Bitef

njihovu godinu. A sve sam zasnovao na čudenju, čak Stvari dobro znane. Cinjenica daje majka svom detetu dojfcu dala Ispričao sam kao nešto u šta mi niko neče poverovati. A da je vratar, zalupio vrata pred čovekom premrzlim Kao nešto što do tada još niko nije video. □ Bertok Brecht

To su bila vremena! Fragmenti sedanja glumlce, žene kompozltora Kurta Weilla, napisani povodom njujorške premij ere Opere za tri groša 29 godine posle berlinske premljere; u obe predstave Lotte Lenya Igrala je ulogu Deni Elizabet Hauptmann, sekretarka i nezamenljiva senka Bertolta Brechta, polovinom tridesetih godina bilaje prva osoba koja je pročitala o ogromnom uspehu Prosjačke opere Johna Gay'a obnovljene u Londonu. Bez odugovlačenja, naručila je primerak drame i, čim ga je dobila počela je u slobodno vreme daje prevodi, i u rukopisu predavala je završen nemački prevod Brechtu, U to vreme Brecht je intenzivno radio na vlastitoj drami - delu velikih ambicija, koje je obečao jednom od producenata; u tom periodu, kao i obično, bio je okružen velikim brojem radova na kojima je istovremeno radio (nije čak bacao ni komadič papira na kome bi bile zapisane makar dve reči). Te podvodačice i prosjači Londona iz XVIII veka činih 'su svet koji je oduševio Brechta; pa zašto da im ne dozvoli da progovore jezikom njegove otadžbine? U pauzama, počeo je Brecht, radi zabave, razbibrige, da majstoriše oko ove ili one scene, odbacuje stvari koje mu nisu odgovarale, izmeni ili doda sopstvene misli. Tako je uvek postupao. To je (kako su tvrdili njegovi obožavaoci) adaptiranje, vlastita interpretacija, zajedničko stvaranje, aktueUzovanja iii pak (to shvatanje su reprezentovali protivnici Brechta) krađa, plagijatorstvo, bestidno prisvajanje sebi dela davnih majstora - Marlowea, Shakespea-

ra, Villona ili, skoro čak savremenih pisaca, kao što su Kipling, Gorki i Klabund. Iznad kratko ošišane Brechtove glave razmahale su se oluje koje su stvorih kritičari i koje su bez prekida trajale skoro sve do tridesete godine; neki su njegovo stvaralaštvo nazivali genijalnim, drugi podiom šarlatanskom provokacijom. »Zašto bismo tvrdili da Brecht ne krade? rekao je poslednje godine jedan od berlinskih prijatelja - To su ipak genijalne krade! - Brecht se nije branio od principa pred bilo kakvim zamerkama, zadržavajuči pri tom tajanstveno, ravnodušno i puno prezrivosti čutanje. (...) Ipak, ovde nije reč o sastavu egzotične mešavine zrnevlja koje je podleglo varenju i stvaralačkom procesu. Cinjenica da danas niko ne sumnja u to da je Elizabeth, prevode« te zime (1927-1928) tekst Prosjačite opere ispoljila izvanredne emocije. Brecht je odmah pozvao Kurta Weilla i priznao mu da je našao delo za koje če Weill moči da komponuje muzičke ilustracije. Naravno, partitura Pepuschy nije dolazila u obzir. Bilo je potrebno nešto tako originalno, čisto, jako i savremeno, što bi izrazilo isto ono što i Brechtov jezik - muzika sa sličnom nosivošču, što i Brechtova izražajna sredstva. Nema - rekao je - žurbe, nikakvog krajnjeg termina. Dovoljno je ako nekom producentu budu mogli da pokažu nekoliko več gotovih scena. Bilaje to druga Brechtova saradnja sa Weillom i prvo celovito zajedničko muzičko delo. Ako se ne varam, Kurt je prvi put posetio Brechta početkom 1927. Znao je nekoliko njegovih pesama, koje su ga duboko potresle: izražavale su rečima ono što je Kurt hteo da izrazi muzikom. Takođe je znao da je Brecht napisao delo Mann ist Mann, postavljeno u Darmštatu, koje je izazvalo čitavu eksploziju suprotnih mišljenja - izražavalo je ono pozorišna shvatanja bliska Weillu (...). U vreme prvog susreta sa Brechtom Weill se uverio da taj mladi pesnik nosi u sebi ideje koje zahtevajo pisanje muzike. Brecht je svirao na gitari, pevao amaterski, ali sa ogromnim žarom - stare balade, čak je i komponovao jednostavnu pratnju za balade koje je napisao, U to vreme još ništa nije imao za Weilla - ali je obečao da če se potruditi da nešto izmisli. (...) Početkom 1928. godine slučajno smo saznali, da je mladi nemački