft der Negativität verleugnet und eine Harmonie fingiert, die im Zeitalter der emanzipierten, jeglicher vorgegebenen gesellschaftlichen Ordnung sich entgegensetzenden Subjektivität geschichtlich unmöglich war... Der geschichtsphilosophische Akzent auf dem